Legislator Case Law & Legislation
Rev-542/1991-2 AI generated

Supreme Court dismisses appeal, holding insurer liable for 1/3 fault while exempting insured from 50% liability due to pedestrian's negligence.

Case Number Rev-542/1991-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court dismissed the plaintiff's appeal against a second-instance judgment that partially awarded damages to the pedestrian. The court found the pedestrian failed to check traffic from the left before crossing, while the driver also lacked due care. Consequently, the court ruled the insurer bears 1/3 liability and the insured is exempt from 50% liability under specific statutory conditions.

Legislator headnote

AI generated

Articles 173, 174, 177 of the Obligations Act; The insurer of a vehicle is liable for damages caused by the driver, but the insured may be exempted from objective liability if the victim's own conduct significantly contributed to the accident.

Keywords

AI generated
insurer liability objective liability pedestrian negligence contributory fault exemption from liability traffic accident civil compensation

Cited Legislation

AI generated
Article 173 of the Obligations Act
Article 174 of the Obligations Act
Article 177, paragraph 3 of the Obligations Act
Article 103, paragraph 3 of the Road Traffic Safety Act
Article 386 of the Civil Procedure Act
Article 393 of the Civil Procedure Act

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 542/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. Hrvoja Momčinovića kao predsjednika vijeća, te Ivice Crnića, Mladena Žuvele, Miroslave Vekić i Vesne Milošević, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužiteljice S. M. iz Z., koju zastupa punomoćnik T. T., odvjetnik iz Z., protiv tuženice ZOIO C. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice, protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 13. studenoga 1990. posl. br. Gž 7691/90-2 kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 24. svibnja 1990. posl.br. Pn 1037/90, u sjednici održanoj dana 26. lipnja 1991.godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i tuženici naloženo da tužiteljici plati 11.333,30 (konv.) dinara sa zateznim kamatama i parničnim troškovima odmjerenim u iznosu od 2.310,20 dinara. Ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 44.666,70 dinara je odbijen. Drugostepenom presudom pod točkom I odbijena je žalba tuženice i žalba tužiteljice u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev, kao i u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev preko iznosa od 16.666,70 dinara do iznosa od 44.666,70 dinara (za iznos od 28.000 dinara) sa pripadajućim kamatama i u tom dijelu je potvrdjena prvostepena presuda. Pod točkom II izreke drugostepene presude preinačena je prvostepena presuda u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice preko iznosa od 28.000 dinara do iznosa od 44.666,70 dinara (za iznos od din 16.666,70) i tuženici je naloženo da tužiteljici isplati i daljnji iznos od 16.666,70 dinara sa zateznom kamatom po stopi iz čl. 1. Zakona o visini stope zatezne kamate. Drugostepenim rješenjem ukinuta je odluka o troškovima postupka. Odredjeno je da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u rješenju o troškovima cijelog postupka.

Protiv drugostepene presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 28.000 dinara, reviziju je podnijela tužiteljica, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica predlaže da revizijski sud preinači pobijanu i prvostepenu presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

Tuženica nije odgovorila na reviziju tužiteljice, niti se javni tužilac Hrvatske izjasnio o toj reviziji.

Revizija nije osnovana.

U revizijskoj fazi postupka sporno je samo da li je tužiteljica uopće, a ako jest, onda u kojem omjeru doprinijela nastanku štete. Prvostepeni sud je utvrdio da je tužiteljica kao pješakinja neposredno prije prelaska kolnika provjerila stanje na kolniku samo njoj sa desne, a ne i sa lijeve strane, odakle je malom brzinom naišlo vozilo osiguranika tuženice. Tužiteljica je zakoračivši na kolnik udarila lijevom natkoljenicom u desnu bočnu stranu vozila. Dogadjaj se nije zbio na pješačkom prijelazu. Taj sud utvrdio je da je prednji dio vozila već prošao pored tužiteljice, te da se ona upustila u prelaženje kolnika, propustivši provjeriti da li joj kakovo vozilo dolazi s lijeve strane. Prema stavu tog suda, tužiteljica je postupala protivno čl. 103. st. 3. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama ("Sl. list SFRJ" br. 63/80). Prvostepeni sud ocjenjuje da je i osiguranik tuženice propustio obratiti pažnju na tužiteljicu koju je uočio da stoji na rubu pločnika, glave okrenute u drugom smjeru, pa da je trebao očekivati kakav iznenadni pokret. Pozivom na odredbu čl. 192. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89) taj sud ocjenjuje da je tužiteljica doprinijela nastanku štete u 2/3, a da tuženica odgovara za svog osiguranika u omjeru od 1/3.

Drugostepeni sud prihvatio je činjenična utvrdjenja prvostepenog suda, ali ne i njegovu pravnu ocjenu. Osnovano drugostepeni sud ocjenjuje da se odgovornost tuženice za njenog osiguranika koji je koristio automobil kao opasnu stvar, ima procjenjivati u skladu s odredbom čl. 173. i 174. Zakona o obveznim odnosima, te da se tuženica može osloboditi od odgovornosti pod uvjetima iz čl. 177. st. 2. i 3. tog Zakona. Ocjenjujući utvrdjeno ponašanje vozača automobila i tužiteljice kao pješakinje, drugostepeni sud utvrdjuje da se tuženica može osloboditi od objektivne odgovornosti za 50%, jer da je osnovnom dijelu nastanku štete doprinijela sama tužiteljica, tj. 50%.

Tužiteljica nije u pravu kada prigovara takovom stavu drugostepenog suda u pogledu primjene odredbe čl. 177. st. 3. Zakona o obveznim odnosima. I po stavu revizijskog suda ponašanje tužiteljice bilo je krajnje neoprezno, pa je zakonita odluka drugostepenog suda da u takovom slučaju tuženicu kao osiguratelja treba osloboditi od odgovornosti u polovini dijela.

Nije, dakle, osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava kojeg ističe tužiteljica.

Ne postoji, pak, niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 386. Zakona o parničnom postupku, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Prema odredbi čl. 393. Zakona o parničnom postupku valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 26. lipnja 1991. godine

Predsjednik vijeća:

mr. Hrvoje Momčinović v.r.