I Kž-262/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-262/1996-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Ane Garačić, mr. Branka Zmajevića, Senke Klarić-Baranović i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. D. Š. i dr., zbog krivičnih djela iz čl. 127. st. 1. i 2. KZRH i dr., odlučujući o žalbama opt. D. Š., opt. Z. S., opt. D. B. i mlt. Ž. J., podnesenih protiv presude i rješenja Županijskog suda u Puli od 6. rujna 1995. godine, br. K-19/95. i Km-3/95., u sjednici održanoj 5. prosinca 1996. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

presudio je i riješio je:

I. Žalbe opt. D.Š., opt. Z.S. i mlt. Ž.J. odbijaju se kao neosnovane, te se u odnosu na optuženike i maloljetnika potvrđuje presuda i rješenje suda prvog stupnja.

II. Djelomično se uvažava žalba opt. D.B. i to zbog odluke o kazni, preinačuje se presuda suda prvog stupnja, te se opt. D.B. za krivično djelo iz čl. 127. st. 1. i 2. KZRH u vezi s čl. 17. OKZRH, za koje je tom presudom oglašen krivim, na temelju čl. 127. st. 2. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH, a uz primjenu čl. 38. na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, u koju toč. 1. i 2. i čl. 39. st. toč. 1. OKZRH osuđuje

mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 30. lipnja 1995. godine, do 6. rujna 1995. godine.

U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba opt. D.B., te se u odnosu na njega u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Županijskog suda u Puli oglašen je krivim opt. D.Š. zbog krivičnih djela iz čl. 127. st. 1. i 2. KZRH (opisano pod toč. 1. izreke presude) i čl. 127. st. 1. i 2. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH (opisano pod toč. 2. izreke presude), pa nakon što mu je za krivično djelo iz čl. 127. st. 2. KZRH utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično djelo iz čl. 127. st. 2. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH, a uz primjenu čl. 38. i 39. OKZRH utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, opt. Z.S. zbog počinjenja krivičnog djela iz čl. 127. st. 2. KZRH (opisano pod toč. 1. izreke presude) i krivičnog djela iz čl. 127. st. 2. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH (opisano pod toč. 2. izreke presude), su utvrđene pojedinačne kazne, i to za krivično djelo iz čl. 127. st. 2. KZRH kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično djelo iz čl. 127. st. 2. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH, a uz primjenu čl. 38. i 39. OKZRH kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, a opt. D.B. zbog krivičnog djela iz čl. 127. st. 2. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH uz primjenu čl. 38. st. 1. OKZRH osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca.

Po čl. 45. OKZRH opt. D.Š., opt. Z.S. i opt. D.B. uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru od 30. lipnja 1995. godine do 6. rujna 1995. godine.

Mlt. Ž.M., mlt. Ž.J. i mlt. G.M. izrečena je odgojna mjera upućivanja u dom za preodgoj.

Protiv te presude žale se opt. D.Š., opt. Z.S., opt. D.B. i mlt. Ž.J.

Opt. D.Š. uložio je žalbu putem svojih branitelja S.Š., R.B. i T.V., odvjetnika iz P., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno, podredno, da se ista preinači i optuženiku izrekene kazna zatvora u kraćem vremenskom trajanju.

Opt. Z.S. podnio je žalbu putem svoga branitelja R.S., odvjetnika iz P., zbog povrede krivičnog zakona i zbog odluke o krivičnoj sankciji, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači, primjeni institut produljenog krivičnog djela, te optuženiku izrekne blaža krivična sankcija.

Opt. D.B. podnio je žalbu putem branitelja G.R. i J.Đ., odvjetnika iz P., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu na ponovno suđenje.

Mlt. Ž.J. podnio je žalbu putem branitelja M.Č. i M.K., odvjetnika iz P., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o krivičnoj sankciji, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje odnosno preinači te maloljetniku izrekne odgojna mjera pojačnog nadzora.

Ispitujući žalbu na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom dopisu od 29. travnja 1996. godine, br. Ktž-465/96. predložio je da se žalbe trojice optuženika i maloljetnika odbiju kao neosnovane.

Žalba opt. D.B. djelomično je osnovana i to zbog odluke o kazni, dok žalbe opt. D.Š., opt. Z.S. i mlt. Ž.J. nisu osnovane.

Na žalbu opt. D.Š. (osim zbog odluke o kazni)

Žalitelj pobija presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, smatrajući da presuda nema valjanog obrazloženja, odnosno da nije obrazložena sukladno zahtjevima iz čl. 347. st. 7. ZKP, jer se u presudi prepričavaju svi provedeni dokazi, a izostala je analiza provedenih dokaza.

Valja odmah naglasiti da je žalitelj djelomično u pravu kad navodi da presuda, unatoč svoje opsežnosti, ima određene manjkavosti, no, one nisu takove da se presuda ne bi mogla ispitati, pa sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka na koju se žalitelj poziva.

Opt. D.Š. krivično djelo pod toč. 1. učinjeno na štetu P. A. i K. u cijelosti priznaje, vrlo detaljno opisuje što je radio svaki od učesnika u tom krivičnom djelu razbojništva koje je učinjeno u sastavu grupe, a opisuje i što je on radio, pa tako navodi: ".... prvi je ušao M.V., te je utvrdio da ulazna vrata nisu zaključana, te su ušli u kuću. Za V. da je ušao G., a potom Ž., pa on...... primijetio je da je jedna žena u kupaonici.... pojurio je prema njoj rekao joj da šuti, te ju je poveo prema dnevnom boravku na način da ju je uhvatio rukom otraga za vrat.... Ž. je pretražio sobu.... sa ženom je ušao u dnevni boravak.... tu su bili V. i Z. i još jedan čovjek.... V. je držao pištolj na stražnom dijelu glave toga čovjeka te je tražio lovu govoreći da će ga inače ubiti, ...... ušao je Ž. govoreći da je našao kasu..... Z. i V. su još prijetili muškarcu i tražili vrijednosti ako ih ima..... Z. i V. su odveli toga muškarca u spavaću sobu, a on je pošao za njima sa ženom..... Z. je istrgao kabel telefona.... V. je primorao muškarca da legne na pod te mu kablom vezao ruke.... uputili su se prema kući.... V. je prijetio muškarcu i ženi da nesmiju ništa prijavljivati.... ".

Ovakav slijed događanja potvrdili su u bitnome i opt. Z.S. i mlt. Ž.J., te svjedoci P.A. (list 139 - 140. spisa) i P.K. (list 191. - 192. spisa), a u čije iskaze nije bilo razloga posumnjati.

Žalitelj posebno ističe da opt. D.Š. u svojoj obrani nije spominjao da bi kazao oštećenici "gospođo, nemojte vikati ubit ćemo vam muža", a što je u izreci presude navedeno pa se ne vidi na temelju čega je sud prvog stupnja tu činjenicu utvrdio. U pobijanoj presudi, sud prvog stupnja je naveo da je saslušao kao svjedoka P.K., a upravo ta svjedokinja u svom iskazu ističe da je iznad sebe vidjela muškarca koji je imao čarapu na glavi, uhvatio ju je za kosu i pritiskao prema dolje, te joj rekao "gospođo, nemojte vikati ubit ćemo vam muža", a zatim ju je držeći za kosu odgurao u dnevni boravak, pa se to ponašanje opt. D.Š. potpuno opravdano našlo opisano u izreci presude iako to žalitelj u svojoj obrani nije upravo tako opisao, već se branio da je ženu uhvatio za vrat i odveo ju prema dnevnom boravku.

Radi navedenog, a kako presuda suda prvog stupnja nije utolikoj mjeri nerazumljiva da se ne bi mogla ispitati, valjalo je žalbu opt. D.Š. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP odbiti kao neosnovanu.

Na žalbu opt. Z.S. (osim zbog odluke o kazni)

Opt. Z.S. pobija presudu zbog povrede krivičnog zakona smatrajući da je sud prvog stupnja trebao uvažiti izloženi stav obrane da je žalitelj pod toč. 1. i 2. izreke presude počinio jedno produljeno krivično djelo razbojništva u sastavu grupe, budući da je razmak između počinjenih krivičnih djela svega četiri dana, radi se o istovrsnim krivičnim djelima, a jedinstven umišljaj ne spada u obvezatne elemente predmetnog pravnog instituta.

Naime, u konkretnom slučaju radi se o dva krivična djela napada na imovinu, no, žalitelj ispušta iz vida da se ovdje radi ne samo o napadu na imovinu, već i o napadu na osobe P.A. i P.K. (toč. 1. izreke presude), te V.A. (u pobijanoj presudi pogrešno stoji V.A.) i V.M. (toč. 2. izreke presude), što je odlučna okolnost jer se radi o napadu na osobne vrijednosti (život i tijelo) i to četiri različite osobe, pa uslijed toga ne postoji u ovom slučaju uvijeti za konstrukciju produljenog krivičnog djela.

S toga je trebalo žalbu opt. Z.S. odbiti kao neosnovanu.

Na žalbu opt. D.B. (osim zbog odluke o kazni)

Opt. D.B. pobija presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, no žalba se svodi na tvrdnju da se optuženik stjecajem okolnosti našao na mjestu izvršenja krivičnog djela nije sudjelovao u detaljnom dogovaranju oko izvršenja, pa tako nema njegovog subjektivnog odnosa prema krivičnom djelu koje je počinjeno, odnosno ne postoji namjera za počinjenje krivičnog djela, a propušteno je također provesti psihijatrijsko vještačenje radi utvrđivanja stupnja uračunljivosti optuženika u vrijeme počinjenja krivičnog djela.

Žalitelj nije u pravu kada tvrdi da ne postoji umišljaj na strani optuženika, pa to izvodi iz činjenice da optuženik nije sudjelovao u detaljnom dogovoru, jer se takav dogovor za suizvršilaštvo i netraži, suizvršilac je i onaj koji poduzima i samo jednu radnju koje su obuhvaćene zakonskim opisom krivičnog djela, za njega se nužno uvijek ne traži sasvim određeni prethodni dogovor, odnosno sporazum između učinilaca već to može slijediti iz izvjesnih konkludentnih radnji, dakle prešutno, ukoliko takav dogovor proizlazi iz određene aktvinosti svakog od učinilaca, a to je upravo konkretni slučaj. Tako sam optuženik navodi (str. 11./II pobijane presude) da nikakvog dogovora nije bilo, a misli da to što je on ostao vani (izvan kuće), da se to podrazumijeva da on čuva stražu, i ako o tome izričitog dogovora nije bilo.

Na opisani način sam opt. D.B. u obrani demantira tvrdnje iz žalbe kako na njegovoj strani ne postoji subjektivni odnos prema djelu, on navodi i to da u kuću nije ulazio, približio se na par metara, čuo je starog kako iz kuće viče da nema šoldi. Optuženik je detaljno opisao kako su se ostali učesnici maskirali, on se nije maskirao što nadalje upućuje na zaključak da je već u tome času dogovoreno (makar i konkludentnim radnjama) da ovaj optuženik ne ulazi u kuću, već čuva stražu ispred kuće, a kako nije predviđeno da u kuću ulazi, nije bilo opasnosti da od ukućana bude prepoznat, pa mu maska i nije bila potrebna.

Neopravdano žalitelj prigovara i to da je opt. D.B. trebalo psihijatrijski vještačiti, što sud prvog stupnja nije učinio, jer su u tijeku postupka nije pojavila sumnja da bi uračunljivost optuženika bila umanjena. Optuženik je na glavnoj raspravi tvrdio da je on bio pod utjecajem marihuane koju je prethodno pušio, te da zapravo nije znao što se dešava i zbiva, bio je pasivan, sjeća se da je čuo neki glas koji viče "nema šoldi". No, u tijeku istražnog postupka ovaj optuženik je cijelo događanje vrlo detaljno opisao, opisao je kako je tko bio maskiran, pa tako navodi da je Š. na glavu stavio periku i šal, Š. je stavio na glavu klobuk, a preko lica mrežu, V. je na glavi imao kapu, a na licu krpu, G. je imao kabanicu sa kapuljačom žute boje i to žuto sa bijelim, M.V. je imao pištolj, ..... (str. 11/III pobijane presude), a što sve ukazuje da je ovaj optuženik bio svjestan svih događanja, sve je dobro uočavao, pobijegao je sa mjesta događaja zajedno sa ostalima, pa se provođenje psihijatrijskog vještačenja ukazuje nepotrebnim jer iz ponašanja opt. D.B. ne proizlazi da bi njegova uračunljivost tempore criminis bila umanjena, niti optuženik u tome pravcu priložio bilo kakvu medicinsku dokumentaciju.

S toga je žalbu opt. D.B. zbog pogrešne i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava valjalo odbiti kao neosnovano.

Na žalbu mlt. Ž.J.

Maloljetnik pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje vidi u tome što sud prvog stupnja njegovu odgovornost crpi iz priznanja, a on je u stvari bio "uvučen" u izvršenje protupravnih radnji, a kojih u momentu izvršenja i nije bio svjestan.

Iz obrane maloljetnika, međutim, ne proizlazi da bi on bio "uvučen" u izvršenje krivičnog djela, maloljetnik je opisao kako su ušli u kuću oštećenika, što je tko radio, za sebe je naveo da je pretraživao kuću da pronađe novac, ispod kreveta je našao metalnu kasu s ključevima, uzeo ju je i ostalima dao glavom znak da će izaći van i čekati ih, to je i učinio, nakon dvadeset minuta došli su ostali, rekli su mu da su muškarca vezali kablom za telefon, dolazeći u kuću Š. su otvorili kasu u koju su stavili nakit koje su iz đepova izvadili S. i Š., idući dan su ponovno kasu otvorili i sve podijelili, njemu i V. je pripalo 780 DEM, 160 USA dolara, 250 šilinga, 10000 tolara i 14000 lira, a od nakita mu je pripao jedan ženski prsten i lančić s tri privjeska. Maloljetnik je opisao i to na koji način je u šupi pronađen pištolj, pronašao ga je njegov otac, pa su smislili priču da je pištolj ostao od nekog prijatelja te da ga je potrebno vratiti.

Ovakovu obranu maloljetnika potvrdili su i ostali optuženici pa tvrdnja maloljetnika da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno nisu za prihvatiti.

Maloljetnik je uložio žalbu i zbog odluke o izrečenoj sankciji, obrazlažući olakotne okolnosti na njegovoj strani, te navodeći da mu ranije nije bila izrečena odgojna mjera niti maloljetnički zatvor, pa smatra da je izricanje odgojne mjere u dom za preodgoj prestrogo radi čega predlaže izricanje mjere pojačanog nadzora sa kojom smatra da bi se ostvarila svrha što brže resocijalizacije maloljetnika.

Bez osnova je žalba mlt. Ž.J. zbog odluke o izrečenoj odgojnoj mjeri. Sud prvog stupnja je na temelju svih prikupljenih podataka o ličnosti maloljetnika, njegovim psihičkim svojstvima i sklonostima, dosadašnjem odgoju i prilikama u kojima živi (završio je uredno srednju školu, no, u odnosu na asocijalno ponašanje ukazuje se nekritičan prema djelu i posljedici, sugestibilan je i povodljiv), te težini počinjenog djela, s pravom stao na stajalište da se utjecaj na ličnost i vladanje maloljetnika može postići jedino njegovim potpunim odvajanjem iz sredine u kojoj živi i smještajem u ustanovu zatvorenog tipa. Stoga nema opravdanja navod žalbi kako bi se svrha izricanja odgojnih mjera postigla i nekom blažom mjerom (konkretno mjerom pojačane birge i nadzora), a koja se, s obzirom na propise čl. 76. st. 3. OKZRH nebi više ni mogla izreći.

Iz svih navedenih razloga trebalo je žalbu maloljetnika odbiti i odlučiti kao u izreci.

Na žalbu opt. D.Š., opt. Z.S. i opt. D.B. zbog odluke o kazni

Opt. D.Š. i opt. Z.S. podnijeli su žalbu zbog odluke o kazni smatrajući da su im izrečene kazne prestroge, dok je u odnosu na opt. D.B. pobijana presuda u pogledu odluke o kazni ispitana u smislu čl. 369. ZKP.

Sud prvog stupnja opt. D.Š. cijenio je kao olakšavajuće priznanje počinjenih krivičnih djela, kajanje zbog učinjenoga, te obiteljske prilike, a kao otežavajuće da su ovakava krivična djela u porastu, te da izazivaju nespokojstvo građana, pa mu je za krivično djelo iz čl. 127. st. 2. KZRH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine, za krivično djelo iz čl. 127. st. 2. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH, a uz primjenu čl. 38. OKZRH kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Neopravdano se žali opt. D.Š., neosporavajući nabrojane olakotne okolnosti, da je sud prvog stupnja zanemario da mu je majka teško bolesna, na samrti, te da je optuženik kao povodljiva osoba imao manje značaju "ulogu". Kaznom zatvora u trajanju od četiri godine za krivična djela učinjena pod toč. 1. i toč. 2., po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, ostvarit će se svrha kažnjavanja iz čl. 31. OKZRH, a također i opća svrha izricanja krivičnih sankcija iz čl. 4. OKZRH.

Radi izloženog žalba opt. D.Š. zbog odluke o kazni nije utemeljena.

Opt. Z.S. prvostupanjski sud je cijenio kao olakšavajuće njegovo iskreno držanje u tijeku krivičnog postupka, priznanje izvršenja djela, te činjenicu da se radi o vrlo mladoj osobi, a kao otežavajuće da se ovakova krivična djela u porastu i da ona izazivaju uznemirenost i nespokojstvo građana, pa mu je za krivično djelo iz čl. 127. st. 2. KZRH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično djelo iz čl. 127. st. 2. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH, a uz primjenu odredaba o ublažavanju iz čl. 38. OKZRH kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Neopravdano se žali opt. Z.S. neosporavajući naborjane olakotne okolnosti, da mu je sud prvog stupnja umijesto kazne trebao izreći odgojnu mjeru s kojom bi se u cijelosti ostvarila svrha kažnjavanja. Po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, nije bilo mjesta primjeni odgojne mjere kako to žalitelj predlaže, već se kazna zatvora u trajanju od četiri godine koja je opt. Z.S. izrečena zbog počinjenja krivičnih djela pod toč. 1. i toč. 2. ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 31. OKZRH, a također i opća svrha izricanja krivičnih sankcija iz čl. 4. OKZRH.

Radi izloženog žalba opt. Z.S. zbog odluke o kazni nije utemeljena.

U odnosu na opt. D.B. u smislu čl. 369. ZKP, ispitana je odluka o visini izrečene kazne.

Naime, imajući u vidu utvrđene olakotne okolnosti: doprinos ovog optuženika u počinjenu krivičnog djela razbojništva u grupi koje je ostalo u pokušaju, te okolnost da je u vrijeme počinjenja krivičnog djela optuženik tek ispunio punoljetnost, su okolnosti takve prirode da opravdavaju ne samo primjenu odredaba o ublažavanju kazne (čl. 38. i 39. OKZRH), već su i temelj za odmjeravanje kazne zatvora u trajanju od jedne godine, koja je optuženiku i odmjerena, a koja kazna odgovara težini počinjenog krivičnog djela i stupnju krivične odgovornosti optuženika, a s njom se može očekivati i postizavanje svrhe kažnjavanja iz čl. 4. i čl. 31. OKZRH.

Iz svega navedenog valjalo je na temelju čl. 377. st. 1. i čl. 374. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 5. prosinca 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Katica Jelić, v.r.