Revt-37/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 37/13-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. b. d.d. u stečaju, V., zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. & J. u R., protiv tuženika O. b. d.d. Z., zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ž. i P. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6857/10-7 od 29. kolovoza 2012., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Osijeku broj P-354/10-13 od 21. srpnja 2010., a potvrđena dopunska presuda Trgovačkog suda u Osijeku broj P-354/10-20 od 14. ožujka 2012., u sjednici održanoj 30. rujna 2014.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja, te se preinačuje presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6857/10-7 od 29. kolovoza 2012. u dijelu kojim je odlučeno o žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku broj P-354/10-13 od 21. srpnja 2010., te u odluci o parničnim troškovima i sudi:

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku broj P- 354/10-13 od 21. srpnja 2010.

čnih troškova,

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 3.588.072,00 kn na ime parni sve u roku od osam dana.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Osijeku broj P-354/10-13 od 21. srpnja 2010. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 7.919.835,98 kn sve s pripadajućim zateznim kamatama, te isplatiti iznos 3.485.415,68 kn na ime parničnih troškova.

Dopunskom presudom Trgovačkog suda u Osijeku broj P-354/10-20 od 14. ožujka 2012. odbijen je zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos 1.022.583,70 EUR-a, te 139.118,38 kn sa zateznim kamatama.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6857/10-7 od 29. kolovoza 2012. preinačena je prvostupanjska presuda odbijanjem zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa 7.919.835,98 kn sa zateznim kamatama, a potvrđena dopunska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 1.022.583,70 EUR-a, te 139.118,38 kn sve sa zateznim kamatama, te je naloženo tužitelju isplatiti tuženiku iznos 1.298.106,50 kn na ime parničnih troškova, dok je za daljnjih 797.469,50 kn s tog osnova zahtjev tuženika odbijen. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje odbijanjem žalbe tuženika i potvrđivanjem prvostupanjske presude.

Tuženik je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbijanje.

Revizija je osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Podnesenom revizijom tužitelj pobija pravilnost drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučujući o žalbi protiv prvostupanjske presude kojom je usvojen eventualni tužbeni zahtjev ista preinačena odbijanjem eventualnog zahtjeva tužitelja. Tužitelj i dalje ustraje u pravnom shvaćanju da je pravilnom primjenom materijalnog prava takav zahtjev tužitelja trebalo usvojiti, držeći da se obveza tuženika na isplatu utuženog iznosa temelji na „pismu namjere“ od 7. listopada 1998., a kojim se faktično obvezao izdati tužitelju kontragaranciju, odnosno jamčiti za osiguranje bankarske garancije koju je tužitelj izdao 8. listopada 1998. kao osiguranje kredita odobrenog „D.“ d.o.o. Š. B. od strane H. b. d.d. M.

Dakle, i dalje je u ovom revizijskom stupnju postupka sporna pravna narav, a time i učinak izjave pravnog prednika tuženika (I. b. d.d.) sadržane u „pismu namjere“ od 7. listopada 1998.

Iz rezultata provedenog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi:

- da je na zahtjev „D.“ d.o.o. Š. B. tužitelj C. b. d.d. V. izdala garanciju broj 81/98 8. listopada 1998. s rokom važenja do 15. veljače 1999. kojom garantira isplatu kredita odobrenog „D.“ d.o.o. Š. B. od strane H. b. d.d. M. u iznosu 2.000.000,00 DEM na temelju ugovora o kratkoročnom kreditu broj 87/98 od 27. travnja 1998., a koju garanciju

- da je tužitelj izdao po primitku „pisma namjere za davanje bankarske super garancije“ od 7. listopada 1998. izdatog od I. b. d.d. P., pravnog prednika tuženika, a kojim

- da se pravni prednik tuženika obvezao da će na temelju ugovora o kratkoročnom kreditu broj 87/98 od 27. travnja 1998. sklopljenog između H. b. d.d. M. i „D.“ d.o.o. Š. B. izdati supergaranciju tužitelju, a po kojoj

- da će pravni prednik tuženika izvršiti plaćanje iznosa iz ugovora o kreditu broj 87/98 na prvi poziv u slučaju da „D.“ d.o.o. Š. B. ne izvrši svoju obvezu povrata kredita do 15. veljače 1999., time

- da će pravnom predniku tuženika izdati supergaranciju na zahtjev tužitelja odmah po pozivu s rokom naplate do 15. veljače 1999., a u slučaju da pravni prednik tuženika ne izda supergaranciju će pismo namjere imati snagu izdanog jamstva za naplatu navedenog kredita,

- da je dopisom od 8. listopada 1998. tužitelj pozvao pravnog prednika tuženika na izdavanje kontragarancije pozivom na „pismo namjere za izdavanje bankarske super garancije“ od 7. listopada 1998. u svezi povrata kredita i kamata iz ugovora o kratkoročnom kreditu broj 87/98 od 27. travnja 1998. sklopljenog između H. b. d.d. M. i „D.“ d.o.o. Š. B., te - da pravni prednik tuženika nije postupio po upućenom pozivu te nije izdao zatraženu kontragaranciju tužitelju, niti izvršio isplatu iznosa iz ugovora o kreditu, unatoč pisanim pozivima tužitelja od 12. veljače 1999., 16. veljače 1999. i 19. veljače 1999.

Na temelju prednjih utvrđenja prvostupanjski sud je obvezao tuženika na isplatu iznosa iz eventualnog tužbenog zahtjeva ocijenivši da se „pismom namjere“ od 7. listopada 1998. pravni prednik tuženika obvezao na izdavanje supergarancije, te kako ga je tužitelj dopisom od 8. listopada 1998., premda je u njemu pogrešno naveden termin kontragarancija, faktično pozvao na izdavanje supergarancije, te da su se ostvarile pretpostavke iz „pisma namjere“ i time nastala obveza na strani pravnog prednika tuženika za isplatu utuženog iznosa tužitelju.

Drugostupanjski sud je pak polazeći od prednjih utvrđenja odbio zahtjev tužitelja ocijenivši da je u pozivu upućenom pravnom predniku tuženika 8. listopada 1998. tužitelj doista pozvao ovog na izdavanje kontragarancije, no kako se u „pismu namjere“ od 7. listopada 1998. pravni prednik tuženika obvezao na izdavanje supergarancije tužitelju, a ne kontragarancije, to da za njega nije ni nastala obveza preuzeta pismom namjere za isplatu utuženog iznosa tužitelju.

Pravna ocjena nižestupanjskih sudova glede pravnog značaja izdatog pisma namjere pravnom predniku tuženika, a time i pravnog značaja poziva tužitelja upućenog tuženom na ispunjenje obveza iz pisma namjere nije pravilna, a što je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane drugostupanjskog suda kada je preinačenjem prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev. Naime, za razrješenje spornog pravnog odnosa između stranaka treba poći od pravnog smisla i značaja instituta garancije, supergarancije i kontragarancije, ali i smislenim tumačenjem i znači pravu volju tužitelja i pravnog prednika tuženika, a kojom su se rukovodili u vrijeme izdavanja garancije broj 87/98 i „pisma namjere“ od 7. listopada 1998.

Garancija broj 87/98 koju je tužitelj izdao 8. listopada 1998. po svojoj naravi je bankarska garancija propisana odredbom čl. 1083. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), a kojom se banka obvezuje prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treća osoba ne ispuni obvezu o dospjelosti namiriti obvezu ako budu ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji.

Korisnik ove garancije bila je H. b. d.d. M., kojoj je tužitelj tom garancijom garantirao za ispunjenje obveze „D.“ d.o.o. Š. B. o isplati iznosa 2.000.000,00 DEM sa kamatama preuzetih ugovorom o kratkoročnom kreditu sklopljenog između H. b. d.d. M. i „D.“ d.o.o. Š. B. 27. travnja 1998.

Odredba čl. 1085. ZOO-a definira pojam potvrde garancije – supergarancije u smislu da ako druga banka potvrdi obvezu iz garancije, korisnik može svoje zahtjeve iz garancije podnijeti bilo banci koja je izdala garanciju bilo onoj koja ju je potvrdila.

Iz sadržaja te odredbe proizlazi dakle da se supergarancijom, a koju druga banka izdaje korisniku garancije, potvrđuje obveza iz garancije izdate korisniku od prve banke. To ima za posljedicu da se pozicija korisnika garancije pojačava u smislu da ukoliko obveza za koju je izdata garancija ne bude ispunjena u roku, korisnik garancije može naplatiti svoju tražbinu bilo od banke koja je izdala garanciju, bilo od banke koja je izdala potvrdu garancije – supergaranciju. Supergarancija služi osiguranju korisnikove tražbine.

Naprotiv kontragarancija, koja Zakonom o obveznim odnosima nije posebno regulirana, ima svrhu osiguranja izdavatelja bankarske garancije tako da ako treća osoba po dospjelosti ne ispuni svoju obvezu iz pravnog posla, a za čije ispunjenje je izdavatelj garancije garantirao izdanom garancijom korisniku, se druga banka izdavatelju garancije (prvoj banci) obvezuje ispuniti garantiranu obvezu.

Radi se dakle o pravnom odnosu između banke – izdavatelja garancije i banke – izdavatelja kontragarancije, u kojem banka izdavatelj garancije postaje korisnik izdane kontragarancije i taj pravni posao nije vezan uz temeljni pravni posao, a za čije je osiguranje izdana bankarska garancija.

U svjetlu prednje navedenog, a polazeći od:

- sadržaja „pisma namjere“ kojim se pravni prednik tuženika obvezao tužitelju izdati „supergaranciju po kojoj će tužitelju izvršiti plaćanje kredita na prvi poziv po ugovoru broj 87/98 na iznos od 2.000.000,00 DEM uvećanog za kamate u slučaju da komitent „D.“ d.o.o. Š. B. ne izvrši svoju obvezu povrata kredita do 15. veljače 1999.“, te „supergaranciju izdati na zahtjev C. b. d.d. V. odmah po pozivu s rokom naplate do 15. veljače 1999.“, a „u slučaju da I. b. d.d. P. po zahtjevu C. b. d.d. V. ne izda navedenu supergaranciju ovo pismo namjere ima snagu izdanog jamstva za naplatu navedenog kredita“, te

- sadržaja ugovora o kratkoročnom kreditu broj 87/98 od 27. travnja 1998. sklopljenog između kreditora H. b. d.d. M. i korisnika kredita „D.“ d.o.o. Š. B., a u kojem je u točci 7. kao osiguranik kredita uz ostalo ugovorena garancija C. b. d.d. V.,

onda se nameće zaključak kako se „pismom namjere“ pravni prednik tuženika faktično obvezao na izdavanje kontragarancije tužitelju, ne supergarancije a kako je to očitom pogreškom upisano u „pismu namjere“, odnosno kako to nižestupanjski sudovi pogrešno ocjenjuju. Naime, da je namjera bila izdavanje supergarancije, onda bi se ona izdala na zahtjev korisnika garancije – H. b. d.d. M. koja bi kao korisnik i supergarancije jedino bila ovlaštena pozvati na njezino izdavanje u smislu odredbe čl. 1085. ZOO-a.

Kako u ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 87/98 supergarancija kao sredstvo osiguranja tražbine iz tog kredita nije ni ugovorena, već je samo ugovorena garancija, jasno je da se unatoč nazivu „supergarancija“ u pismu namjere sadržajno nije radilo o tom sredstvu osiguranja već faktično o kontragaranciji.

U prilog takvog zaključka govori i cjelokupni sadržaj „pisma namjere“ iz kojeg jasno proizlazi da se pravni prednik tuženika obvezao upravo tužitelju izdati na njegov poziv garanciju za sredstva za koja je tužitelj garantirao izdanom garancijom korisniku H. b. d.d. M.. Okolnost što je pri sastavljanju „pisma namjere“ korišten pogrešni termin – supergarancija umjesto pravilnog termina – kontragarancija, nije odlučan, niti zbog toga može promijeniti pravu volju stranaka iz tog pravnog posla, a koja je doista bila upravljena na izdavanje kontragarancije.

Konačno, u prilog toga govori i daljnja činjenica što je tužitelj u cilju realizacije „pisma namjere“ pravnog prednika tuženika i obveze koje je njime preuzeo prema tužitelju i pozvao ovog na izdavanje kontragarancije. Kako pak pravni prednik tuženika nesporno nije postupio u skladu sa obvezama preuzetim „pismom namjere“ u smislu da nije izdao kontragaranciju, a na što se obvezao, to su ostvarene daljnje pretpostavke iz „pisma namjere“ u smislu da isto ima značaj izdanog jamstva tužitelju za naplatu sredstava isplaćenih s osnova nepodmirene kreditne obveze „D.“ d.o.o. Š. B. kao korisnika kredita, sve u smislu odredbe čl. 997. i 998. ZOO-a, a zbog čega se eventualni zahtjev tužitelja i ukazuje osnovanim.

Slijedom navedenog, trebalo je pobijanu drugostupanjsku presudu preinačiti odbijanjem žalbe tuženika i potvrđivanjem prvostupanjske presude ali iz drugih razloga od onih izloženih u toj presudi, sve na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 166. st. 2. ZPP-a.

Zagreb, 30. rujna 2014.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.