Rev-268/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 268/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić Špoljarić i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. d.o.o. O., protiv tuženika F. R. iz O., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik iz O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 3. lipnja 2004. godine broj: Gž-1706/04-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 10. veljače 2004. godine broj: Pr-1/00-20, u sjednici održanoj dana 19. listopada 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je tuženiku naloženo da plati tužitelju iznos od 559.600,88 kn sa zakonskim zateznim kamatama i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 13.000,00 kn. Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Ovaj sud je u smislu odredbe čl. 392. a Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99. i 117/03. - dalje: ZPP) pobijanu presudu ispitao u granicama razloga određeno navedenih u reviziji i ocijenio da ne mogu dovesti do prihvaćanja revizije.

U reviziji se navodi da je u tijeku postupka izvršen uvid u vještački nalaz S. O. izrađen u kaznenom postupku koji je u bitnom različit u odnosu na vještački nalaz dan u ovom parničnom postupku, ali iz prvostupanjske presude nije vidljivo kako je taj drugi nalaz ocijenjen i otklonjena razlika između ta dva financijsko knjigovodstvena vještačenja. Drugostupanjski sud se o tome nije izjasnio, pa da je time drugostupanjska presuda u razlozima postala nerazumljiva, a nerazumljiva je i zbog toga što se prvostupanjski sud nije pozvao na odredbe materijalnog prava, a sud drugog stupnja je uspostavio odštetnu odgovornost tuženika temeljem čl. 98. st. 1. Zakona o radu (odnosno čl. 105. st. 1. prema pročišćenom tekstu - «Narodne novine» broj 137/04. – dalje: ZR), premda nije utvrđen stupanj krivnje tužitelja. Time tuženik opisno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Prema ocjeni ovog suda presude sudova nižeg stupnja nemaju nedostataka uslijed kojih se ne bi mogle ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja (čl. 375. st. 1. ZPP), pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude naveo da je izvršen uvid u nalaz vještaka S. V. (ne O. kako se navodi u reviziji) u spisu Županijskog suda u Osijeku broj KIO-230/99 i da je u ovom predmetu provedeno knjigovodstveno vještačenje po vještaku J. L. Otklanjanju nedostataka u nalazima vještaka u smislu odredbi čl. 261. ZPP sud pristupa kada je određeno više vještaka i kada se podaci o njihovom nalazu bitno razlikuju. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije odredio više vještaka, već je zadatak vještačenja povjerio samo J. L. Tuženik nije imao primjedbi na nalaz vještakinje J. L., niti je na ročištu od 10. veljače 2004. godine (list 49 spisa) naveo da se podaci iz njezinog nalaza bitno razlikuju od onih iz nalaza S. V. koji je dan u drugom sudskom postupku. Treba reći da je tuženik u žalbi naveo da je vještakinja S. V. u predmetu Kio-230/99 dala mišljenje iz kojeg proizlazi da se knjigovodstveno financijskim vještačenjem zapravo ne može utvrditi zbog kojeg je razloga došlo do manjka u prodavaonici. Prvostupanjski sud je pak naveo ono što je u svom nalazu navela vještakinja J. L. o mogućim uzrocima manjka (da za svu robu nisu izdavani računi, da su izdavani računi ali nije predavan utržak, da je roba otuđena na bilo koji način, da je prodavana po višim ili nižim cijenama, da pri preuzimanju robe nisu kontrolirane količine itd.), a što se u suštini svodi na isto. Zadatak je vještaka bio utvrditi je li postojao ili nije manjak, a ne utvrđivati odgovornost tuženika ili neke druge osobe za nastali manjak.

Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP time što prvostupanjski sud nije naveo koje je materijalnopravne propise primijenio, jer se to može razumjeti iz teksta obrazloženja, a sud drugog stupnja se pravilno pozvao na odredbe Zakona o radu o odgovornosti radnika za štetu.

Utvrđeno je da je tužitelj odlukom od 19. veljače 1999. godine tuženiku izvanredno otkazao ugovor o radu zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa jer je u prodavaonici K., O. inventurna komisija utvrdila manjak, a tužitelj smatra tuženika koji je bio poslovođa u prodavaonici jedinim odgovornim za taj manjak. Tužitelj nije pobijao odluku o otkazu ugovora o radu. Utvrđeno je da je tijekom 1998. godine rađena kontrolna inventura u nekoliko navrata, a u trgovačku knjigu prodavaonice kao početno stanje na dan 01. 01. 1999. godine uneseno je stanje utvrđeno popisom od 31. 12. 1998. godine u iznosu od 300.997,89 kn. Razlika između vrijednosti robe unesene u poslovne knjige (knjigovodstvenog stanja) od 860.598,77 kn i stvarane vrijednosti utvrđene popisom iznosila je 559.600,88 kn, a taj manjak je utvrđen i u ponovljenom popisu od 25. siječnja 1999. godine.

Pravilno su postupili sudovi nižeg stupnja kada su prihvatili tužbeni zahtjev jer je tužitelju zaista nastala šteta u iznosu od 559.600,88 kn. Šteta je u smislu odredbe čl. 155. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99), između ostalog, i umanjenje nečije imovine, a utvrđeno je da je za toliko umanjena imovina tužitelja s obzirom da je na dan popisa u prodavaonici trebalo biti robe u vrijednosti 860.598,77 kn prema poslovnim knjigama i dokumentaciji o zaduženju i razduženju (prema nalazu vještaka, kojem tuženik nije prigovorio, nema nepravilnosti u dokumentaciji temeljem koje je provedeno knjiženje, ), a inventurnim popisom je utvrđeno da se u prodavaonici nalazi roba u vrijednosti od 300.999,89 kn.

Pravilno su sudovi nižeg stupnja, polazeći od odredbe čl. 105. st. 1. ZR, ocijenili da je tužbeni zahtjev osnovan. Prema toj odredbi, radnik koji na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi. Činjenice temeljem kojih se može ocijeniti stupanj krivnje utvrđene su, pa tuženik neosnovano ističe da se presude sudova nižeg stupnja ne mogu ispitati jer da nije utvrđen «oblik i stupanj krivnje odnosno odgovornosti tuženog». Sudovi nižeg stupnja naveli su koje su bile obveze tuženog kao poslovođe temeljem ugovora o radu i utvrdili da mu je «zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa» izvanredno otkazan ugovor o radu. Te osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa dovele su do manjka robe u prodavaonici, pa dakle postoji uzročna veza između štetne radnje tuženika (osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa) i nastale štete (manjka u prodavaonici). Sudovi nižeg stupnja, istina, nisu izrijekom naveli da je tuženik uzrokovao štetu krajnjom nepažnjom (osim što se drugostupanjski sud pozivajući se na odredbu čl. 105. st. 1. ZR o tome posredno izjasnio), ali iz obrazloženja presuda nedvojbeno proizlazi njihov stav da tuženik štetu nije uzrokovao običnom nepažnjom. Pritom treba reći da nije odlučno je li tuženik postupao namjerno ili krajnjom nepažnjom jer i u jednom i u drugom slučaju prema odredbi čl. 105. st. 1. ZR odgovara poslodavcu za štetu.

uju sudovi nižeg stupnja, bio dužan Tuženik je prema ugovoru o radu, kako to utvrđ

voditi brigu o količini, asortimanu i kvaliteti robe, formirati cijene, voditi trgovinsku knjigu, vršiti predaju dnevnog utrška te nadzirati rad djelatnika u prodavaonici. Tuženik nije podnosio zahtjev za zaštitu prava protiv odluke o izvanrednom otkazu u kojoj je navedeno da je on isključivo odgovoran za nastali manjak, a ni tijekom ovog postupka nije naveo okolnosti koje bi upućivale na postojanje nekih drugih razloga za nastali manjak. Tuženik je istina u odgovoru na tužbu naveo da je u istražnom postupku provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje u kojem nije bilo moguće utvrditi razloge zbog kojih je došlo do manjka, a posebno da je tuženik «prisvojio sporni iznos». Prema odredbi čl. 105. st. 1. ZR dovoljno je da je radnik na radu ili u svezi s radom namjerno ili iz krajnje nepažnje uzrokovao štetu poslodavcu. Za postojanje njegove odgovornosti ne traži se i da je prisvojio imovinu poslodavca. U obrazloženju prvostupanjske presude navedeno je da je prema nalazu vještaka uzrok manjka mogao biti neizdavanje računa, zadržavanje (ne predavanje) utrška, otuđenje robe, propust kontrole količine robe i tako dalje. Nije bilo potrebno utvrđivati što je od toga dovelo do manjka s obzirom na nespornu činjenicu da je upravo tuženik kao poslovođa prema ugovoru o radu bio dužan voditi brigu o količini, asortimanu i kvaliteti robe, davati narudžbe nabavnoj službi, formirati cijene, voditi trgovinsku knjigu i ostalu dokumentaciju, vršiti predaju dnevnog utrška te nadzirati rad zaposlenika u prodavaonici. Tuženik kao poslovođa je prema tome odgovoran za izdavanje računa za prodanu robu, za to što nije predavan utržak, za otuđenje robe, za prodaju robe po cijenama različitim od one po kojoj se trebala prodavati, za kontrolu količine prilikom preuzimanja u prodavaonicu. Tuženik nije označio neki drugi mogući uzrok manjka robe u prodavaonici za koji on kao poslovođa ne bi bio odgovora.

Prema ocjeni ovog suda postoji krajnja nepažnja tuženika. Takva nepažnja postoji kada se radnik ponaša onako kako se ne bi ponašao prosječno pažljiv radnik. O krajnjoj nepažnji je riječ kada je štetnik u svom postupanju zanemario i onakvu pažnju koja se može očekivati od svakoga čovjeka prosječnih sposobnosti. U konkretnom slučaju tuženik se ponašao onako kako se ne bi ponašao svaki prosječno pažljiv poslovođa prodavaonice. Bilo koji prosječno pažljiv poslovođa ne bi svojim ponašanjem (neizvršavanjem radnih obveza) uzrokovao tako veliki manjak robe u svojoj prodavaonici. Od robe s kojom je tuženik kao poslovođa bio zadužen i koja je uredno evidentirana u poslovnim knjigama u vrijednosti od 860.598,77 kn utvrđeno je da nedostaje robe u vrijednosti od čak 559.600,88 kn, dakle 65% od onoga što je primljeno u prodavaonicu.

Zbog tih razloga temeljem čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 19. listopada 2005. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.