Rev-2082/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2082/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vjeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, Katarine Buljan i Vladimira Drakulića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z.J. iz Z., Č. ..., kojega zastupa punomoćnik Ž.T., odvjetnik u Z., protiv tuženice C.o. d.d. Z., T. b.J. J. ..., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 24. siječnja 1995. godine, br. Gž-5540/94., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 25. ožujka 1994. godine, br. Pn-6374/93., u sjednici održanoj dana 1. srpnja 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tužitelja Z.J. se djelomično prihvaća, te se u dijelu u kojem je odbijen dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete s osnova duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti i u odluci o parničnom trošku djelomično preinačuje presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 24. siječnja 1995. godine, br. Gž-5540/94. i sudi:

Nalaže se tuženici C.o. Z., T. b.J. J. ..., da isplati tužitelju Z.J. iz Z., . ., na ime naknade štete s osnova duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti pored već dosuđenih 48.000,00 kn još i daljnji iznos od 24.000,00 kn (ukupno 72.000,00 kn) sve sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 25. ožujka 1994. godine do isplate, kao i da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.910,00 kn sve to u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 25. ožujka 1994. godine, br. Pn-6374/93. suđeno je:

"I. Tuženik C.o. d.d. Z., dužan je platiti tužitelju iznos od 149.200.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u smislu čl. 277. st. 1. ZOO tekuću od 25. ožujka 1994. godine do isplate, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 10.230.500 HRD, sve u roku 15

dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu daljnjih 52.300.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom u smislu odredbe čl. 277. st. 1. ZOO tekućom od 25. ožujka 1994. godine do isplate."

Presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 24. siječnja 1995. godine, br. Gž-5540/94. suđeno je:

"I. Odbija se žalba tužene kao djelomično neosnovana i u pobijanom djielu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev preko iznosa od 70.800,00 kn do 85.200,00 kn, tj. za 14.400,00 kn - potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pn-6374/93. od 25. ožujka 1994. godine.

II. Preinačuje se ista presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev preko iznosa od 85.200,00 kn do 149.200,00 kn, tj. za 64.000,00 kn, u pogledu odluke o kamatama na žalbu pobijani iznos glavnice, kao i u pogledu odluke o troškovima postupka i sudi:

Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva u daljnjem iznosu od 64.000,00 kn. Tužena je dužna tužitelju na žalbom pobijani iznos glavnice platiti kamatu temeljem odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate u roku od 15 dana.

Tužena je dužna tužitelju naknaditi trošak postupka u ukupnom iznosu od 6.200,00 kn u roku od 15 dana."

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 64.000,00 kn reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da sud reviziju prihvati ukine pobijane presude Županijskog suda i predmet vrati na ponovno postupanje ili da istu presudu preinači sve uz naknadu troška revizije.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je, pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP), na odgovor tuženici i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženica nije odgovorila na izjavljenu reviziju tužitelja, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je djelomično osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nalazi da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

O svim ostalim bitnim povredama odredaba parničnog postupka, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o apsolutno bitnim ili relativno bitnim povredama odredaba parničnog postupka, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino kada se revident na postojanje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka u reviziji određeno i konkretno poziva.

Kako revident u ovoj pravnoj stvari ne upućuje navodima revizije na postojanje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, to je ovaj sud ocijenio da se revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka u ovoj pravnoj stvari nije ostvario.

Međutim, djelomično osnovano tvrdi revident da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zbog toga ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj u štetnom događaju - prometnoj nezgodi 21. rujna 1992. godine, zadobio tjelesne povrede: udarno krvne podljeve glave, rane razderotine kože čela, gornje usnice, usta i brade, ranu razderotinu gornjeg kapka i u vanjskom uglu desnog oka probojnu ranu desne očne jabučice ispadom sadržine oka te krvarenje u dubini desnog oka,

- da je tužitelj zbog zadobivenih tjelesnih ozljeda trpio fizičke boli jakog intenziteta 4 - 5 dana, boli srednjeg intenziteta 14 - 16 dana, nakon toga boli manjeg intenziteta kroz mjesec dana,

- da je tužitelj svjesno doživio prometnu nesreću i životnu ugroženost pretrpjevši strah jakog intenziteta koji je potrajao 3 - 4 dana, do smirenja i regresija akutnih simptoma povređivanja s time da je za vrijeme daljnjeg liječenja trpio strah sekundarne naravi u vidu brige za stanje zdravlja i ishod liječenja s time da je sekundarni strah prisutan i dalje zbog potencijalne opasnosti - gubitna vida zbog tzv. simpotmatične oftalmije o čemu tužitelj ima spoznaju od prvih dana nakon povređivanja,

- da je kao posljedica povređivanja desnog oka kojom prilikom je došlo do probojne ozljede oka sa ispadom sadržine oka, te krvarenjem u dubini tog oka i udarnih derotina gornje vijeđe desnog oka i vanjskog kuta vijeđa desnog oka došlo do potpune slijepoće desnog oka i sušenja desne očne jabučice s potpunom sljepoćom trajno zbog čega je smanjena životna i radna sposobnost tužitelja za 33%,

- da se kod tužitelja nakon poređivanja razvila teška posttraumatska neurotiziranost i doživljavanje kompleksa manje vrijednosti zbog gubitka vida i naruženosti što prema mišljenju vještaka za daljnjih 10% smanjuje životnu aktivnost tužitelja,

- da su stranke učinile nespornim smanjenje životne aktivnosti tužitelja trajno u opsegu koji iznosi 40%,

- da je tužitelj mlada osoba (rođen 1961. godine) i neoženjen,

- da je nakon povređivanja kod tužitelja ostalo niz jako vidljivih linearnih ožiljaka dužine 2 do 6 cm, na lijevoj strani čela i sljepoočnice, te uvučeni ožiljak dužine 3 cm koji zadire u lijevu obrvu na hrptu nosa, bradi i gornjoj usnici da su prisutni mnogobrojni ožiljci osrednje vidljivi na gornjoj vijeđi desnog oka i u vanjskom kutu vijeđa desnog oka da su zaostali bradavičasti ožiljci, desna očna jabučica i rožnica su vidljivo smanjene pune ožiljaka dijelom sa novostvorenim krvnim žilama,

- da tužitelj nosi ljuskastu porculansku protezu na ostatku desne očne jabučice koja po boji odgovara lijevom oku, a koja je nepokretna prema gore i dolje, a prema nosu i gore prema vani ograničeno pokretna.

Sve navedeno ocijenjeno je kao jaka naruženost tužitelja (naruženost trećeg stupnja).

Na tako utvrđeno činjenično stanje sud drugog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo kad je utvrdio visinu naknade štete s osnova duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 60.000,00 kn.

Ovo iz razloga, što imajući u vidu sve kriterije i mjerila propisane čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96. - dalje ZOO), a posebno opseg smanjenja životnih aktivnosti kao i pojavne oblike kroz koje se smanjenje životnih aktivnosti kod tužitelja svakodnevno očituje, te okolnost da će tužitelj predvidivo dugi period (s obzirom na njegove godine života) trpjeti posljedice smanjenja životnih aktivnosti po ocjeni ovog suda pravičnu novačnu naknadu nematerijalne štete s tog osnova predstavlja iznos od 90.000,00 kn.

Kako je sud drugog stupnja utvrdio visinu naknade štete sa navedenog osnova u iznosu koji je niži od pravične novčane naknade utvrđene po ovome sudu, to je presuda u navedenom dijelu djelomično preinačena primjenom čl. 395. st. 1. ZPP, te od utvrđene pravične novčane naknade s osnova duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 90.000,00 kn tužitelju pripada pravo na naknadu koja iznosi 72.000,00 kn (iznos naknade od 90.000,00 kn umanjen je za 20% koliko iznosi doprinos tužitelja kao oštećenika nastanku štete - čl. 177. st. 3. ZOO).

Kako je presudom suda drugog stupnja tužitelju s tog osnova već dosuđen iznos od 48.000,00 kn to je ovom presudom prihvaćen tužbeni zahtjev za daljnjih 24.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 277. st. 1. ZOO.

Zbog navedenih je razloga u preostalom dijelu revizija tužitelja protiv pobijane odluke u dijelu koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete s osnove duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti odbijena kao neosnovana.

Revident neosnovano tvrdi da je sud drugog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kad je ocijenio da pravičnu novčanu naknadu s osnove fizičkih boli predstavlja iznos od 10.000,00 kn, za pretrpljeni strah iznos od 10.000,00 kn i s osnova naruženosti 25.000,00 kn. Ovo iz razloga što je utvrđena visina naknade nematerijalne štete po navedenim osnovama i po ocjeni ovoga suda utvrđena sukladno kriterijima i mjerilima propisanim u odredbi čl. 200. Zakona o obveznim odnosima.

Zbog navedenih razloga neosnovane su tvrdnje revidenta da su naknade nematerijalne štete utvrđene u iznosima koji da su niži od iznosa koji bi predstavljali pravičnu novčanu naknadu.

Pritom valja navesti da je ovaj sud imao u vidu i analognu primjenu odredbe čl. 189. st. 2. ZOO, prema kojoj se naknada štete utvrđuje prema okolnostima kakve su postojale u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja.

Upravo zbog navedenog revident neosnovano tvrdi da je naknada štete s osnova fizičkih boli, straha i naruženosti utvrđena po sudu drugog stupnja u preniskim iznosnima.

Zato u tom dijelu nije pogrešno primjenjeno materijalno pravo sadržano u čl. 200. st. 1. i 2. ZOO, pa je revizija tužitelja u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete s osnova naruženosti, fizičkih boli i straha primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

Kako je djelomičnim prihvaćenjem revizije tužitelja djelomično preinačena presuda suda drugog stupnja u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjev to je promjenjen omjer uspjeha tužitelja u postpku, te je i odluka o trošku primjenom čl. 166. st. 2., 155. st. 1. i 154. st. 2. ZPP preinačena, te tužitelju dosuđen parnični trošak razmjerno uspjehu u parnici u iznosu od 7.910,00 kn.

Zbog navedenih je razloga odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 1. srpnja 1998.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

(Štefica Klepac)