Rev-149/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-149/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. Andrije Erakovića i Stanka Jesenkovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz Z., protiv tuženice L. J.-Č. iz Z., koju zastupa punomoćnik E. G., odvjetnik iz Z., radi uzdržavanja, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 14. kolovoza 2000. godine broj Gž-12115/99, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 22. siječnja 1999. godine broj P2-758/97, u sjednici održanoj 5. rujna 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja i tuženice odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tuženice za uzdržavanje u visini 30% netto plaće tužitelja od podnošenja zahtjeva ubuduće, te je tuženica obvezana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.758,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda i tužitelj je obvezan doprinositi za uzdržavanje tuženice od 8. veljače 1994. godine do 31. prosinca 1994. godine 514,00 kn mjesečno, od 1. siječnja 1995. do 31. prosinca 1995. godine 642,00 kn mjesečno, od 1. siječnja 1996. do 31. prosinca 1996. godine 753,00 kn mjesečno, te od 1. siječnja 1997. godine do 8. kolovoza 1997. godine 897,00 kn mjesečno, dok je zahtjev za uzdržavanje od 9. kolovoza 1997. godine pa nadalje odbijen. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom

da se pobijana presuda preinači i odbije zahtjev za uzdržavanje ili da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se preinači pobijana presuda i prihvati ostali dio njenog zahtjeva.

U odgovoru na reviziju tuženice, tužitelj je predložio da se ta revizija odbije kao neosnovana, jer bi obveza uzdržavanja za njega predstavljala očitu nepravdu.

Tuženica nije odgovorila na reviziju tužitelja, niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o izjavljenim revizijama.

Revizije nisu osnovane.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.

O ostalim bitnim povredama zbog kojih se revizija može izjaviti revizijski sud je ovlašten voditi računa samo ako revidenti na njih ukazuju.

Po ocjeni ovog suda ne postoji povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, na koju ukazuje tužitelj u svojoj reviziji, jer pobijana presuda nema proturječnosti niti drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Tuženica u reviziji ni opisno ne upućuje na neku od bitnih povreda postupka, pa je taj revizijski prigovor tuženice neosnovan.

Neosnovan je i prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev tuženice za uzdržavanje, istaknut u sporu za razvod braka u smislu čl. 250. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima (“Narodne novine”, broj 51/89 – pročišćeni tekst, 59/90 i 25/94 –dalje ZBPO).

Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta utvrđenja je kao pravilna prihvatio i sud drugog stupnja:

- da su tužitelj i tuženica sklopili brak 2. prosinca 1989. godine kao studenti, nakon nekoliko godina poznanstva,

- da su živjeli u trosobnom stanu u vlasništvu tuženice, u kojem ona sada živi s roditeljima,

- da je tuženica prvi put bila na bolničkom liječenju početkom 1987. godine, zbog poremećaja centralnog živčanog sustava, kada su se pojavili vanjski (vidljivi) znaci bolesti,

- da se radi o bolesti nepoznatog uzroka i nepredvidivog tijeka, ali progresivnoj, tako da je 1993. godine došlo do znatnog pogoršanja zdravstvenog stanja i potrebe stalne i pojačane terapije,

- da je zajednica života između stranaka prestala u svibnju 1993. godine,

- da su tuženicu prije sklapanja braka s tužiteljem uzdržavali roditelji, koji je i sada uzdržavaju,

- da je tuženica zbog bolesti prekinula studij i nije sposobna ni za kakav posao,

- da je tužitelj 1991. godine diplomirao pravo i zaposlen je u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Prvostupanjski sud je odbio zahtjev tuženice za uzdržavanje, ocijenivši temeljem čl. 251. ZBPO da bi takva obveza za tužitelja predstavljala očitu nepravdu.

Drugostupanjski sud nije prihvatio takvu pravnu ocjenu suda prvog stupnja, a na temelju utvrđenih činjenica ocijenio je da je brak relativno kratko trajao, te je u smislu čl. 253. st. 1. ZBPO odlučio da obveza uzdržavanja traje određeno vrijeme – tri i pol godine.

Prema odredbi čl. 249. ZBPO bračni drug koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nije sposoban za rad, ili se ne može zaposliti, ima pravo na uzdržavanje od svog bračnog druga prema njegovim mogućnostima.

Utvrdivši da tuženica kao bračni drug koji zahtijeva uzdržavanje nije sposobna za rad, drugostupanjski sud je pravilno ocijenio da ona ne može ostvarivati sredstva za život iz svoje imovine - trosobnog stana u Zagrebu, pa da joj stoga pripada pravo na uzdržavanje od tužitelja kao bračnog druga.

Odredbom čl. 253. st. 1. ZBPO propisano je da sud može odlučiti da obveza uzdržavanja bračnog druga traje određeno vrijeme, a posebno u slučajevima kad je brak trajao kratko vrijeme ili kad je tražitelj uzdržavanja u mogućnosti da u dogledno vrijeme osigura sredstva za život na drugi način.

Drugostupanjski sud je pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju trajanje braka može smatrati relativno kratkim, posebno kada se ima u vidu dob stranaka, koje su vrlo mlade završile troipogodišnju bračnu zajednicu.

Stoga su i po ocjeni ovog suda ispunjeni uvjeti za obvezu tužitelja da uzdržava tuženicu određeno vrijeme u smislu navedene odredbe čl. 253. st. 1. ZBPO.

Tako je o reviziji tužitelja i tuženice odlučeno na temelju čl. 393. ZPP, jer ne postoje razlozi zbog kojih su revizije izjavljene, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

U Zagrebu, 5. rujna 2002. godine.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivan Kaladić, v.r.