Revr-538/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 538/02-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. Jasne Brežanski kao predsjednice vijeća, te Stanka Hautza, Ivana Mikšića, Katarine Buljan i Ljubice Munić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. S. iz V., koga zastupa punomoćnik M. S., odvjetnica iz Z., protiv tuženika V. d.d. iz V., koga zastupa punomoćnik V. C., dipl. iur, radi utvrđenja i isplate, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćnog rješenja Županijskog suda u Vukovaru od 22. siječnja 2002. godine, br. Gž 1105/01-3, kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje Općinskog suda u Vukovaru od 8. svibnja 2001. godine, br. P 192/00, u sjednici održanoj 10. prosinca 2002. godine,

r i j e š i o j e:

Djelomično se odbija revizija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se ukidaju rješenje Županijskog suda u Vukovaru od 22. siječnja 2002. godine, br. Gž 1105/01 i rješenje Općinskog suda u Vukovaru od 8. svibnja 2001. godine, br. P 192/00-6, i to u dijelu kojim je odbačena tužba za utvrđenje da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme, te radi isplate iznosa od 200.000,00 kn, te se u tom ukinutom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

Drugostupanjski je sud odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsko rješenje kojim je odbačena njegova tužba.

U tužbi je tužitelj tražio da se donese slijedeća presuda:

"Utvrđuje se da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženog na određeno vrijeme, te je tuženi dužan priznati i u radnu knjižicu mu upisati postojanje radnog odnosa, te sa njim zaključiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme, prijaviti ga nadležnim zavodima za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, te mu dozvoliti da obavlja ranije poslove i radne zadatke referenta kooperacije ili druge koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, te mu isplatiti iznos od 200.000,00 kn sa kamatom počev od tužbe do isplate, i naknaditi mu parnični trošak.

Ako bi sud našao da nije osnovan tako istaknuti zahtjev, istaknut je novi drugačiji tužbeni zahtjev:

Utvrđuje se da je tužitelj u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženog na poslovima i radnim zadacima referenta za kooperaciju počev od mirne reintegracije 1. srpnja 1997. godine na dalje, to je tuženik dužan priznati i sa tužiteljem zaključiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme, omogućiti mu da te poslove obavlja, prijaviti ga nadležnim zdravstvenim zavodima za mirovinsko osiguranje i isplatiti mu iznos od 200.000,00 kn sa zateznom kamatom od tužbe do isplate i parnični trošak."

Protiv drugostupanjskog rješenja je tužitelj pravovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se obje presude ukinu i vrati predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Sudovi su odbacili tužbu navodeći da je tužitelj propustio prekluzivni rok za podnošenje tužbe koji mu je počeo teći 23. prosinca 1998. godine kada se obratio tuženiku sa svojim zahtjevom za zaštitu prava, a tužbom je ustao tek 13. ožujka 2000. godine.

Drugostupanjski sud u svom obrazloženju dodaje i to da je tužbeni zahtjev tužitelja deklaratorne naravi, pa mora imati i pravni interes za tužbu, ali da je od odluke o prestanku radnog odnosa proteklo "punih 10 godina", a tužitelj nije podignuo ništa glede statusne zaštite, pa se ne može prihvatiti da nakon toliko godina egzistira pravni interes u tom dijelu da bi mu se dosudila i novčana naknada".

Nije u pravu revident kada tvrdi da je prvi puta tražio zaštitu svoga prava tek 16. veljače 2002. godine, pa da je time zadržao rok od 15 dana nakon isteka roka od također 15 dana, jer nije tužena donijela odluku o njegovom zahtjevu (čl. 126. st. 2. Zakona o radu - "Narodne novine", broj 38/95, 54/96 i 65/95 – dalje: ZOR) jer iz navoda u njegovoj tužbi proizlazi da je to učinio još 23. prosinca 1998. godine, a tužbi je priložio i pismeni podnesak od 23. prosinca 1998. godine (zamolba za povratak u radni odnos, kada je tražio da ga se vrati u radni odnos).

Zato je valjalo u skladu sa citiranom odredbom Zakona o radu odbaciti tužbu u dijelu kojim se traži zaključenje ugovora o radu na neodređeno vrijeme, povratak na posao i obavljanje poslova i radnih zadataka.

Međutim, tužitelj traži i utvrđenje da je u radnom odnosu i da mu se isplati iznos od 200.000,00 kn.

Tužba na utvrđenje za postojanje radnog odnosa nije vezana za rok, ali je pretpostavka za dopuštenost takve tužbe postojanje pravnog interesa.

Prvostupanjski sud nije uopće obrazložio zašto odbacuje dio tužbe u odnosu na traženo utvrđenje, a drugostupanjski sud kaže da zbog proteka roka od 10 godina više ne egzistira pravni interes tuženika.

Odluka prvostupanjskog suda ne može se ispitati s obzirom na njegovo obrazloženje, a stajalište drugog suda o nedostatku pravnog interesa za tužbu na utvrđenje zbog proteka dužeg vremenskog razdoblja ne može se za sada prihvatiti.

Zato je dio odluke o odbačaju tužbe u odnosu na zahtjev za utvrđenje trebalo ukinuti da sudovi ponovno ispitaju ima li tužitelj pravni interes za takvu tužbu i naravno, da li je takav zahtjev osnovan, zbog okolnosti utvrđenih u postupku u odnosu na vrijeme kada je tužitelj prestao raditi i kada je tražio zaštitu svojih prava, pa meritorno o tom zahtjevu odlučiti.

Što se pak tiče zahtjeva za isplatu iznosa od 200.000,00 kn, to se ističe da prema odredbi čl. 126. st. 4. Zakona o radu propust zaposlenika da zahtijeva naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa u rokovima iz st. 1-3. ovog članka ne može imati za posljedicu gubitak prava na to potraživanje, pa se ni taj dio tužbe i tužbenog zahtjeva (koji se ne odnosi na utvrđivanje već na isplatu) ne može odbaciti i treba o istom također meritorno odlučiti.

Zbog svega navedenog riješeno je kao u izreci, i to u skladu s odredbama čl. 393. Zakona o parničnom postupku (odbijanje revizije), odnosno iz čl. 394. st. 1. Zakona o parničnom postupku (za ukinuti dio nižestupanjskih odluka).

U Zagrebu, 10. prosinca 2002. godine

Predsjednik vijeća:

mr. Jasna Brežanski, v.r.