Gž-38/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gž-38/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vjere Delić kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića i dr. Ivana Kaladića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mr. D. V. iz D., protiv tuženika V. P., suca suda u D., radi zaštite od nezakonite radnje, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 18. veljače 1999. godine broj R-13/96, u sjednici održanoj 10. travnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 18. veljače 1999. godine broj R-13/96.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio poništenje naloga za plaćanje sudske pristojbe.

Protiv presude prvostupanjskog suda tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukine pobijana presuda i predmet vrati na ponovno raspravljanje sudu prvog stupnja.

Žalba nije osnovana.

Prema odredbi čl. 67. Zakona o upravnim sporovima (“Narodne novine”, broj 53/91, 9/92 i 77/92 – dalje ZUS) postupak za zaštitu Ustavom zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina, ukoliko je povrijeđeno nezakonitom radnjom službene osobe u tijelima državne vlasti ili ovlaštene osobe u poduzećima i drugim pravnim osobama, ako nije osigurana druga sudska zaštita, pokreće se tužbom zbog nezakonite radnje.

Iz navedene odredbe, a kao i iz odredbe čl. 72. st. 1. ZUS, koja određuje kome se dostavlja tužba na odgovor, kao i odredbe čl. 75. st. 1. istog zakona kojim je određeno tko izvršava presudu kojom se zabranjuje dalje obavljanje nezakonite radnje i nalaže uspostava ranijeg stanja, proizlazi da se tužba za zaštitu od nezakonite radnje može podnijeti samo protiv tijela državne vlasti, a ne i protiv službenih osoba u tijelu državne vlasti.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da ne postoji pasivna legitimacija tuženika kao službene osobe u tijelu državne vlasti, pa je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

Protivno tvrdnji žalitelja, pitanje pasivne legitimacije je pitanje materijalnog, a ne procesnog prava, pa nije postojala obveza suda da postupi u smislu odredbe čl. 281. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP).

Stoga je ovaj sud, ne upuštajući se u raspravljanje ostalih navoda žalbe, odlučio kao u izreci temeljem odredbe čl. 268. ZPP u svezi s odredbom čl. 74. st. 6. ZUS, jer nisu utvrđene ni druge bitne povrede na koje ovaj sud kao drugostupanjski pazi po službenoj dužnosti.

U Zagrebu, 10. travnja 2002. godine.

Predsjednica vijeća:

Vjera Delić, v.r.