Rev-3058/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3058/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž.V. iz S., S. …, koga zastupaju punomoćnici T.T. i I.U., odvjetnici u Z., protiv tuženika C. d.d. - Zajednica rizika osiguranja motornih vozila u Z., T. br. …, radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 12. siječnja 1993. br. Gž-10327/92-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Samoboru od 22. srpnja 1992. br. P-100/92-25, u sjednici održanoj dana 7. prosinca 1994. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu, kojom je tuženik obvezan tužitelju isplatiti, za naknadu štete, iznos od 282.000 HRD (282 kn) sa zakonskom kamatom i parnični trošak u iznosu od 18.762 HRD (18,8 kn) dok je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva za daljnji iznos od 2,281.000 HRD.

Protiv drugostupanjske presude, tužitelj je pravovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se obje presude ukinu i vrati predmet na ponovno odlučivanje sudu prvoga stupnja ili preinače tako da se u cijelosti dosudi utuženi iznos.

Odgovor na reviziju nije podnesen a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Tužitelj je, kao suputnik u automobilu, doživio prometnu nesreću u kojoj je zadobio povrede, pa mu je za naknadu nematerijalne štete priznato:

- za smanjenje životnih aktivnosti, sa naruženjem, 100.000 HRD (tražio je - ukupno za oba naslova 1,500.000 HRD),

- za pretrpljene fizičke boli 110.000 HRD (tražio je 600.000 HRD) i

- za pretrpljeni strah 90.000 HRD (tražio je 400.000 HRD).

Za materijalnu štetu - tuđu pomoć - priznato je tužitelju 12.000 HRD, a tražio je s tog naslova 33.600 HRD.

Ukupno je tužitelju priznato, s naslova navedenih vidova štete 312.000 HRD (312 kn), ali mu je odlukama suda koje su predmet revizije dosuđeno 282.000 HRD (282 kn) jer je ranijom presudom istoga suda koja je bila djelomično ukinuta, pravomoćno dosuđeno za naknadu štete, zbog istog događaja, 30.000 HRD (30 kn).

Iako je sud prvog stupnja zaista pogrešno odbio dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2,281.600 HRD, jer je trebalo odbiti manji iznos, za ranije dosuđenih 30.000 HRD, tj. trebalo je odbiti iznos od 2,251.600 HRD (tužitelj je i smanjio svoj tužbeni zahtjev za tih dosuđenih 30.000 HRD podneskom na listu 38 spisa što je sud očigledno previdio), nije tom greškom u pisanju brojke ostvarena bitna povreda, da bi zbog toga trebalo ukinuti presudu kako se predlaže u reviziji. Time tužitelj nije oštećen jer je jasno u izreci navedeno koliko mu je dosuđeno tom odlukom (282.000 HRD) i ranije pravomoćnom presudom (30.000 HRD).

Također nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske (ZPP) na koju ukazuje revident, time što je sud prvog stupnja u obrazloženju naveo da je tužitelj za naknadu štete zbog smanjenja životnih aktivnosti tražio 1,500.000 HRD) jer tužitelj je, zaista u svom posljednjem pismenom podnesku kojim je povećao tužbeni zahtjev (list 30) zatražio da mu se plati za duševni boli zbog smanjenja životnih aktivnosti ukupno 1,500.000 HRD (sa tog je naslova tražio u tom podnesku 1,000.000 HRD, pa zatim s istog naslova još 500.000 HRD). Očigledno je tužitelj pogrešno označio, u oba navrata da se traži šteta zbog smanjenja životnih aktivnosti, a radilo se (manji iznos od 500.000 HRD) i o naknadi štete za nruženje, koje je ranije traženo. Ali je sud tu pogrešku stranke u pisanju sanirao, jer je ocijenio i težinu naruženja tužitelja (prema mišljenju vještaka) te mu je dosudio iznos od 110.000 HRD sa oba naslova - i za smanjenja životnih aktivnosti i za naruženje (koje je utvrđeno kao "manje naruženje").

A po ocjeni ovoga suda, dosuđeni iznos od 110.000 HRD predstavlja pravičnu naknadu za oba vida štete (naruženje i smanjenje životnih aktivnosti), jer smanjenje životnih aktivnosti tužitelja od 10% nije trajne naravi (što je pretpostavka za dosuđivanje pravične naknade za taj vid štete) već je trajalo samo godinu dana, kako su utvrdili medicinski vještaci.

Nije dakle ni pogrešno primijenjeno materijalno pravo, kako ističe revident ne samo u odnosu na smanjenje životnih aktivnosti i naruženje nego i za ostala dva vida nematerijalne štete (za fizičke boli i pretrpljeni strah) jer su dosuđene pravične i odgovarajuće naknade u skladu s odlukom čl. 200. Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske.

Iz nalaza i mišljenja medicinskih vještaka proizlazi da je tužitelj pretrpio samo lake tjelesne povrede (udarne krvne podljeve glave i ranu rasjekotinu sljepoočnice te udarac u lijevo koljeno) pa nije bilo dužeg intenzivnijeg bola, straha i jačeg naruženja niti trajnih posljedica da bi se tužitelju moglo dosuditi više na ime nematerijalne štete od onoga što mu je priznato i dosuđeno napadnutim odlukama.

Zato je revizija odbijena kao neosnovana i presuđeno je kao u izreci na temelju čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 7. prosinca 1994.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.