Usž-690/2016-2 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Poslovni broj: Usž-690/16-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Slavice Marić-Okičić predsjednice vijeća, Gordane Marušić-Babić i Biserke Kalauz članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Juraja Dujma, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja M.

V. iz L., kojeg zastupa opunomoćenica S. Š. odvjetnica u R., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., radi prava na mirovinsko osiguranje, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI- 1756/14-18 od 1. veljače 2016., u sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2016.

p r e s u d i o j e

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1756/14-18 od 1. veljače 2016.

Obrazloženje

Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, klasa: UP/II-140-10/14-03/03082066062, urbroj: 341-99-11/2-14-3948 od 26. rujna 2014. i prvostupanjskog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u R., klasa: 140-10/14-03/03082066062, urbroj: 341-14-11/2-14-08350 od 24. veljače 2014. te usvajanja zahtjeva tužitelja za poništenje prava na mirovinsko osiguranje u razdoblju od 26. kolovoza 2010. do 15. travnja 2011. Navedenim rješenjem tuženika od 26. rujna 2014. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Područne službe u R. od 24. veljače 2014., kojim je odbijen njegov zahtjev za poništenje prava na mirovinsko osiguranje u razdoblju od 26. kolovoza 2010. do 15. travnja 2011. godine.

Protiv prvostupanjske presude tužitelj podnosi žalbu zbog povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi da je sporno pravo na mirovinsko osiguranje proizašlo iz njegova rada kod stranog poslodavca, brodara M. iz A. sa kojim je sklopio ugovor o djelu a ne ugovor o radu kako to pogrešno drži tuženik i prvostupanjski sud, time da iz tog ugovornog odnosa nije ostvario nikakav dohodak, obzirom da je brodar propao, niti je primao mirovinu koja je obustavljena rješenjem tuženika od 29. rujna 2010. Smatra da je sud zauzeo pogrešno pravno shvaćanje slijedom čega nije u postupku utvrđivao pravomoćnost rješenja Porezne uprave, pa je činjenično stanje u tom dijelu ostalo nepotpuno utvrđeno, a sud je u dijelu obrazloženja presude kontradiktoran u svom stajalištu koji postupak predstavlja prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari, imajući u vidu da navodi da ne postoji obveza doprinosa te u skladu s time niti obveza na mirovinsko osiguranje, čime se potvrđuje njegov stav kako je upravo utvrđenja doprinosa, a koji postupak je još u tijeku, a ne postupak obustave mirovine, od značaja za osnovanost zahtjeva postavljenog u ovom upravnom sporu. Ističe da je trebalo primijeniti europsko pravo koje je supracionalno i prema kojem se tužitelj kao kapetan broda odnosno zapovjednik ne smatra članom posade broda, što potvrđuje i sam Pomorski zakonik koji čini distinkciju između ta dva pojma, primjerice u člancima 133., 134., 146. i 156. Poziva se na odredbu članka 2. Konvencije broj 23. o repatrijaciji pomoraca (G., 26. lipnja 1926., NN 3/02.), koju je Republika Hrvatska ratificirala kao članica Međunarodne organizacije rada, prema kojoj pojam pomorac isključuje zapovjednike, pilote, kadete i učenike, pa je jasno da zapovjednik broda uživa potpuni drugačiji status kako u pravima tako i obvezama u odnosu na članove posade, te nedostaju bitna obilježja radnog odnosa u klasičnom smislu, jer se zapovjednik imenuje na određenu dužnost i njegove ovlasti ukazuju na to da je on punomoćnik brodara i odgovara izravno njemu. Predlaže da ovaj Sud prvostupanjsku presudu preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti a podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

U dodatku žalbi tužitelj navodi da je Pomorski zakonik prema kojem je Lučka kapetanija dužna prijaviti pomorce kao posadu broda, radi plaćanja doprinosa iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, ne razlučujući umirovljenike sa stečenim pravima od ostalih koji ih tek stječu, u koliziji s Zakonom o mirovinskom osiguranju, te da je nacionalno zakonodavstvo inkompatibilno sa europskim pravom. Smatra da se radi donošenja razumnog rješenja treba primijeniti konvencijsko pravo na način da kapetan broda u svojstvu zapovjednika broda ne spada u posadu broda pa ga Lučka kapetanija nije dužna prijaviti, kao i da se odredba članka 10. stavka 1. točke 7. Zakona o mirovinskom osiguranju ne bi odnosila na njega kao umirovljenika i zapovjednika broda u razdoblju manjem od godinu dana, s obzirom da Visoki upravni sud ima ovlasti i diskreciono pravo dobrom interpretacijom popraviti neko loše zakonsko rješenje ili zakon intervencijom u sam zakonski tekst, na način da se sporna odredba drukčije formulira.

Tuženik u odgovoru na žalbu ostaje kod razloga iznesenih u osporenom i prvostupanjskom rješenju kao i odgovoru na tužbu. Predlaže da Sud žalbu odbije. Žalba nije osnovana.

Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12. i 152/14.-dalje: ZUS),ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda žalbom pobija niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Prvostupanjski je sud nakon izvršenog uvida u dokumentaciju priloženu spisu tuženika, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke, kao i činjenice koje je sam utvrdio uvidom u spisu priložene isprave sukladno članku 33. stavku 2. ZUS-a, a nakon održane usmene rasprave, pravilno utvrdio da se osporeno rješenje ne može ocijeniti nezakonitim jer je doneseno na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07., 79/07., 35/08., 40/10., 121/10., 130/10. - pročišćeni tekst, 61/11., 114/11., 76/12., 112/13. i 133/13. – dalje: ZOMO) i Pomorskog zakonika ("Narodne novine", broj: 181/04., 76/07., 146/08., 61/11., 56/13. i 26/15.), citiranim u obrazloženju presude.

Prema podacima spisa nije sporno da je tužitelj korisnik starosne mirovine prema rješenju Područne službe u R. do 29. siječnja 2007., isplata koje je obustavljena sa danom 25. kolovoza 2010. pravomoćnim rješenjem istog tijela od 29. rujna 2010. temeljem članka 90. stavka 3. ZOMO-a, budući da je na temelju obavijesti Lučke kapetanije R. od 10. rujna 2010. utvrđeno da se tužitelj zaposlio 26. kolovoza 2010., a prema ugovoru sa stranim poslodavcem (brodar M. iz A.) za razdoblje od 26. kolovoza 2010. do 15. travnja 2011. Nadalje iz priloženih podataka razvidno je da je tužitelju u navedenom razdoblju utvrđeno svojstvo osiguranika iz mirovinskog osiguranja sukladno članku 10. stavku 1. točki 7. ZOMO-a u svezi članka 129. stavka 1. Pomorskog zakonika, a na osnovi prijave i odjave osiguranja podnesene temeljem odredbe stavka 3. istog članka Pomorskog zakonika. Kao početak osiguranja utvrđen je dan ukrcaja na brod, a kao prestanak osiguranja dan iskrcaja s broda, prema evidenciji iz pomorske knjižice i potvrdi o danima u međunarodnoj plovidbi u 2010. i 2011. godini (članak 129. stavak 6. Pomorskog zakonika). Nadalje iz priloženih podataka proizlazi da tužitelj nadležnoj lučkoj kapetaniji nije dostavio ugovor o djelu sklopljen sa stranim brodarom, na koji se u tijeku spora poziva, niti je podnio dokaz da je obvezno osiguran kod stranog nositelja socijalnog osiguranja države s kojom Republika Hrvatska ima sklopljen ugovor o socijalnom osiguranju, što bi u smislu članka 129. stavka 4. Pomorskog zakonika predstavljalo zapreku za podnošenje prijave na obvezno mirovinsko i zdravstveno osiguranje u konkretnom slučaju. Stoga je prvostupanjski sud prigovore navedene u tužbi glede nezakonitog utvrđivanja svojstva osiguranika iz mirovinskog osiguranja, a koje tužitelj ponavlja i u žalbi, pravilno ocijenio neosnovanim.

Vezano uz žalbeni prigovor da se zapovjednik broda ne smatra članom posade broda, navodi se da je na 94. sjednici Međunarodne organizacije rada (ILO) usvojena Konvencija o ugovoru o radu pomoraca iz 2006. godine (MLC ili 186 iz 2006.), koju je Republika Hrvatska ratificirala 2010. godine i većinu standarada ugradila u nacionalno zakonodavstvo, a prema kojoj je pomorac svaka osoba koja je zaposlena, uzeta u službu ili koja radi u bilo kojem svojstvu na brodu na koji se primjenjuje ova konvencija (članak II stavak 1. točka f.), koji pojam, dakle, ne isključuje zapovjednike. Prema članku 125. Pomorskog zakonika, posadu broda čine zapovjednik i druge osobe ukrcane za obavljanje poslova na brodu i upisane u popis posade, kako je to propisano i člankom 2. točkom 2. Pravilnika o pomorskim knjižicama i odobrenjima za ukrcavanje, te postupcima i načinu prijave i odjave pomoraca na obvezno mirovinsko i obvezno zdravstveno osiguranje ("Narodne novine", broj: 3/08.), pri čemu status te prava i obveze koje zapovjednik uživa na brodu nije od utjecaja na utvrđenje da je i zapovjednik član posade broda u međunarodnoj plovidbi.

Kako je tužitelju svojstvo osiguranika iz mirovinskog osiguranja utvrđeno sukladno mjerodavnim materijalnim propisima, nema zakonske mogućnosti da se isto poništi. Sukladno propisima iz mirovinskog osiguranja, a prema ustaljenom pravnom shvaćanju ovoga Suda evidentiranje statusa osiguranika na temelju prijava na osiguranje, na osnovi kojih se stječe status osigurane osobe, ima značaj pravomoćnog upravnog akta, koji se može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom (članak 13. Zakona o općem upravnom postupku - "Narodne novine" 47/09. – dalje: ZUP), dakle pod uvjetima iz Glave III ZUP-a u kojoj su uređeni postupci podnošenja izvanrednih pravnih lijekova, odnosno ukoliko su ispunjene pretpostavke iz članka 134. i 139. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13. i 33/15.).

S obzirom na navedeno, prema ocjeni ovoga Suda prigovori tužitelja nisu osnovani niti od utjecaja na donošenje drukčije odluke u predmetnoj upravnoj stvari.

Trebalo je stoga temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 16. ožujka 2016.

Predsjednica vijeća

Slavica Marić-Okičić, v.r.