Revr-711/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 711/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski kao predsjednice vijeća, te Stanka Jesenkovića, Davorke Lukanović- Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. G. iz G. – I., koga zastupa D. P., odvjetnik u I., protiv tuženika P. d.d., S., koga zastupa S. Č., odvjetnica u S., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 2. lipnja 2005. godine, br. Gž 1028/05, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 20. prosinca 2004. godine, br. P 2029/03, u sjednici održanoj dana 19. rujna 2006.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja djelomično je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je utvrđen nedopuštenim otkaz ugovora o radu od 24. srpnja 2000. godine, kao i drugostupanjske odluke tuženika od 12. rujna 2000. godine, pa se navedene odluke poništavaju, a tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao te je naloženo tuženiku da tužitelja L. G. rasporedi sukladno ugovoru o radu.

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvog stupnja ili podredno da se pobijana presuda preinači u smislu revizijskih navoda.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – u daljnjem tekstu: ZPP) pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U pobijanoj presudi nema takvih proturječnosti ni drugih nedostataka zbog kojih se ona ne bi mogla ispitati, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju revident posebno ističe.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj zasnovao radni odnos kod tuženika 24. lipnja 1996. godine na poslovima građevinskog radnika VI. grupe;

- da je tuženik dana 24. srpnja 2000. godine donio odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju s danom 2. rujna 2000. godine temeljem odredbe čl. 106. st. 1. al. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 – u daljnjem tekstu: ZR) zbog gospodarskih i organizacijskih razloga, s otkaznim rokom od dva mjeseca i pravom na otpremninu;

- da je tužitelj protiv te odluke tuženika podnio zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik dana 12. rujna 2000. godine odbio svojom drugostupanjskom odlukom i potvrdio prvostupanjsku odluku;

- da je tuženik dana 9. travnja 2000. godine donio Program zbrinjavanja viška zaposlenika i da je tužitelj obuhvaćen ovim Programom;

- da je tužitelj na bolovanju pa mu otkazni rok nije ni počeo teći i da tužitelju nije isplaćena ni otpremnina;

- da su kod tuženika uspostavljena dva sindikata i to: Sindikat zaposlenika P. u okviru Hrvatskih nezavisnih sindikata i Nezavisni sindikat HUS P. (P.) S. d.d. u okviru Hrvatske udruge sindikata, dok nije uspostavljeno zaposleničko vijeće, a ovlasti zaposleničkog vijeća je preuzeo povjerenik Nezavisnog sindikata HUS S. R.;

- da je tužitelj član Nezavisnog sindikata HUS;

- da je tuženik dostavio Program zbrinjavanja viška zaposlenika na očitovanje Hrvatskom zavodu za zapošljavanje dana 26. svibnja 2000. godine, a taj Zavod je dopisom od 2. lipnja 2000. godine, dostavljenog tuženiku 5. lipnja 2000. godine dostavio mišljenje o Programu sa zahtjevom za odgodu njegove primjene za vrijeme od tri mjeseca u kojem bi tuženik izvršio kvalitetnije oblike zbrinjavanja iskazanog viška zaposlenika u smislu započetih postupaka formiranja privatnih tvrtki od strane pojedinih grupa viška zaposlenika ili drugih mogućih oblika zbrinjavanja;

- da je tuženik podnio Program zbrinjavanja na očitovanje Sindikatu zaposlenika P., međutim taj sindikat se u zakonskom roku nije očitovao na Program, dok nema dokaza da je Nezavisni sindikat HUS zaprimio Program;

- da je ponudom za kupnju 51% vlasništva tuženika bilo predviđeno da će svi zaposlenici zadržati zaposlenje kod tuženika;

- da tužitelj nije bio na bolovanju zbog ozljeda na radu ni profesionalne bolesti, pa privremena spriječenost za rad ne može biti smetnja poslodavcu da donese odluku o otkazu ugovora o radu.

U smislu čl. 119. st. 6. (koja odredba je bila na snazi u vrijeme pobijanog otkaza), a u svezi s st. 4. i 5. istog članka tuženik je bio dužan savjetovati se s nadležnom službom zapošljavanja o donošenju Programa zbrinjavanja viška zaposlenika, te se izjasniti o mišljenjima i prijedlozima radničkog vijeća u ovom slučaju nadležne službe za zapošljavanje, s obzirom da kod tuženika nije utemeljeno radničko vijeće, a isto tako u smislu čl. 145. st. 1. i 2. u svezi s čl. 148. st. 3. ZR o istom Programu tuženik se trebao savjetovati sa nezavisnim sindikatom HUS čiji je tužitelj član, a pored toga savjetovati se sa tim sindikatom i o namjeri donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, što je međutim izostalo, a dostava Programa sindikatu zaposlenika P. kojeg tužitelj nije član, ne bi se moglo smatrati kao zakonom propisanog postupka otkazivanja ugovora o radu tužitelju.

Tuženik je ignorirao obrazloženi zahtjev Hrvatskog zavoda za zapošljavanje koji je tuženiku dostavljen 5. lipnja 2000. godine da se odgodi primjena Programa za razdoblje od tri mjeseca, jer je odluku o otkazu donio 24. srpnja 2000. godine, a ne 5. rujna 2000. godine.

Sudovi su, prema tome, pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 117., čl. 119. st. 2. i 3. čl. 145. i čl. 148. st. 3. ZR) kad su prihvatili tužbeni zahtjev kojim je utvrđen nedopuštenim otkaz ugovora o radu od 24. srpnja 2000. godine kao i drugostupanjska odluka tuženika od 12. rujna 2000. godine i poništili te odluke tako da radni odnos tužitelju nije prestao i naložili tuženiku da tužitelja L. G. vrati na rad i rasporedi ga sukladno ugovoru o radu.

Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 19. rujna 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Mr.sc. Jasna Brežanski, v.r.