Legislator Case Law & Legislation
Pž-2067/2014-3 AI generated

Pž-2067/2014-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Case Number Pž-2067/2014-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Presuda

Legislator summary

AI generated

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lidije Tomljenović, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja, i Draženke Deladio, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. S. D. V.. d.d. u stečaju, OIB …, V., kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. M. P., odvjetnik u V., protiv tuženika 1. M. J., OIB …, L., i 2. Z. O., OIB …, V., koje zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva K., H. i V., j.t.d. V., radi isplate iznosa od 202.501,40 EUR, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-136/13-75 od 16. prosinca 2013., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2015.

Legislator headnote

AI generated

Pž-2067/2014-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske: U obrazloženju žalbe tuženici su naveli da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP), jer je izreka proturječna razlozima, presuda ima nedostataka i ne može se ispitati. Nesporno je da su tuženici imali dug prema ŠKZ V. C. u iznosu od 1,814.975,00 DEM i I. d.d. dug u iznosu od 373.780,00 DEM; nije sporno da je ta potraživanja ŠKZ V. C. prenio na tužitelja. Međutim, prenesena je tražbina ukupnog iznosa od 1,933.358,00 DEM pa nije jasno zašto bi tuženici bili u obvezi tužitelju za iznos od 1,814.975,00 DEM.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

47. Pž-2067/14-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lidije Tomljenović, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja, i Draženke Deladio, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. S. D. V.. d.d. u stečaju, OIB …, V., kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. M. P., odvjetnik u V., protiv tuženika 1. M. J., OIB …, L., i 2. Z. O., OIB …, V., koje zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva K., H. i V., j.t.d. V., radi isplate iznosa od 202.501,40 EUR, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-136/13-75 od 16. prosinca 2013., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2015.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-136/13-75 od 16. prosinca 2013. i to:

- u dijelu točke I. izreke kojom je tuženicima naloženo tužitelju solidarno platiti iznos od 201.715,49 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 1. ožujka 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 0,25% godišnje po kojoj Z. banka d.d. Z. plaća kamatu na devizne štedne uloge po viđenju izražene u EUR, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 15% godišnje, od 1. srpnja 2011. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope, u visini eskontne stope H. N. B. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Z. banke d.d., Z.

- u dijelu točke III. izreke kojom je tuženicima naloženo tužitelju platiti parnični trošak u iznosu od 173.770,08 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-136/13-75 od 16. prosinca 2013. u dijelu točke I. izreke kojom je tuženicima naloženo tužitelju solidarno platiti:

- iznos od 785,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 2. travnja 1999. do isplate, u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Z. banke d.d., Z.

- kamate na iznos od 201.715,49 EUR za razdoblje od 2. travnja 1999. do 28. veljače 2002. u odnosu na kamatnu stopu, te

- u dijelu točke III. izreke za iznos od 47.027,16 kn,

i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno plate iznos od 785,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 2. travnja 1999. do 21. srpnja 2001. po stopi od 2% godišnje po kojoj je stopi Z. banka d.d. Z. plaćala kamatu na devizne štedne uloge po viđenju izražene u EUR, od 22. srpnja 2001. do 31. prosinca 2007. po stopi od 0,25% godišnje po kojoj Z. banka d.d. Z. plaća kamatu na devizne štedne uloge po viđenju izražene u EUR, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 15% godišnje, od 1. srpnja 2011. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope, u visini eskontne stope H. N. B. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena.“

2. Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno plate zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od 394.521,21 DEM (protuvrijednost od 201.715,49 EUR) za razdoblje od 2. travnja 1999. do 28. veljače 2002. po stopi koju Z. banka d.d. Z. plaća na devizne štedne uloge po viđenju izražene u DEM, u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Z. banke d.d. Z. na dan isplate, u roku od osam dana.

3. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 47.027,16 kn (četrdesetsedamtisućadvadesetsedam kuna i šesnaest lipa).

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 29.453,12 kn (dvadesetdevettisućačetiristopedesettri kune i dvanaest lipa).

Obrazloženje

Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Varaždinu tuženicima je naloženo tužitelju solidarno platiti iznos od 202.501,40 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Z. banke d.d. Z. sa zakonskim zateznim kamatama od 2. travnja 1999. do 21. srpnja 2001. po stopi od 2% godišnje po kojoj je stopi Z. banka d.d. Z. plaćala kamatu na devizne štedne uloge po viđenju izražene u EUR, od 22. srpnja 2001. do 31. prosinca 2007. po stopi od 0,25% godišnje po kojoj Z. banka d.d. Z. plaća kamatu na devizne štedne uloge po viđenju izražene u EUR, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 15% godišnje, od 1. srpnja 2011. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope, u visini eskontne stope H. N. B. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena (točka I. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 9.598,40 EUR u kunskoj protuvrijednosti s kamatama od 29. ožujka 2003. do isplate (točka II. izreke). Tuženicima je naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak od 220.797,24 kn (točka III. izreke).

Ovako je prvostupanjski sud odlučio o tužbenom zahtjevu za solidarnu isplatu preostalog neplaćenog duga na osnovi Multilateralnog sporazuma od 25. kolovoza 1998. Tim je Sporazumom na tužitelja preneseno kreditno potraživanje Š. K. Z. V. C., V., prema tuženicima i prema društvu I. d.d., I.. Uračunavanjem plaćenih iznosa od ukupno 5,647.800,00 kn, na temelju zaključka o neosnovanosti prigovora tuženika o ispunjenju utužene tražbine, te prihvaćanjem rezultata financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, prvostupanjski je sud zaključio da tuženici duguju tužitelju iznos od 201.715,49 EUR s kamatama. U preostalom je dijelu tužbeni zahtjev za plaćanje obračunatih kamata u iznosu od 9.598,40 EUR s kamatama odbijen.

Protiv navedene presude, u točkama I. i III. izreke žalbu su izjavili tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da je ovaj sud u pobijanom dijelu preinači i odbije tužbeni zahtjev ili da presudu u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U obrazloženju žalbe tuženici su naveli da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP), jer je izreka proturječna razlozima, presuda ima nedostataka i ne može se ispitati. Nesporno je da su tuženici imali dug prema ŠKZ V. C. u iznosu od 1,814.975,00 DEM i I. d.d. dug u iznosu od 373.780,00 DEM; nije sporno da je ta potraživanja ŠKZ V. C. prenio na tužitelja. Međutim, prenesena je tražbina ukupnog iznosa od 1,933.358,00 DEM pa nije jasno zašto bi tuženici bili u obvezi tužitelju za iznos od 1,814.975,00 DEM.

Nadalje, prvostupanjski je sud prihvatio mišljenje sudskog vještaka koji je utvrdio tužiteljevu tražbinu u iznosu od 201.715,49 EUR kako je navedeno u obrazloženju, a u izreci pobijane presude tužitelju je dosuđen iznos od 202.501,40 EUR. Osim toga, tužitelj je podneskom od 11. svibnja 2009. preinačio tužbu i umjesto isplate iznosa od 920.612,67 kn postavio zahtjev za isplatu iznosa od 212.099,80 EUR; tuženici su se preinaci protivili, a sud je o tome propustio odlučiti. Prvostupanjski je sud pogrešno dosudio i zatezne kamate tekuće na iznos u EUR od 2. travnja 1999, iako je EUR uveden tek 1. ožujka 2002.

Protive se i odluci o trošku, jer je sud tužitelju priznao troškove za zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištima na kojem nije bio prisutan (ročište za objavu 29. rujna 2004), zatim za sastav podnesaka po punoj tarifi na što nema pravo, kao što tužitelj nema pravo niti na dosuđeni trošak zastupanja na ročištu od 7. lipnja 2013. kada je određen prekid postupka niti ima pravo na naknadu sudskih pristojbi.

Odgovor na žalbu nije izjavljen.

Žalba tuženika je dijelom osnovana, no tek u odnosu na sporedni zahtjev (kamatna stopa za jedno razdoblje zateznih kamata), dio parničnog troška i neznatni dio glavnog duga (785,91 EUR).

Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Predmet tužbenog zahtjeva je naplata novčane tražbine cedirane tužitelju kao novom vjerovniku, prema tuženicima kao dužnicima, na temelju Multilateralnog sporazuma od 25. kolovoza 1998.

Tim je sporazumom utvrđeno da na dan 25. kolovoza 1998. Š. K. Z. V. C. iz V., ima potraživanje prema njenim dužnicima i to: prema tuženicima na osnovi ugovora o kreditu od 2. kolovoza 1996. u iznosu od 1,814.975,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti (od čega se iznos od 900.000,00 DEM odnosi na glavnicu, a ostali iznos na dospjele ugovorne kamate); prema društvu I. d.d., I., po ugovoru o kreditu od 17. prosinca 1996. iznos od 373.780,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti. Ukupna tražbina Š. K. Z. V. C. na taj dan utvrđena je sporazumno među sudionicima Multilateralnog sporazuma u iznosu od 2,188.755,00 DEM (čl. 1.).

Ugovorne su strane Sporazumom utvrdile umanjenje tog duga, odnosno da ukupan dug prema Š. K. Z. iznosi 1,933.358,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti, s ugovornom kamatom i rokom otplate kredita do zaključno 25. veljače 1999. (čl. 2.).

Iznijete okolnosti nisu sporne, što tuženici i u žalbi ističu.

Cijeneći prigovore tuženika iznijete tijekom prvostupanjskog postupka, prvostupanjski je sud trebao ispitati jesu li tuženici u cijelosti ispunili predmetni dug. Prigovori tuženika u bitnome su se odnosili na ove tvrdnje:

- tražbina Š. K. Z. umanjena je za iznos od 255.397,00 DEM za koliko je potrebno umanjiti dug tuženika prema tužitelju;

- tužitelj je namiren time što je postao punopravni vlasnik nekretnine u ovršnom postupku;

- u Sporazumu nije utvrđen pojedinačni dug dužnika nakon umanjenja duga i nije određeno koliko se od 1,933.358,00 DEM duga odnosi na tuženike, a koliko na I. d.d.;

- tuženici su zajedno s društvom I. d.d. solidarni dužnici pa zato osim plaćanja tuženika po tom Sporazumu ukupnog iznosa od 5,647.800,00 kn, treba uzeti u obzir i uplate koje je I. d.d. izvršila tužitelju na temelju tog Sporazuma u iznosu od 1,345.612,00 kn, što znači da je dug i preplaćen, a ne samo podmiren.

Prvostupanjski sud je, vodeći se uputama i iz rješenja ovog suda poslovni broj Pž-1396/05 od 18. lipnja 2008, u ponovljenom postupku ispitao odlučne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu. Financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem (pisanim nalazom i mišljenjem, dopunama pisanog nalaza i mišljenja te usmenim iznošenjem nalaza i mišljenja) otklonjene su nejasnoće i dvojbe, a time i odgovoreno na primjedbe tuženika glede rezultata tog dokaza.

Prvostupanjski je sud pravilno otklonio osnovanost prigovora tuženika o tome da je tužitelj u cijelosti namiren, i to u postupku pred javnim bilježnikom stjecanjem punopravnog vlasništva na nekretninama tuženika. Time je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio zaključak ovog suda prethodno već iznijet i obrazložen u ranijem rješenju poslovni broj

U odnosu na daljnje navode tuženika, u žalbi ponovljene, ovaj sud je zaključio da su ti navodi neosnovani.

Nema osnove za prihvaćanje tvrdnje tuženika da je tražbinu valjalo umanjiti još za iznos od 255.397,00 DEM. Naime, u čl. 6. Sporazuma ugovoreno je da je razlika utvrđenih potraživanja iz čl. 1. i obveze iz čl. 2. Sporazuma u iznosu od 255.397,00 DEM, ugovorena samo u slučaju realizacije dogovorenog. Dogovor nesporno nije realiziran pa nema osnove za dodatno umanjenje tužiteljevog potraživanja. Zato je pravilno polazna osnovica za utvrđenje duga upravo glavnica od 1,814.975,00 DEM (list 108. spisa), što ujedno i je dug tuženika po Sporazumu (čl. 1.).

Nadalje, u Sporazumu nije utvrđen pojedinačni dug dužnika nakon umanjenja u slučaju realizacije sporazuma (čl. 6.), odnosno nije određeno koji iznos duga se odnosi na tuženike a koji na I. d.d. (u slučaju realizacije dogovora i njegovog umanjenja kao u čl. 2.). Tuženici su tvrdili da treba uzeti u obzir i plaćanja I. d.d. po tom Sporazumu, budući da je riječ o solidarnoj obvezi. Prvostupanjski je sud u tom pravcu izvodio dokaze i dao zadaću sudskom vještaku, a ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o tome da tuženici nisu dokazali njihovu tvrdnju da je I. d.d. izvršila plaćanja po tom Sporazumu. U prilog tomu tuženici su se pozivali na temeljnicu za knjiženje broj 48 od 20. listopada 2000. i na dopis kojim I. d.d. traži suglasno knjiženje kod tužitelja na temelju Sporazuma radi osiguranja ukupnog iznosa od 1,345.612,00 kn. Stečajni upravitelj I. d.d. se izjasnio da u dokumentaciji nisu pronađeni dokazi o uplatama koje bi I. d.d. eventualno izvršila u korist tužitelja, a o tome se izjasnio i sudski vještak. Slijedom toga, primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 219. i 221.a ZPP-a), cijeneći rezultate financijskog vještačenja i dokumentaciju u spisu, i ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da nema osnove za prihvaćanje tvrdnji tuženika o tome da je i I. d.d. izvršila određena plaćanja po tom Sporazumu. Posljedično tomu, nema osnove niti za prihvaćanje tvrdnji tuženika da njihov dug po Sporazumu valja umanjiti za djelomično ispunjenje od strane tog dužnika. Iznos kojeg tužitelj potražuje, odnosno na kojeg ima pravo, odnosi se na razliku utvrđenog cediranog potraživanja i nespornih plaćanja tuženika.

Tužitelj je postao novi vjerovnik tuženika (čl. 436. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96 i 91/96; dalje: ZOO) i od tuženika ima pravo na plaćanje preostalog neplaćenog duga. Sudski je vještak prilikom izračuna duga uzeo u obzir nesporne uplate tuženika, ali i odredbe Sporazuma iz čijeg sadržaja nedvojbeno proizlazi da su stranke ugovorile obvezu tuženika primjenom valutne klauzule (čl. 395. ZOO-a). Na matematičku pravilnost izračuna sudskog vještaka, nije bilo primjedaba. Pritom se napominje da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima koji je stupio na snagu nakon sklapanja tog Sporazuma, a koji se u ovom slučaju ne primjenjuje (Zakon o obveznim odnosima objavljen u „Narodnim novinama“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO/05), što nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude, jer su sadržajno i te odredbe jednako uredile sporna pitanja.

Riječ je o solidarnoj obvezi koja je ugovorena i oko čega tuženici nisu imali prigovora; tim više, tuženici su se izričito na to pozivali. Ako je obveza solidarna, onda vjerovniku svaki solidarni dužnik odgovara za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njeno ispunjenje od koga on želi, sve do potpunog namirenja (čl. 414. ZOO-a). Opseg dijela novčane obveze pojedinog solidarnog dužnika od značaja je prilikom eventualnog ostvarenja regresnog prava među njima, dakle tek u internom međusobnom odnosu solidarnih dužnika (arg. iz čl. 424. ZOO-a).

Pobijanom je presudom tužitelju sud dosudio iznos od 202.501,40 EUR u kunskoj protuvrijednosti s kamatama od 2. travnja 1999., pozivajući se na nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Sudski je vještak utvrdio ukupno dugovanje na sljedeći način: glavnica po sporazumu iznosi 927.981,98 EUR, od čega je plaćen iznos od 726.266,49 EUR i preostaje dug po glavnici na dan 13. listopada 1999. (dan zadnje uplate) u iznosu od 201.715,49 EUR. Navedeno je i prvostupanjski sud pravilno utvrdio u obrazloženju odluke i prihvatio nalaz vještaka u cijelosti, ali je unatoč tomu dosudio drugi iznos.

Zato se pobijana presuda potvrđuje za pravilan iznos glavnog duga u iznosu od 201.715,49 EUR (čl. 368. st. 1. ZPP-a), a preinačuje odbijanjem preostalog dosuđenog iznosa razlike u iznosu od 785,91 EUR s kamatama (čl. 373. ZPP-a).

Tužitelj ima pravo i na zakonske zatezne kamate sukladno čl. 277. st. 1. ZOO-a te čl. 29. st. 2. ZOO/05. Prema odredbi čl. 1165. ZOO/05, od 1. siječnja 2008. primjenjuje odredba čl. 29. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope H. N. B. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena. Napominje se da je taj propis u pogledu stope zateznih kamata, zamijenio odredbe Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj 72/02 i 153/04) koja je za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. propisivala godišnju stopu zatezne kamate od 15% i koja se primjenjivala u skladu s čl. 277. st. 1. ZOO-a.

S obzirom na to da su te zakonske odredbe stupile na snagu 1. siječnja 2006., nakon stupanja na snagu ZOO/05, vjerovnik ima pravo na zatezne kamate po stopama propisanima Zakonom o kamatama i uredbama donesenima na temelju tog zakona, i to na sve novčane obveze neovisno o valuti glavnice, dakle i na glavnicu izraženu u kunama i u stranoj valuti. To znači da se do početka primjene stope zateznih kamata propisane odredbom čl. 29. st. 2. do 6. i st. 8. ZOO/05, (čl. 1165. ZOO/05), na zatezne kamate koje je dužnik u obvezi plaćati vjerovniku na temelju odredbe čl. 29. st. 1. ZOO/05, primjenjuju stope zateznih kamata propisane Zakonom o kamatama i uredbama.

To konkretno znači sljedeće:

- do 31. prosinca 2005. plaćala se zatezna kamata po stopi koju su banke u mjestu ispunjenja plaćale na devizne štedne uloge po viđenju;

- od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. primjenjuje se stopa od 15% godišnje na sve novčane obveze, neovisno o valuti u kojoj je glavnica izražena;

- od 1. siječnja 2008. stopu zateznih kamata treba odrediti prema eskontnoj stopi H. N. B. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena za odnose iz trgovačkih ugovora, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena. Eskontna stopa H. N. B. je za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. iznosila 9% godišnje (čl. I. Odluke o diskontnoj (eskontnoj) stopi H. N. B. – „Narodne novine“ broj 132/07), dok od 1. srpnja 2011. iznosi 7% godišnje (čl. I. Odluke o diskontnoj (eskontnoj) stopi H. N. B. – „Narodne novine“ broj 66/11).

Na pravilan iznos glavnog duga tužitelj dakle, ima pravo na zatezne kamate od 2. travnja 1999. (tužitelj je zatražio plaćanje zakonskih zateznih kamata od prvog dana dužničkog zakašnjenja, uzevši pritom u obzir kasniji dan dospijeća obveze čime je otklonjena nejasnoća iz prethodne odluke).

Međutim, pritom treba uzeti u obzir i to da je od 1. siječnja 2002. E. C. B. pustila u optjecaj novčanice u valuti EUR pa se od tada valuta DEM preračunava u valutu EUR po utvrđenom stalnom tečaju 1,95583 DEM za 1 EUR, a od 1. ožujka 2002. ta valuta više ne postoji. Dakle, do 28. veljače 2002. kamata teče po stopi koju su banke u mjestu ispunjenja plaćale na devizne štedne uloge po viđenju izražene u DEM, a od 1. ožujka 2002. do 31. prosinca 2005. po stopi koju su banke u mjestu ispunjenja plaćale na devizne štedne uloge po viđenju izražene u EUR.

Tužitelju je sud kamate dosudio od 2. travnja 1999. do 21. srpnja 2001. po stopi od 2% godišnje po kojoj je stopi Z. banka d.d. Z. plaćala kamatu na devizne štedne uloge po viđenju izražene u EUR, od 22. srpnja 2001. do 31. prosinca 2007. po stopi od 0,25% godišnje po kojoj Z. banka d.d. Z. plaća kamatu na devizne štedne uloge po viđenju izražene u EUR. Za navedeno razdoblje (zaključno do 31. prosinca 2005.) plaćala se zatezna kamata po stopi koju su banke u mjestu ispunjenja plaćale na devizne štedne uloge po viđenju, što znači da vjerovnik ima pravo na kamate od 2. travnja 1999. do 28. veljače 2002. po stopi koju su banke u mjestu ispunjenja plaćale na devizne štedne uloge u DEM po viđenju; od 1. ožujka 2002. do 31. prosinca 2005. kamata po stopi koju su banke u mjestu ispunjenja plaćale na devizne štedne uloge u EUR po viđenju. Tužitelj je, međutim, sve do 31. prosinca 2007. tražio kamatu po toj nižoj kamatnoj stopi, makar se od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. primjenjuje stopa od 15% godišnje na sve novčane obveze, neovisno o valuti u kojoj je glavnica izražena; no, sud sudi u granicama postavljenog zahtjeva (čl. 2. ZPP-a).

Za daljnje kamatno razdoblje, odnosno od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2001. tužitelj pravilno traži kamatu po stopi od 15% godišnje, od 1. srpnja 2011. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope, u visini eskontne stope H. N. B. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena.

Slijedom navedenog, pobijana je presuda potvrđena i za zakonske zatezne kamate koje je prvostupanjski sud dosudio primjenom pravilne kamatne stope i u granicama zatražene kamatne stope, za razdoblje od 1. ožujka 2002. do isplate (čl. 368. st. 1. ZPP-a). Za prethodno obračunsko razdoblje, odnosno od dospijeća do 29. veljače 2002, kamate su preinakom pobijane presude dosuđene primjenom pravilne kamatne stope (čl. 373. ZPP-a), odnosno po stopi koju Z. banka d.d. Z. plaća na devizne štedne uloge po viđenju izražene u DEM (a ne u EUR), u kunskoj protuvrijednosti, na iznos protuvrijednosti 201.715,49 EUR, odnosno na 394.521,21 DEM, uz primjenu fiksnog tečaja (1,95583 DEM za 1 EUR).

Zaključno valja naglasiti i to da na pravilnost i zakonitost postupanja prvostupanjskog suda nije od utjecaja činjenica što su se tuženici protivili tužbenom zahtjevu kako ga je tužitelj postavio u podnesku od 11. svibnja 2009, odnosno što se nisu suglasili s preinakom. Tužitelj je tada preinačio tužbu i umjesto isplate iznosa od 920.612,67 kn postavio zahtjev za isplatu iznosa od 212.099,80 EUR. Tuženici prije svega, nisu izrazili protivljenje preinaci nego tužbenom zahtjevu, a upustili su se u raspravljanje o glavnoj stvari po takvoj tužbi (čl. 190. st. 3. ZPP-a). Čak i da se njihovo protivljenje kvalificira u širem smislu, kao protivljenje samoj preinaci, doista je svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama raspravljati i odlučivati o preinačenoj tužbi kojom je zahtjev postavljen iz iste činjenične i pravne osnove, uvažavanjem valutne klauzule. Prvostupanjski sud o tome nije dao razloga što se u kontekstu cjelokupnog postupka, ne može kvalificirati povredom od odlučnog značaja za presuđenje.

Parnični trošak

Prvostupanjski sud nije u svemu pravilno odlučio o parničnim troškovima, jer nije pravilno primijenio odgovarajuće odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96 - za radnje poduzete do 5. srpnja 2004., broj 91/04, 37/05 i 59/07 - za radnje poduzete do 11. prosinca 2009., te broj 148/09 za radnje poduzete do 19. prosinca 2012, nakon toga broj 142/12; dalje: OT), dosudio je trošak za pojedine radnje u većem iznosu od onog koji strankama pripada, naročito za sastav podnesaka, priznavši i određene troškove koji nisu bili nužni za vođenje parnice. Pravilnom primjenom OT, u skladu s čl. 154. i čl. 155. ZPP-a, uzimajući u obzir i vrijednost predmeta spora, tužitelj ima pravo na ovaj parnični trošak:

Za zastupanje na ročištima, tužitelj ima pravo na ovaj trošak:

- 8. srpnja 2004. iznos od 4.605,00 kn po Tbr. 9.2. OT,

- 15. rujna 2004. iznos od 9.210,00 kn po Tbr. 9.1. OT,

- 29. rujna 2004. iznos od 500,00 kn po Tbr. 9.3. OT,

- za sedam ročišta u iznosima od po 15.652,97 kn po Tbr. 9.1. OT (30. lipnja 2009., 3. studenoga 2009., 27. svibnja 2011., 4. listopada 2011., 7. lipnja 2013., 24 rujna 2013. i 30. listopada 2013.),

- 6. lipnja 2012. iznos od 7.825,00 kn po Tbr. 9.3. OT,

- za ročište za objavu 4. prosinca 2013. iznos od 500,00 kn po Tbr. 9.3. OT. Za sastav podnesaka, tužitelj ima pravo na ovaj trošak:

- za dva podneska (13. rujna 2004. i 11. svibnja 2009.) iznose od po 500,00 kn po Tbr. 8.3. OT,

- 17. listopada 2011. iznos od 15.652,97 kn po Tbr. 8.1. OT,

- nema pravo na trošak odgovora na žalbu tuženika od 16. studenoga 2004. jer nije riječ o trošku nužnom za vođenje parnice.

Tužitelj ima pravo i na pripadajući PDV i to za parnične radnje poduzete:

- do 1. kolovoza 2009., vrijednosti iznosa od 30.967,97 kn, PDV po stopi od 22% u iznosu od 6.812,95 kn,

- od 1. kolovoza 2009. do 1. ožujka 2012. (Zakon o izmjeni zakona o porezu na dodanu vrijednost, „Narodne novine“ broj 94/09), vrijednosti u iznosu od 62.611,88 kn, PDV po stopi od 23% u iznosu od 14.400,73 kn,

- od 1. ožujka 2012. nadalje (Zakon o izmjenama i dopunama zakona o porezu na dodanu vrijednost, „Narodne novine“ broj 22/12), vrijednost radnji u iznosu od 55.283,91 kn, PDV po stopi od 25% u iznosu 13.820,97 kn.

Tužitelju pripada i trošak sudskih pristojbi sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11 i 112/12) na tužbu u iznosu od 5.000,00 i presudu u iznosu od 5.000,00 kn. Nema pravo na trošak sudske pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 2.500,00 kn, budući da to nije radnja nužna za vođenje parnice.

Ukupan tužiteljev trošak iznosi 193.898,41 kn. Razmjerno uspjehu u sporu od 95%, pripada mu iznos od 184.203,48 kn, što valja uvećati za cjelokupni trošak vještačenja (koji se priznaje u cijelosti neovisno o uspjehu u sporu) u iznosu od 3.000,00 kn, što znači da je ukupan tužiteljev parnični trošak iznosu od 187.203,48 kn.

Tuženici imaju pravo na ove troškove:

Za zastupanje na ročištima, tuženici imaju pravo na ovaj trošak:

- 18. studenoga 2003. iznos od 9.510,00 kn po Tbr. 9.1. OT,

- 8. srpnja 2004. iznos od 4.605,00 kn po Tbr. 9.2. OT,

- 15. rujna 2004. iznos od 9.210,00 kn po Tbr. 9.1. OT,

- za sedam ročišta u iznosima od po 15.650,00 kn po Tbr. 9.1. OT (30. lipnja 2009., 3. studenoga 2009., 27. svibnja 2011., 4. listopada 2011., 7. lipnja 2013., 24. rujna 2013. i 30. listopada 2013.),

- 6. lipnja 2012. iznos od 7.825,00 kn po Tbr. 9.3. OT,

- za ročište za objavu 4. prosinca 2013. iznos od 500,00 kn po Tbr. 9.3. OT. Za sastav podnesaka, tuženici imaju pravo na ovaj trošak:

- za dva podneska (odgovori na tužbu, 26. svibnja 2003. i 12. rujna 2003.) iznosi od po 9.510,00 kn po Tbr. 8.1. OT,

- 7. travnja 2011. iznos od 15.650,00 kn po Tbr. 8.1. OT,

- za dva podneska u iznosima od po 500,00 kn po Tbr. 8.3. OT (8. prosinca 2011. i 19. prosinca 2011.),

- za sastav žalbe od 8. studenoga 2004. iznos od 11.512,50 kn po Tbr. 10.1. OT (9.210,00 kn plus 25%).

Tuženici imaju pravo i na pripadajući PDV i to za parnične radnje poduzete:

- do 1. kolovoza 2009. vrijednosti od 69.507,50 kn, PDV po stopi od 22% iznosi 15.291,65 kn,

- od 1. kolovoza 2009. do 1. ožujka 2012. (Zakon o izmjeni zakona o porezu na dodanu vrijednost, „Narodne novine“ broj 94/09), vrijednosti iznosa od 63.600,00 kn, PDV po stopi od 23% u iznosu od 14.628,00 kn,

- od 1. ožujka 2012. nadalje (Zakon o izmjenama i dopunama zakona o porezu na dodanu vrijednost, „Narodne novine“ broj 22/12), vrijednost radnji u iznosu od 55.275,00 kn, PDV po stopi od 25% u iznosu od 13.187,50 kn.

Ukupan trošak tuženika za zastupanje po punomoćniku odvjetniku iznosi 231.489,65 kn. Njegov trošak valja uvećati za 10% s osnove zastupanja više osoba (Tbr. 36. OT), ali pritom kao osnovicu treba uzeti samo one radnje poduzete za oba tuženika, dakle sve radnje osim odgovora na tužbu koje su podnijeli svatko za sebe, što ukupno iznosi 23.204,40 kn. Stoga tuženicima pripada i daljnji trošak s te osnove u iznosu od 20.828,52 kn (10% od 208.285,25 kn).

Tuženici imaju pravo i na trošak sudskih pristojbi u iznosu od 16.350,00 kn (za odgovore na tužbu ukupno iznos od 10.000,00 kn i žalbu u iznosu od 6.350,00 kn), sukladno Zakonu o sudskim pristojbama.

Ukupan trošak tuženika iznosi 268.668,17 kn. Razmjerno uspjehu u sporu od 5%, pripada im iznos od 13.433,40 kn.

Prebijanjem ukupnih troškova, tužitelju pripada iznos od 173.770,08 kn pa je u tom dijelu pobijana točka III. izreke presude potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a), dok je za razliku dosuđenog iznosa od 47.027,16 kn preinačena odbijanjem tog tužiteljevog zahtjeva (čl. 373. ZPP-a).

Tuženici su zatražili trošak žalbenog postupka u iznosu od 29.453,12 kn, koji im s obzirom na ostvareni uspjeh s pravnim lijekom u odnosu na odluku o glavnoj stvari, cijeneći sve okolnosti, ne pripada (čl. 154. i čl. 166. ZPP-a).

U Zagrebu 17. lipnja 2015.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

LIDIJA TOMLJENOVIĆ, v.r.