Gzz-221/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-221/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. M. iz P., zastupanog po punomoćniku Ž. D., odvjetniku iz P., protiv tuženika Republike Hrvatske - MUP RH, zastupanog po Državnom pravobraniteljstvu Požeško-slavonske županije, sada nadležnom državnom odvjetništvu, radi isplate plaće, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 15. lipnja 2001. godine broj G-DO-793/01 podignutog protiv presude Općinskog suda u Pakracu od 29. ožujka 2001. godine broj P- 29/01, u sjednici održanoj dana 21. veljače 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbije se kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Pakracu nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime manje isplaćenih plaća u vremenu od 7. prosinca 1997. godine do 1. prosinca 2000. godine iznos od 22.848,21 kn sa zakonskim zateznim kamatama i parničnim troškom od 2.586,40 kn.

Protiv prvostupanjske presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Tužitelj nije odgovorio na zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu 25% uvećane plaće za vrijeme od 7. prosinca 1997. do 1. prosinca 2000. godine, radi toga što je zaposlen na području posebne državne skrbi. Svoj zahtjev temelji na odredbi čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine", broj 44/96, 57/96, 124/97 i 73/00 – dalje ZPPDS) koja odredba glasi: "Plaće državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave, tijelima sudbene vlasti i drugim državnim tijelima, plaće zaposlenika u upravnim tijelima i službama jedinica

lokalne samouprave, te plaće službenika i namještenika u javnim službama, kojima se plaće osiguravaju u državnome proračunu ili u odgovarajućim izvanproračunskim fondovima, a zaposleni su na područjima posebne državne skrbi, uvećavaju se u odnosu na plaće u drugim dijelovima Republike Hrvatske: 1) za 50% na područjima prve skupine, iz čl. 4. ovog Zakona, 2) za 25% na područjima druge skupine, iz čl. 5. ovog Zakona."

Prvostupanjski sud nalazi da su se na strani tužiteljice ostvarile zakonske pretpostavke za isplatu uvećane plaće za 25%.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, budući da za sada ne postoji valjani pravni osnov za utuženo potraživanje tužitelja, jer je nadležna služba trebala u upravnom postupku o tom uvećanju donijeti rješenje koje bi imalo značaj upravnog akta.

Ovaj Vrhovni sud smatra da pravno shvaćanje izraženo u zahtjevu za zaštitu zakonitosti nije pravilno i nema oslonca u odgovarajućim odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP).

Odredbom čl. 12. st. 1. i 2. ZPP propisano je, da kad odluka suda ovisi o rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, a odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Polazeći od navoda iznesenih u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, da odluka o plaći državnog službenika predstavlja upravni akt o kojem odlučuje nadležno tijelo tuženika, takva okolnost po nalaženju ovog Vrhovnog suda ne spriječava sud da u situaciji kad rješenje o uvećanoj plaći nije doneseno, o pitanju da li tužitelju pripada pravo na uvećanu plaću kao o prethodnom pitanju, sud sam odluči u smislu iz čl. 12. ZPP, s učinkom ograničenim na parnicu u kojoj je to pitanje riješeno. Nema, dakle, zapreke da o takvom pitanju koje se svodi na ocjenu da li neko pravo tužitelju pripada temeljem samog zakona (čl. 19. ZPPDS) sud sam odluči kao o prethodnom pitanju u slučaju kad nadležno tijelo o tome nije odlučilo, kao u ovom predmetu.

Prema tome, po ocjeni ovog Vrhovnog suda nije se ostvario razlog naveden u zahtjevu za zaštitu zakonitosti u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava, pa kako je sud pri odlučivanju o zahtjevu za zaštitu zakonitosti dužan se ograničiti samo na ispitivanje povreda koje državni odvjetnik ističe u svom zahtjevu (čl. 408. st. 1. ZPP), to je u smislu čl. 408. st. 2. u vezi s čl. 393. ZPP valjalo zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti kao neosnovan. U Zagrebu, 21. veljače 2002. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.