Criminal appeal dismissed; mandatory detention extended only for sentences of five years or more under Croatian Criminal Procedure Act.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal to extend mandatory pre-trial detention after a final conviction. The prosecutor argued that drug addiction and sales warranted continued detention, but the court found the defendant's sentence of one year and six months insufficient for mandatory extension. The court ruled that mandatory detention applies only to sentences of five years or more, while lesser sentences require specific individual circumstances which were not present here.
Legislator headnote
AI generatedčl. 102. st. 1. ZKP; čl. 102. st. 2. toč. 3. ZKP; Mandatory pre-trial detention may be extended after a final conviction only if the imposed sentence is five years or more, or if specific individual circumstances exist for lesser sentences.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: II Kž 573/1999-3
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i Bernarde Bunjački, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. O. G. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnijetoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 6. rujna 1999. godine, br. K 9/99, u sjednici održanoj 24. rujna 1999. godine,
r i j e š i o j e :
Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika.
Obrazloženje
Pobijanim rješenjem, na temelju čl. 107. st. 2. ZKP, ukinut je pritvor opt. O.G. koji je nepravomoćnom presudom zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.
Pritvor je ranije bio određen i produljen po čl. 102. st. 1. ZKP.
Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači, te se pritvor okrivljeniku i nakon donošenja nepravomoćne presude produlji kao obligatoran, ili iz fakultativne pritvorske osnove čl. 102. st. 2. toč. 3. ZKP, smatrajući da za to postoje osobite okolnosti.
Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.
Po pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, treba reći da se optuženiku nakon donošenja nepravomoćne presude više ne može pritvor produljiti kao obavezan samo zbog težine djela, kao i visine zapriječene kazne kada je prvostupanjski sud već utvrdio značajne olakotne okolnosti, temeljem kojih ga je nepravomoćno osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, pa je očigledno da se radi o slučaju kakav ima u vidu odredba čl. 102. st. 1. (rečenica druga), iz razloga što je do blažeg kažnjavanja stvarno već i došlo, zbog čega se u toj fazi postupka obligatoran pritvor može odrediti, odnosno produljiti samo ukoliko je optuženiku izrečena kazna zatvora od pet ili više godina, ali tada po odredbi čl. 102. st. 5. ZKP, dok se u ostalim slučajevima eventualno može raditi samo o fakultativnom pritvorskom osnovu iz čl. 102. st. 2. ZKP, za koje pritvorske osnove, s pravom, sud prvog stupnja ne nalazi da postoje, pa u tom pravcu je trebalo i odbiti žalbu državnog odvjetnika.
– 2 –
II Kž 573/1999-3
Naime, državni odvjetnik smatra da optuženikova ovisnost o drogi, kao i podatak da mu je nepravomoćnom presudom izrečena sigurnosna mjera liječenja od ovisnosti, uz daljnju činjenicu da je drogu preprodavao kroz duže vremensko razdoblje, su okolnosti koje govore u prilog primjeni pritvorske mjere iz čl. 102. st. 2. toč. 3. ZKP.
Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, izložene osobite okolnosti ipak nemaju takav značaj, kraj činjenice da je optuženik do sada neosuđivana osoba, koja je u pritvoru provela skoro godinu dana, a izrečena mu je nepravomoćnom presudom kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u kojem sklopu je ovaj drugostupanjski sud cijenio i podatak o vrsti i količini droge koja je bila u pitanju, zbog čega smatra da više nema osobitih okolnosti pritvorske osnove iz čl. 102. st. 2. toč. 3. ZKP, kada sama težina djela ne može biti osnov ni za određivanje, ni za produljenje pritvora, pa je trebalo odbiti žalbu državnog odvjetnika, te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke, na temelju čl. 398. st. 3. ZKP.
U Zagrebu, 24. rujna 1999. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Bernarda Bunjački, v.r.
mr. Branko Zmajević, v.r.