Revr-1244/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1244/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak- Radej, kao predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, Jasne Guštek, mr. sc. Jadranka Juga i Gordane Jalšovečki, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. H. iz Z., koju zastupa D. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grada Zagreba, Z., kojeg zastupa V. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu P., R., L. & P. iz Z., radi isplate, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj XI Gžr-1697/09-2 od 19. svibnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-19081/04-34 od 18. veljače 2009., u sjednici održanoj 9. veljače 2011.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I. Djelomično se prihvaća revizija tuženika te se preinačuju rješenja o troškovima parničnog postupka sadržana u presudi Županijskog suda u Zagrebu broj XI Gžr-1697/09-2 od 19. svibnja 2009. i presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-19081/04-34 od 18. veljače 2009. u dijelu kojim je djelomično odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka i nalaže tužiteljici isplatiti tuženiku daljnji iznos od 668,25 kn na ime parničnih troškova u roku 8 dana.

II. U ostalom dijelu revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

III. Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

IV. Tužiteljici se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijene su kao neosnovane žalbe stranaka te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 11.797,15 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose od dospijeća i po stopi pobliže navedenoj u izreci prvostupanjske presude, dok je preostali dio zahtjeva u iznosu od 45.646,23. kn sa zateznim kamatama odbijen. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 15.198,44 kn. Protiv te drugostupanjske presude reviziju su podnijele obje parnične stranke, svaka u dijelu u kojem nije uspjela u sporu, a pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja koja smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U reviziji tužiteljica ističe sljedeće materijalnopravno pitanje:

- treba li sud prilikom tumačenja pravnih izvora koji uređuju prava radnika, a osobito kolektivnih ugovora, u slučaju dvojbe u pogledu njihovog tumačenja, prihvatiti tumačenje koje ide na štetu radnika ili ono koje mu ide u korist, a s obzirom na svrhu koja se želi postići kolektivnim ugovorom u smislu zaštite prava i interesa radnika, jer da se u ovom sporu pojavilo kao sporno pitanje – pitanje tumačenja čl. 48. st. 2. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravi Grada Zagreba (dalje: KU), sklopljenog 1. lipnja 1999. između Grada Zagreba kao poslodavca i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, a primjena kojeg kolektivnog ugovora je produžena 15. lipnja 2001., odnosno je li tuženik u obvezi od dana potpisivanja KU isplaćivati tužiteljici plaću uz zaštitnu klauzulu iz čl. 48. st. 2. KU, a obzirom na odredbu čl. 48. st. 3. KU.

Kao razlog zbog kojeg tužiteljica smatra da je navedeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana navodi se da o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja. Tužiteljica predlaže da revizija bude prihvaćena i pobijana presuda preinačena na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev.

Tuženik je podnio reviziju zbog dva materijalnopravna pitanja. Prvo je pitanje je li Sporazumom od 10. ožujka 2004. postignutim u postupku mirenja u vezi usklađivanja osnovice i stalnog dodatka na plaću stavljena izvan snage odredba čl. 48. KU, a drugo pitanje tiče se obračuna troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji.

U odnosu na prvo pravno pitanje tuženik navodi da se radi o pravnom pitanju o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, dok u odnosu na drugo pitanje navodi da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Tuženik predlaže da revizija bude prihvaćena i nižestupanjske presude da budu preinačene na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i tuženiku dosude parnični troškovi, a podredno da presude budu ukinute i predmet da bude vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženika tužiteljica osporava navode revizije i predlaže da ista bude odbijena kao neosnovana uz naknadu troškova odgovora.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužiteljice.

U odnosu na odluku o glavnom zahtjevu revizije stranaka nisu osnovane, dok je u odnosu na odluku o troškovima revizija tuženika djelomično osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

U revizijskom stadiju ovog postupka sporno je, je li tuženik u cijelosti isplatio plaću tužiteljici u skladu s odredbama čl. 48. KU.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je od 1. lipnja 1999. na snazi KU sklopljen između tuženika kao poslodavca i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske,

- da je tužiteljica prema odredbi čl. 48. st. 3. KU do prvog usklađenja osnovice plaće i stalnog dodatka na plaću primala plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU,

- da je u postupku mirenja između tuženika i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske zaključkom od 10. ožujka 2004. između ostalog povećana 1. siječnja osnovica za obračun plaće u iznosu od 5,8%,

- da tužiteljici nakon 1. siječnja 2004. nije isplaćivana plaća sukladno odredbi čl. 48. st. 2. KU odnosno uz primjenu zaštitne klauzule iste odredbe.

Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na stajalištu da tužiteljici do prvog usklađenja osnovice i dodatka na plaću (počevši od 1. siječnja 2004.) pripada plaća koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU, a u skladu s odredbom čl. 48. st. 3. KU i koju plaću je tužiteljica primala, dok se nakon 1. siječnja 2004., sukladno odredbi čl. 48. st. 2. KU, primjenjuje zaštitna klauzula prema kojoj tužiteljici pripada plaća sukladno zaključku od 10. ožujka 2004., ali ne manja od one predviđene zaštitnom klauzulom iz čl. 48. st. 2. KU. Obzirom da je tužiteljica za razdoblje od 1. siječnja 2004. primala plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU sudovi su odbili njegov zahtjev za isplatu razlike plaće do 1. siječnja 2004., a za razdoblje nakon toga su tužbeni zahtjev prihvatili u visini koja nije sporna, a do iznosa zaštitne klauzule iz čl. 48. st. 2. KU.

Tužiteljica u reviziji navodi da su sudovi i za razdoblje od potpisivanja i sklapanja KU trebali uzeti u obzir i primijeniti odredbe čl. 48. st. 2. KU, a ne svoju odluku temeljiti na odredbi čl. 48. st. 3. KU.

Suprotno toj tvrdnji sudovi su pravilno primijenili odredbe čl. 48. KU kojima je određeno:

„Osnovna je plaća zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je zaposlenik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na staž.

Ugovorne strane su sporazumne da osnovica i stalni dodatak zaposlenika ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi prema zadnjem podatku Gradskog zavoda za planiranje, razvoja grada i zaštitu okoliša, Odjela za statistiku.

Ugovorne su strane sporazumne da se zaposlenicima u upravnim tijelima plaća isplaćuje od dana sklapanja ovog ugovora do prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja tog ugovora.

Ugovorne su strane sporazumne da će, prije usklađivanja Prijedloga proračuna za sljedeću godinu, pregovarati o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. ovog članka.“

Ovaj sud u cijelosti prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova, da je u skladu s odredbom čl. 48. st. 3. KU za razdoblje do prvog usklađenja osnovice i dodatka na plaću, tužiteljici pripadala plaća prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU. Tužiteljici je sukladno tome i isplaćivana plaća, a odredba čl. 48. st. 2. KU primjenjuje se kao zaštitna klauzula samo za buduće, odnosno do prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka (čl. 48. st. 4. KU). Da su potpisnici KU htjeli primjenu čl. 48. st. 2. KU odmah od trenutka potpisa KU, tada ne bi na taj način formulirali odredbu čl. 48. st. 3. KU u kojoj se jasno navodi da se zaposlenicima od dana sklapanja KU do prvog usklađenja osnovice i stalnog dodatka isplaćuje plaća koju su do tada primali i prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila do potpisivanja KU. Neosnovan je prigovor tužiteljice da i KU od 11. travnja 1997. u čl. 47. sadrži istu odredbu po kojoj osnovica i stalni dodatak ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće pa da se u trenutku potpisivanja KU/99. primjenjuje odredaba čl. 48. tog KU.

Naime, na isti način treba tumačiti i odredbu čl. 48. KU/97., tj. da ona nije bila u primjeni sve do sklapanja KU/99. jer do tada nije bilo niti usklađivanja osnovice i stalnog dodatka sukladno čl. 47. st. 4. KU/97. Prema stajalištu ovog suda ne radi se o tumačenju na štetu radnika, jer je volja potpisnika KU bila da se sporna zaštitna klauzula ne primjenjuje u trenutku sklapanja i potpisivanja KU. Kod toga treba napomenuti da je odredbom čl. 48. st. 4. KU/99. (isto i čl. 47. st. 4. KU/97.), predviđeno pregovaranje o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. čl. 48. KU prije usklađivanja proračuna za sljedeću godinu. To što do 2004. nije došlo do pregovora o takvom usklađenju, ne utječe na drugačiji zaključak u svezi primjene čl. 48. st. 2. KU.

Budući da se zaštitna klauzula iz čl. 48. st. 2. KU primjenjuje tek nakon prvog usklađenja osnovica plaće i dodatka na plaću, a što je u konkretnom slučaju uslijedilo 1. siječnja 2004., revizija tužiteljice nije osnovana.

U odnosu na reviziju tuženika sporno je, je li zaključak sa sastanka od 10. ožujka 2004. u postupku mirenja imao za cilj samo korekciju osnovice, ili je imao značenje izmjene čl. 48. KU, a u smislu čl. 206. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04).

Ovaj sud u cijelosti prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova da zaključkom od 10. ožujka 2004. u postupku mirenja nije izmijenjen cijeli čl. 48. KU, već je izvršeno samo usklađivanje osnovice i dodatka na plaću u smislu odredbe čl. 48. st. 3. KU, a samim time došlo je i do primjene zaštitne klauzule iz čl. 48. st. 2. KU, prema kojoj se tuženik obvezao isplaćivati plaću po osnovici koja ne može biti manja od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi. Zbog toga je tuženik u razdoblju nakon povećanja osnovice i dodatka na plaću bio dužan isplatiti tužiteljici plaću po osnovici najmanje 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu grada u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi. Neprihvatljivo je stajalište tuženika da bi navedenim zaključkom došlo do izmjene cijelog čl. 48. KU, odnosno da je tim zaključkom derogirana i primjena odredbe čl. 48. st. 2. KU.

Drugo pravno pitanje zbog koje je tuženik izjavio reviziju tiče se odluke o troškovima postupka, konkretno obračuna troškova parničnog postupka prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji. To pravno pitanje tuženik obrazlaže navodima da odluka nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje je već zauzeo revizijski sud, a prema kojem kod odlučivanja o naknadi parničnih troškova je mjerodavna vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje.

Tuženik osnovano ističe da se troškovi postupka određuju sukladno vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedinih parničnih radnji, a ne prema vrijednosti spora koja je vrijedila prilikom zaključenja glavne rasprave.

U konkretnoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora u trenutku podnošenja tužbe je iznosila 101.537,89 kn i ta vrijednost predmeta spora je bila važeća do smanjenja tužbenog zahtjeva podneskom tužiteljice 30. studenoga 2006. na iznos od 85.576,04 kn, odnosno od 21. ožujka 2007. kada je smanjen na iznos od 57.443,38 kn. Nižestupanjski sudovi su kod obračuna tuženiku troškova parničnog postupka isti obračunali na način da su primijenili vrijednost predmeta spora za cijeli postupak u visini nakon zadnjeg sniženja tužbenog zahtjeva na iznos od 57.443,38 kn, te su razmjerno uspjehu u parnici obračunali trošak tuženiku i tužiteljici. Nije uzeto u obzir da je tužiteljica zapravo povukla tužbu za onaj dio za koji je smanjen tužbeni zahtjev i da se tuženiku kod obračuna troškova parničnog postupka u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za koje je tužba povučena treba trošak obračunati u skladu s odredbom čl. 158. st. 1. ZPP.

S obzirom na navedeno, tuženiku pored dosuđenog troška parničnog postupka temeljem čl. 154. st. 2. ZPP razmjerno uspjehu i vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u trenutku zaključenja glavne rasprave pripada i razlika u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za koji je tužba povučena i to prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja te parnične radnje. Stoga tuženiku pripada trošak zastupanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 37/05 i 59/07 – dalje: Tarifa) u visini razlike od 222,75 kn za sastav podneska od 17. rujna 2004. sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife, te nadalje ista razlika za sastav podnesaka od 24. svibnja 2006. i za pristup na ročište od 16. studenoga 2006. prema tbr. 9. toč. 1. Tarife.

Sveukupno tuženiku pripada daljnji iznos od 668,25 kn na ime razlike troškova zastupanja prema Tarifi, s obzirom na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, a prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja parničnih radnji.

Slijedom navedenog valjalo je temeljem čl. 395. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP djelomično prihvatiti reviziju tuženika u odnosu na trošak parničnog postupka koji je tužiteljica dužna naknaditi tuženiku te u tom dijelu preinačiti nižestupanjske odluke (toč. I. izreke rješenja), dok je u ostalom dijelu reviziju tuženika te u cijelosti reviziju tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

Tuženiku nije dosuđen trošak sastava revizije jer je u odnosu na glavni zahtjev, koji prema odredbi čl. 35. st. 2. ZPP čini mjerodavnu vrijednost predmeta spora, njegova revizija u cijelosti odbijena, a djelomično je uspio samo u svezi zahtjeva za naknadu razlike parničnog troška.

Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju (toč. II. izreke rješenja) jer ta procesna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 166. sat. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 9. veljače 2011.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.