Rev-2661/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2661/11-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz Z., zastupanog po punomoćniku V. A., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu J. M. & V. A. u Z., protiv prvotuženice A. T. iz Z., drugotuženika D. T. iz L., D. Š., slijednika iza pokojnog I. T. iz Z., i trećetuženika Z. d.o.o. Z., svih zastupanih po punomoćniku Ž. O., odvjetniku u Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4306/07-2 od 28. prosinca 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-320/05 od 21. prosinca 2005., u sjednici održanoj dana 4. studenog 2014.,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 4306/07-2 od 28. prosinca 2010. odbija se kao neosnovana.

II. Tuženicima se ne dosuđuju troškovi odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Općinski sud u Zagrebu je presudom poslovni broj P-320/05 od 21. prosinca 2005. odbio tužbeni zahtjev tužitelja J. B. koji glasi:

„Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu ovoga suda posl. broj Ovr-1707/97 tako da nije dopuštena ovrha u tom ovršnom predmetu, tj. nije dopušten upis prava vlasništva ovrhovoditelja, ovdje I tuženika I. T. na stanu u Z., peti kat, izgrađen na kč.br.1425/2 k.o. Z. , do tada u vlasništvu ovršenika, ovdje II tuženika Z. d.o.o., te se nalaže tuženicima da tužitelju plate parnički trošak sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.“

Odbijen je i zahtjev tužitelja da mu tuženici naknade parnične troškove, a tužitelju je naloženo naknaditi tuženicima parnične troškove u iznosu od 3.812,50 kuna.

Tako je sud odlučio u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom kojoj je prethodio ovršni postupak u predmetu Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj I-1707/97 ovrhovoditelja I. T. protiv ovršenika Z. d.o.o. Z. na temelju pravomoćne presude na temelju priznanja Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-2206/95 od 9. travnja 1997., a kojom je presudom nadomješten ugovor o kupoprodaji stana u Z., prodavatelja Z. d.o.o. Z. i kupca I. T. iz Z.. Rješenjem o ovrsi je određena ovrha uknjižbom prava vlasništva ovrhovoditelja na predmetnom stanu. J. B. (ovdje tužitelj) je u ovršnom postupku podnio prigovor treće osobe tvrdeći da ima takvo pravo na predmetu ovrhe koje sprječava ovrhu, pa je upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

Županijski sud u Zagrebu je presudom poslovni broj Gž-4306/07-2 od 28. prosinca 2010. odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženici su odgovorili na reviziju i predložili da revizijski sud odbije reviziju kao neosnovanu a tužitelju naloži naknaditi tuženicima troškove odgovora na reviziju u iznosu od 4.612,50 kuna.

Revizija je neosnovana.

Postupajući u smislu odredbe čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

U postupku koji je prethodio revizijskom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije ostvarena ni apsolutno bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2.točka 11. ZPP jer suprotno tvrdnji tužitelja pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora.

Premda tuženik revizijom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka, u obrazloženju tih revizijskih razloga se u bitnome osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova glede stjecanja stanarskog prava prvotuženika na predmetnom stanu, a time i odlučnih činjenica za primjenu propisa o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Međutim pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. st. 1. ZPP, a Vrhovni sud RH u donošenju odluke o reviziji polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Drugostupanjski sud je ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan provedeni dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, a dokazi su izvedeni sukladno pravilima o izvođenju dokaza, pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 251. ZPP, na koju se opisno ukazuje revizijom.

U odnosu na revizijske navode koji se odnose na navodnu nezakonitost ovršne isprave - pravomoćne presude na temelju priznanja Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps- 2206/95 od 9. travnja 1997. valja napomenuti da u parnici treće osobe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom sud nema procesnih mogućnosti ispitivati je li u postupku donošenja ovršne isprave počinjena bitna povreda odredaba postupka, kako tvrdi revident. U ovoj parnici dakle sud polazi od toga da postoji pravomoćna presuda koja je istekom paricijskog roka stekla svojstvo ovršnosti. Navedenom pravomoćnom presudom nadomješten je ugovor o kupoprodaji stana u Z. između kupca I. T. iz Z., i prodavatelja Z. d.o.o. Z. i kupca I. T. iz Z..

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

nim rješenjem Gradskog sekretarijata, Područni ured N. Z. od 22. svibnja

- da je konač

1995. utvrđeno da je J. B. nositelj stanarskog prava na stanu u Z., a da je davatelj stana na korištenje P. Z.,

- da je tužitelj u posjedu stana od 23.lipnja 1999.,

- da je pravomoćnom presudom na temelju priznanja Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-2206/95 od 9. travnja 1997. tužitelju I. T. dodijeljen na trajno korištenje stan u Z., (…) te je presudom nadomješten ugovor o kupoprodaji navedenog stana kojim Z. Z., prodaje, a T. I. iz Z., kupuje stan na kojemu postoji stanarsko pravo u zgradi u Z., peti kat (…),

- da je I. T. podnio prijedlog za ovrhu na temelju navedene presude i ishodio upis prava vlasništva na predmetnom stanu u zemljišnim knjigama, a koji upis je predmetom pobijanja u posebnoj parnici tužitelja J. B..

Polazeći od navedenih utvrđenja sudovi su odbili tužbeni zahtjev ocijenivši da tužitelj nije dokazao svoje takvo pravo koje sprječava ovrhu (uknjižbom prava vlasništva u zemljišnim knjigama) u smislu odredbe čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03 – dalje: OZ).

Pravilno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da tužitelj nije dokazao takvo svoje pravo koje sprječava ovrhu.

Imajući na umu da u ovoj parnici predmet spora nije (ne)zakonitost pravomoćne presude na temelju priznanja Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-2206/95 od 9. travnja 1997., te da je ovrha određena u granicama pravomoćne i ovršne presude (što ni revident ne spori), ostalo je za ocijeniti shvaćanje sudova da tužitelj nema takvo pravo koje sprječava ovrhu uknjižbom prava vlasništva na temelju presude kojom je nadomješten ugovor o kupoprodaji.

Tužitelju je rješenjem nadležnog tijela priznat status nositelja stanarskog prava te je stekao pravo na otkup stana na temelju odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 11/96, 11/97, 68/98, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02). Slijedi da su na temelju tužiteljevog statusa stanara postojala njegova legitimna očekivanja tužitelja da će sklopiti ugovor o otkupu stana i steći pravo vlasništva na stanu. Međutim nije sporno da tužitelj svoje legitimno pravo nije ostvario sklapanjem kupoprodajnog ugovora prije donošenja pravomoćne presude kojom je I. T. također priznato pravo na otkup stana, a presudom je zamijenjen ugovor o kupoprodaji stana. Presudom je dakle I. T. stekao pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva.

Tužitelj je dakle nositelj stanarskog prava koje samo po sebi nije zapreka za stjecanje prava vlasništva treće osobe na tom stanu. S druge strane legitimna očekivanja tužitelja Joze Bilića koja su zasnovana na odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo također se ne mogu uspješno usprotiviti stjecanju prava vlasništva u korist I. T. po čijoj tužbi je pravomoćnom presudom nadležnog suda zamijenjen ugovor o kupoprodaji stana. S obzirom na to da je I. T. stekao pravnu osnovu za uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, dok s druge strane J. B. unatoč legitimnim očekivanjima još nema takvo pravo jer nije sklopio ugovor, slijedi da tužitelj nema takvo pravo koje sprječava ovrhu u smislu odredbe čl. 55. st. 1. OZ.

Stoga je u rješenju spora pravilno primijenjena odredba čl. 55. st. 1. OZ u vezi s odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

Slijedi da nisu ostvareni revizijski razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ni oni na koje je u reviziju ukazao tužitelj, pa je valjalo odbiti reviziju po čl. 393. ZPP.

Tuženicima nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer je ovaj sud ocijenio da se ne radi o potrebnim troškovima, pa im unatoč uspjehu u revizijskom stadiju postupka ne pripadaju navedeni troškovi (arg. iz čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP).

Zagreb, 4. studenog 2014.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.