P-642/2024-52 · Općinski sud u Puli - Pola

REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-642/2024-52

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliu, odvjetniku iz [adresa], protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja & isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 29. travnja 2025. godine u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice, tužiteljice osobno te punomoćnika tužene, 3. srpnja 2025. objavio i

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.2.1. Ugovora o namjenskom kreditu broj ugovora 3206991950, broj kreditne partije 7103212889 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili dana 7. srpnja 2006., a koja glasi:

« …promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temelje odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d… . u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora»

te u odredbi čl. 7.2.

«za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.. »

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuje se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu broj ugovora 3206991950, broj kreditne partije 7103212889 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili dana 7. srpnja 2006., a kojima se glavnica i anuitet kredita vežu za valutu švicarskog franka i to u odredbi čl. 1. koji glasi:

«…prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. .. » u odredbi čl. 2.1 koja glasi :

«…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. »

te u odredbi čl.7.1. koja glasi:

«…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.»

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 16.031,06 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 20,76 eur od 08.11.2007. do isplate,

-na iznos od 20,75 eur od 01.12.2007. do isplate,

-na iznos od 20,75 eur od 01.01.2008. do isplate,

-na iznos od 20,74 eur od 29.02.2008. do isplate,

-na iznos od 38,87 eur od 15.03.2008. do isplate,

-na iznos od 38,87 eur od 15.04.2008. do isplate,

-na iznos od 38,86 eur od 27.05.2008. do isplate,

-na iznos od 38,86 eur od 28.06.2008. do isplate,

-na iznos od 116,53 eur od 16.09.2008. do isplate,

-na iznos od 38,83 eur od 28.10.2008. do isplate,

-na iznos od 116,45 eur od 27.01.2009. do isplate,

-na iznos od 77,59 eur od 20.03.2009. do isplate,

-na iznos od 50,37 eur od 30.05.2009. do isplate,

-na iznos od 104,70 eur od 21.07.2009. do isplate,

-na iznos od 11,86 eur od 07.09.2009. do isplate,

-na iznos od 92,96 eur od 23.09.2009. do isplate,

-na iznos od 5,93 eur od 22.01.2010. do isplate,

-na iznos od 6,52 eur od 25.01.2010. do isplate,

-na iznos od 249,39 eur od 06.02.2010. do isplate,

-na iznos od 156,97 eur od 31.05.2010. do isplate,

-na iznos od 1,98 eur od 04.06.2010. do isplate,

-na iznos od 50,32 eur od 12.06.2010. do isplate,

-na iznos od 52,28 eur od 21.07.2010. do isplate,

-na iznos od 38,23 eur od 13.09.2010. do isplate,

-na iznos od 66,29 eur od 28.09.2010. do isplate,

-na iznos od 52,24 eur od 29.10.2010. do isplate,

-na iznos od 52,22 eur od 15.11.2010. do isplate,

-na iznos od 52,21 eur od 17.12.2010. do isplate,

-na iznos od 52,19 eur od 14.01.2011. do isplate,

-na iznos od 208,61 eur od 28.05.2011. do isplate,

-na iznos od 104,20 eur od 08.07.2011. do isplate,

-na iznos od 652,93 eur od 29.08.2011. do isplate,

-na iznos od 0,42 eur od 18.09.2006. do isplate,

-na iznos od 0,35 eur od 09.10.2006. do isplate,

-na iznos od 0,01 eur od 01.11.2006. do isplate,

-na iznos od 15,94 eur od 28.10.2008. do isplate,

-na iznos od 18,19 eur od 21.01.2009. do isplate,

-na iznos od 23,79 eur od 27.01.2009. do isplate,

-na iznos od 15,31 eur od 12.03.2009. do isplate,

-na iznos od 9,66 eur od 20.03.2009. do isplate,

-na iznos od 0,01 eur od 01.04.2009. do isplate,

-na iznos od 1,21 eur od 18.05.2009. do isplate,

-na iznos od 0,60 eur od 26.05.2009. do isplate,

-na iznos od 11,42 eur od 30.05.2009. do isplate,

-na iznos od 0,17 eur od 16.06.2009. do isplate,

-na iznos od 5,60 eur od 02.07.2009. do isplate,

-na iznos od 13,50 eur od 21.07.2009. do isplate,

-na iznos od 5,75 eur od 04.09.2009. do isplate,

-na iznos od 5,78 eur od 07.09.2009. do isplate,

-na iznos od 6,57 eur od 23.09.2009. do isplate,

-na iznos od 0,61 eur od 03.11.2009. do isplate,

-na iznos od 8,96 eur od 10.12.2009. do isplate,

-na iznos od 16,51 eur od 22.01.2010. do isplate,

-na iznos od 0,46 eur od 25.01.2010. do isplate,

-na iznos od 0,39 eur od 05.02.2010. do isplate,

-na iznos od 37,02 eur od 06.02.2010. do isplate,

-na iznos od 18,50 eur od 28.04.2010. do isplate,

-na iznos od 35,78 eur od 31.05.2010. do isplate,

-na iznos od 12,89 eur od 04.06.2010. do isplate,

-na iznos od 7,53 eur od 12.06.2010. do isplate,

-na iznos od 6,05 eur od 21.06.2010. do isplate,

-na iznos od 46,23 eur od 21.07.2010. do isplate,

-na iznos od 0,05 eur od 01.08.2010. do isplate,

-na iznos od 56,44 eur od 13.09.2010. do isplate,

-na iznos od 27,81 eur od 28.09.2010. do isplate,

-na iznos od 34,10 eur od 29.10.2010. do isplate,

-na iznos od 40,21 eur od 15.11.2010. do isplate,

-na iznos od 3,07 eur od 15.12.2010. do isplate,

-na iznos od 47,92 eur od 17.12.2010. do isplate,

-na iznos od 0,03 eur od 01.01.2011. do isplate,

-na iznos od 52,65 eur od 14.01.2011. do isplate,

-na iznos od 0,08 eur od 01.02.2011. do isplate,

-na iznos od 2,66 eur od 15.02.2011. do isplate,

-na iznos od 51,21 eur od 22.03.2011. do isplate,

-na iznos od 14,67 eur od 04.04.2011. do isplate,

-na iznos od 6,91 eur od 12.04.2011. do isplate,

-na iznos od 122,67 eur od 28.05.2011. do isplate,

-na iznos od 0,22 eur od 24.06.2011. do isplate,

-na iznos od 59,44 eur od 05.07.2011. do isplate,

-na iznos od 114,70 eur od 08.07.2011. do isplate,

-na iznos od 0,89 eur od 01.08.2011. do isplate,

-na iznos od 62,35 eur od 18.10.2011. do isplate,

-na iznos od 57,67 eur od 21.02.2012. do isplate,

-na iznos od 77,04 eur od 27.02.2012. do isplate,

-na iznos od 12.222,80 eur od 29.08.2014. do isplate, po stopi od 15% godišnje do 31.prosinca 2007.,a od 1.siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015., a od 1.kolovoza 2015. po stopi koja određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.312,99 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 3. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

V Odbija se u cijelosti zahtjev tužene za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od dana 11. lipnja 2019. navodi da je dana 7. srpnja 2006. s tuženom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206991950 za iznos od 55.800,00 CHF. Ugovor sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi a koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke – tužene. U vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tužena da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što da je za posljedicu imalo povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladnu s jednostranom odlukom tužene, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Slijedom navedenog tužiteljica predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tužene o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnom učinkom.

1.1. Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužiteljici) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 55.800,00 CHF-a prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 279,75 CHF prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tužena je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Na dan sklapanja predmetnog ugovora 07.07.2006. srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi HNB-a iznosio je 4,614750. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž- 6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača.

Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica veže za valutu švicarskog franka, a tužiteljica kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br.

P-1401/2012, tužiteljica predlaže da se u ugovoru o kreditu utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita veću za tečaj valute švicarskog franka. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne.

Poziva se na pravno utvrđenje iz navedene presude. Sve opisane odredbe ugovora o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl.

81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.

87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužiteljice u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa da se treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi tužene obzirom su jedino navedeni parametri tužiteljici bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužiteljica smatra da je predmetni kredit preplatila. Potražuje i zakonsku zateznu kamatu od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

1.2. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 13. srpnja 2023. preinačila tužbeni zahtjev za isplatom na način da od tužene, s osnova preplate kamatne stope i valute, potražuje isplatu iznosa od ukupno 16.031,06 eur zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Tužena se preinaci protivila, a sud je istu dopustio sukladno čl. 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. u daljnjem tekstu ZPP) obzirom je ista svrsishodna za razrješenje odnosa među strankama.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu navodi da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva ističe prigovor zastare. Osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Tužiteljica da nije dokazala potrošačko svojstvo. Kupljena nekretnina da je bila sjedište trgovačkog društva Letisima j.d.o.o. i obrta kozmetičkog salona "Total Look" te se iznajmljivala kao apartman. S obzirom da je nekretnina korištena radi ostvarenja dopbiti proizlazi da nije korištena isključivo za potrošačke svrhe. Osporava pravo tužiteljici pozivati se na utvrđenja iz sporova kolektivne zaštite potrošača jer se te presude ne primjenjuju na otkazane kredite.

2.1. U odnosu na valutnu klauzulu, tužiteljica da je upoznata s valutnim rizikom, a što je jasno navedeno u čl. 1 Ugovora gdje se navodi "prisatje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja ….ovog Ugovora". Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba koja nakon što je valjano ugovorena ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Ističe da tužena nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Naime, tužena ne samo da nije znala nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute obzirom je tečaj CHF bio stabilan dugi niz godina. Isto tako da nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 4.50%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno čl. 1021. ZOO je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Prilikom sklapanja ugovora tužena je tužiteljici pružila sve potrebne informacije, informirala ju o parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF za što je imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka odbije u cijelosti tužbene zahtjeve tužiteljice i naloži joj da tuženoj naknadi troškove postupka.

3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kreditu, otplatna tablica, izvadak iz sudskog registra, izvadak iz obrtnog registra, nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš te je saslušana tužiteljica kao parnična stranka. Sud nije saslušao osobnog bankara obzirom tužena nije dostavila njegove osobne podatke.

4. U predmetu je dana 19. lipnja 2024. donijeta presuda posl.br. P-1172/19 kojom je utvrđena ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u članku 2.1. ugovora o namjenskom kreditu broj ugovora 3206991950, broj kreditne partije 7103212889 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili 7. srpnja 2006., a koja glasi: « …promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temelje odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…. u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora», te u odredbi članka 7.2. ugovora «za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.. » pa navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka I. izreke). Isto tko utvrđene su ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u tom ugovoru, a kojima se glavnica i anuitet kredita vežu za valutu švicarskog franka i to u odredbi članka 1. koji glasi: «…prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita... » i u odredbi članka 2.1. koja glasi : «…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. » te u odredbi članka 7.1. koja glasi: «…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.» pa su navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka II. izreke). Nadalje je tom presudom naloženo tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužiteljici iznos od 16.031,06 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita na temelju jednostranog i ništetnog povećanja kamatne stope tijekom razdoblja otplate kredita i s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita na temelju povećanja tečaja CHF zajedno sa zateznim kamatama, koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano u izreci presude (točka III. izreke). O troškovima postupka odlučeno je u točki IV izreke.

4.1. Rješenjem Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-2582/2024-3 od 2. listopada 2024. ukinuta je navedena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak. U rješenju se u bitnome navodi da iz obrazloženja presude proizlaze kontradiktorni stavovi prvostupanjskog suda o tome je li tužiteljica predmetni kredit podigla za osobne potrebe ili pak kao vlasnica trgovačkih društva za poslovanje tih društava ili pak kao obrtnica, što je navela u svom iskazu, pa da ostaje nejasan njen statusa korisnika kredita kao potrošača.

5. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

6. Među strankama ovoga postupka nije sporno da su dana 7. srpnja 2006. zaključile Ugovor o namjenskom kreditu za iznos kredita od 55.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, koja je u trenutku zaključenja Ugovora iznosila 4,50% godišnje kao i da se kamatna stopa u utuženom razdoblju mijenjala, da je otplata kredita vezana uz valutu CHF. Iz čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita bila kupnja stana.

7. Među strankama je sporno da li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a s time u vezi može li se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. primijeniti u ovom postupku, odnosno je li istom odlučeno o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva, svojstvo potrošača tužiteljice, prigovor zastare te visina tužbenog zahtjeva.

8. U postupku je utvrđeno da je tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjana te da se u tijeku otplate kredita kontinuirano mijenjao i tečaj CHF.

9. Nije osnovan stav tužene u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

9.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tužena, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženu, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

9.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tužene, a koji u čl. 2. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl. 1., čl. 4. i čl. 8. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

9.4. U odnosu na navode tužene da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.5. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, koji bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i čl. 138.a ZZP/07) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Međutim, tužena je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlaštena predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da tužiteljica nema svojstvo potrošača, da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarala s tužiteljicom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dala odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njezine novčane obveze i da je ona, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.

10.1. Odredbom čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Na bitno istovjetan način je pojam "potrošač" definiran i u Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj 79/07 i 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07), kao i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

10.2. Upravo na te okolnosti je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke te dopunskim saslušanjem u ponovljenom postupku.

10.3. Tužiteljica u iskazu navodi da je predmetnim kreditom kupila jedan stan kao poslovni prostor u kojem je obavljala kozmetičke usluge svog obrta, kozmetičkog salona Total Look. Danas radi na nekom drugom mjestu, u nekom drugom kozmetičkom salonu. Taj poslovni prostor koji je kupila predmetnim ugovorom je prodala. I njezino trgovačko društvo Omnia divine i trgovačko društvo Letisima imalo je sjedište na adresi tog poslovnog prostora, točno razdoblje u kojem je to bilo ne zna odrediti. Jednu je sezonu, misli 2017. i iznajmljivala kao apartman taj prostor koji je imao urednu kategorizaciju nadležnog tijela, a prodala ga je 2018.

Oba ranije navedena društva također su se bavila kozmetikom. Ovo joj je bio prvi ugovor o kreditu kojeg je zaključila, tražila je neki najpovoljniji krediti, raspitivala se i u drugim bankama ali joj je ovaj bio najpovoljniji. Tu misli na sve skupa, rata joj je bila pristupačna. Vjerojatno je pročitala ugovor prije nego ga je potpisala, u tom trenutku sve joj je bilo jasno, vjerovala je banci, zato je uzela taj kredit. Bila je upoznata da će visina obveze ovisiti o tečaju CHF ali ne i o tome da bi se mogla rata u tom razmjeru povećati. U vrijeme kupovine stanovala je kod mame, a od sklapanja ugovora u tom je prostoru stanovala par mjeseci, možda godinu dana i nakon toga se vjenčala i odselila kod muža na adresu [adresa].

U trenutku kada je kupovala stan i sklapala ugovor radila je u Hotelu Histria, kao kozmetičar do 2009. Obrt [obrt] misli da je otvorila 2008. Vjenčala se 2007. u rujnu. Druga društva otvorila je nakon 2008. Pojašnjava da je imala otvoren obrt od 2003. koji je radio u Hotelu Brioni samo 2 mjeseca u sezoni, a nakon toga 2005. radio je u Hotelu Histria do 2007. ili 2008. Kako više nije mogla svoj obrt obavljati u hotelima odlučila je otvoriti sama svoj obrt kako bi radila cijele godine, a ne samo sezonu, a plaćala je i kredit. Prije nego su se vjenčali živjela je zajedno sa svojim sadašnjim suprugom kod njezine majke na adresi [adresa] sve do 2008.

Na upit suda iz kojeg razloga nije nakon kupnje stana zajedno sa suprugom uselila u istoga, odgovorila je da je suprug dobio stan od svojih roditelja, a ona je odlučila u ovom stanu kojega je kupila nastaviti svoj posao. Taj stan je kupila jer je u to vrijeme bila sama, a u međuvremenu je upoznala supruga, vjenčala se i onda se odselila u njegov stan 2008. Sa svojim suprugom prije nego su se vjenčali bila je u vezi godinu dana, godinu i nešto. Sa svojim suprugom počela je hodati u srpnju 2006. a nakon par mjeseci počeli su zajedno živjeti kod njezine mame.

U tom stanu su ona i on možda zajedno živjeli mjesec dana ali ne zna koji bi to period bio. Nakon što je stan kupila istoga je počela renovirati i renoviranje je trajalo par mjeseci. I ona i suprug u tom stanu su stanovali privremeno možda mjesec dana i nisu imali prijavljeno prebivalište na adresi [adresa].

10.4. U ponovljenom postupku tužiteljica je navela da je prvi obrt otvorila 2003. ili 2004. i zvao se Total Look te je u početku radila sezonski u Hotelu Brioni a van sezone i u Hotelu Histria. Obrt je bio aktivan do 2017. U hotelu Brioni obrt je sezonski radio do 2017. a u Hotelu Histria do 2006. ili 2007. Ističe kako je imala i dvije firme koje je otvorila sa suprugom I, koju su otvorili 2017. i Omnia Divine za koju se ne sjeća koje godine je otvorena. Obje te firme imale su sjedište na adresi predmetnog stana, ali nikada u stanu te firme nisu obavljale nikakvu djelatnost. Predmetni je stan kupila 2006., a počela ga je tražiti negdje u 6. ili 7. mjesecu iste godine i čim ga je pronašla kupila ga je. Stan je željela kupiti jer je imala 29 godina i živjela je sa majkom, htjela se osamostaliti, zato je i tražila stan manje kvadrature. U tom je stanu živjela par mjeseci jer je krajem 2006. upoznala svog sadašnjeg supruga te se odlučila preseliti kod njega jer je on imao veći stan. Vjenčali su se 22. rujna 2007. Svoj stan prodala je 2018. ili 2019. te ga je 2018. iznajmljivala. Kredit je refinanciran 2014. Kada je preselila u stan kod supruga planirala je uzeti nekakav manji prostor kako bi mogla obavljati djelatnost kroz cijelu godinu, a kako se oslobodio njezin stan odlučila je u njemu otvoriti salon, te ga je otvorila 2007. sve do 2017. otprilike. Ističe kako je brzo nakon što je upoznala supruga odlučila preseliti kod njega, a vjenčali su se već u rujnu 2007. U banku je došla sa namjerom da kupi stan pa je zbog toga i uzela stambeni kredit te je na adresi gdje je stan bio imala prijavljeno prebivalište ali se ne sjeća do kada. Navela je kako je u obrtnom registru adresa obrta bila adresa na kojoj se stan nalazi samo kako bi joj pošta tamo dolazila a ne da ide na adresu majke gdje je tada stanovala u [adresa].

10.5. Sud je iz iskaza tužiteljice i Ugovora o kreditu utvrdio da je namjera tužiteljice u trenutku sklapanja istoga bila kupnja stana kako i stoji u Ugovoru o kreditu. U vrijeme kupnje stana tužiteljica je obrt obavljala na izdvojenim lokacijama kako i sama navodi u Hotelu Brioni i Hotelu Pula, a sjedište obrta izmijenjeno je 7. studenog 2006. na adresu na kojoj se nalazi predmetni stan. Trgovačko društvo Letisima j.d.o.o. koje tužena spominje osnovano je prema podacima iz sudskog registra 9. travnja 2014., dakle 8 godina nakon zaključenja Ugovora o kreditu. Utvrđeno je nadalje, kako je nakon sklapanja Ugovora o kreditu, zbog spleta životnih okolnosti, pronalaska partnera, preseljenja u stan partnera i kasnijeg vjenčanja, u stanu tužiteljica nakon kupnje istoga kratko stanovala, a nakon preseljenja u istome započela sa obavljanjem djelatnosti svoga obrta. Međutim, za utvrđenje svojstva potrošača prema stajalištu ovoga suda bitna je namjena u trenutku sklapanja Ugovora, a ne okolnosti koje su nastale naknadno. Sporna se nekretnina u zemljišnim knjigama u trenutku kupnje vodila kao stan, a tužena nije dokazala da li je i kada isti prenamijenjen u poslovni prostor i temeljem kojeg pravnog posla je i od kada tužiteljica kao vlasnica obrta u istome obavljala djelatnost, koristila po toj osnovi eventualne olakšice (trošak zakupa i sl.), a što je bilo moguće utvrditi iz poslovnih knjiga obrta. Sudu je životno da je radi preuzimanja pošte tužiteljica izmijenila sjedište obrta na adresu svojega stanovanja i prije započinjanja obavljanja djelatnosti u istome. Slijedom navedenog, sud zaključuje kako tužiteljica sporni kredit nije podignula u svrhu poslovanja svoga obrta, već rješavanja stambenog pitanja i kupnje stana, kako to i stoji u Ugovoru o kreditu slijedom čega nisu osnovani navodi tužene kojima tužiteljici osporava svojstvo potrošača.

10.6. Nadalje, iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da tužiteljici nisu pojašnjeni parametri promjene kamatne stope ni rizik ugovaranja valutne klauzule. Na temelju njezinog iskaza sud je zaključio da komunikacija tužiteljice s tuženom u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužiteljica od strane djelatnika banke s kojim je komunicirala nije dobila potrebne i potpune obavijesti.

11. Valja također napomenuti da tužena u tijeku postupka nije navodila činjenice niti predlagala dokaze (osim dokaza saslušanjem tužiteljice i osobnog bankara za kojega sudu nije dostavila podatak) iz kojih bi proizlazilo da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora o kreditu, već u bitnom ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite. Također, odredbe o promjeni kamatne stope prema odluci banke i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tužene sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

12. Nadalje, u postupku kolektivne zaštite je nepoštenost odnosno ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u spomenutom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tužene u pogledu valutne klauzule (s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti), odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23; dalje u tekstu: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

12.1. Točna je tvrdnja tužene da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

12.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

12.3. Glede valutne klauzule, iako je njezino ugovaranje načelno dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

12.4. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom CHF i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama i (ili) aktima tužene, a kako to nije slučaj u spornom ugovoru, to su spomenute odredbe ocijenjene kao nerazumljive pa time i nepoštene, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tužena kao profesionalac – banka nije dala tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

12.5. Nebitna je i činjenica što je kredit otkazan, jer se tužbenim zahtjevom iz ovog predmeta zahtijeva saniranje posljedica koje su nastale sklapanjem takvog ništetnog ugovora, odnosno uspostava stanja kakvo bi bilo da nije bilo ništetnih odredbi do dana otkaza ugovora.

12.6. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama I i II izreke presude.

13. Odredbom članka 81. stavka 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZoZP/03), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe. Nadalje, prema članku 324. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora te kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

14. Ništetni dio odredbe članka 2. i čl. 7. Ugovora, koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci banke, ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. To konkretno znači da se visina kamate stope u konkretnom slučaju za utuženo razdoblje mora odrediti prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Isto vrijedi za ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iz članka 1., članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu za koju valja uzeti kao da nije ugovorena.

15. Naplatom kamate u utuženom razdoblju po stopi višoj od 4,50% i kunske protuvrijednosti anuiteta po tečaju većem od važećeg tečaja na dan isplate kredita dio imovine tužiteljice je bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženice. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Člankom 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

16. Sudskom vještaku financijske struke Goranki Šmer Maraš povjeren je zadatak izračunati razliku preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunati razliku između stvarno naplaćene kamate po Ugovoru o kreditu od dana 7. srpnja 2006. (dakle, kamate koja se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju je tužiteljica trebala plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu i razliku preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima izračunati preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i početnom CHF tečaju za razdoblje od 7. srpnja 2006. do 31. srpnja 2012. (dan otkaza kredita).

16.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka, proizlazi da je tužiteljica sa tuženom 7. srpnja 2006. zaključila Ugovor o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita od 55.800,00 CHF po srednjem tečaju za CHF HNB-a na dan isplate kredita, promjenjiva kamatna stopa od 4,50% godišnje, promjenjiva, rok otplate od 360 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, važećem na dan plaćanja. Kredit je isplaćen 19. srpnja 2006. godine u iznosu od 55.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti te je primijenjen srednji tečaj na dan korištenja 1 CHF = 4,633049 HRK. U Tabeli br. 3 vještak daje pregled kamatnih stopa po kreditu s razdobljima njihova važenja, te iznose anuiteta u valuti kredita s datumima njihove primjene. Izračun razlike preplaćene kamate i preplaćenog tečaja prema Ugovoru od 7. srpnja 2006. i iznosa koje je tužiteljica trebala platiti primjenjujući početnu kamatnu stopu od 4,50 % godišnje te uzimajući u obzir iznos ugovorenog kredita u kunama prema tečaju HNB -a za CHF na dan isplate kredita prikazan je u tabelama br. 5 i 6. nalaza i mišljenja. Zaključno vještak navodi da je izračunom utvrdio da:

- razlika preplaćene kamate, odnosno razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamate koja se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početno ugovorenu kamatu koju je tužiteljica trebala plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu ukupno iznosi 2.650,26 EUR, a

- razlika preplaćenog CHF tečaja, odnosno preplata koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koju je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i početnom CHF tečaju, ukupno iznosi 13.380,80 EUR.

16.2. Tužiteljica je nakon izvršenog vještačenja uredila tužbeni zahtjev za isplatu na način da od tužene potražuje isplatu temeljem izvršene pretplate s osnova kamata i valute u iznosu od ukupno 16.031,06 eur, od čega se iznos od 2.650,26 eur odnosi na preplatu s osnova kamate, a iznos od 13.380,80 eur s osnova valute. Tužena je na nalaz vještaka imala primjedbi obzirom smatra kako je u konkretnoj situaciji potrebno uzeti u obzir i negativne razlike, a ne samo pozitivne kako to potražuje tužiteljica.

16.3. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručan i objektivan, jer je vještak sačinio nalaz i mišljenje u skladu s uputom suda i stajalištima iznesenima u ovoj odluci. Nadalje, obzirom tužena samo općenito, osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu i kamatnu stopu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate (tako VSRH u odluci Rev 549/23).

16.4. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tužene kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tužena na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu od tužiteljice naplatila više od onoga što je stvarno mogla naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tužena nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene, posljedično ništetne i da joj, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primila, ne pripada.

17. Slijedom navedenoga, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu, odnosno onih ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutu te zahtjev za isplatu iznosa od 16.031,06 eur zajedno sa zateznim kamatama koje teku od uplate svakog pojedinog iznosa (kao datuma dospijeća tražbine tužiteljice prema tuženici) do isplate, a kako je to navedeno u izreci presude.

18. Prigovor zastare sud je ocijenio neosnovanim. Prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. S obzirom na to da od pravomoćnosti odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (13. lipnja 2014.) do podnošenja (ove) tužbe za isplatu po toj osnovi u smislu odredbe članka 186.b stavka 3. ZPP-a 12. lipnja 2019., te od pravomoćnosti odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (14. lipnja 2018.) do podnošenja (stupnjevite) tužbe za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli 12. lipnja 2019., nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva ova tražbina (članak 371. ZOO/91). U odnosu na prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva ukazuje se na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. travnja 2024. u kojem se navodi da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, potraživanje tužiteljice po preinačenoj tužbi nije u zastari.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti je odmjeren primjenom čl. 155. Visina troškova odmjerena je prema odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 12/24., dalje: Odvjetnička tarifa).

19.1. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj odvjetničkoj tarifi i to za sastav tužbe 100 bodova, za sastav podnesaka od 18. rujna 2020., za svaku radnju po 100 bodova, za zastupanje na ročištu 25. rujna 2021., 10. svibnja 2021. za svaku radnju po 100 bodova, za zastupanje na ročištu 7. svibnja 2024., 21. ožujka 2025. i 29. travnja 2025. za svaku radnju po 250 bodova, odnosno ukupno 1150 bodova što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur i zajedno s PDV-om iznosi 2.875,00 eur.

19.2. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 05. studenog 2020. obzirom sastav istoga nije bio nužan za vođenje ovoga postupka.

19.3. Tužiteljici je priznat i trošak predujma u iznosu od 331,81 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 106,18 eur. Dakle, ukupan trošak priznat tužiteljici iznosi 3.312,99 eur.

U Puli, 3. srpnja 2025.

S u d a c

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženoj po punomoćnicima