II Kž-489/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž 489/1995-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Potrebica Ante, kao predsjednika vijeća, te Vrbetić Vesne i Garačić Ane, kao članova vijeća i savjetnice Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. D.S. zbog krivičnog djela iz čl. 235. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi vojnog tužitelja podnesenoj protiv rješenja Vojnog suda u Zagrebu od 2. studenog 1995. br. Kv-765/95 (K-588/95), u sjednici održanoj 14. studenog 1995.,

r i j e š i o j e :

Odbija se žalba vojnog tužitelja kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanim rješenjem, na temelju čl. 255. st. 2. ZKP, ukinut je pritvor protiv opt. D.S., nakon podignute optužnice kojom ga se tereti zbog učina krivičnog djela iz čl. 235. st. 1. KZRH.

Pritvor protiv optuženika određen je tijekom istrage iz koluzionih razloga, dok je vojni tužitelj u optužnici stavio prijedlog da se pritvor protiv optuženika sada produlji zbog opasnosti od njegovog bjekstva.

Protiv tog rješenja žali se vojni tužitelj, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i pritvor protiv optuženika produlji temeljem zakonskih osnova iz čl. 182. st. 2. toč. 1. i 4. ZKP.

Žalba nije osnovana.

Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da više ne postoje zakonski razlozi za daljnje zadržavanje optuženika u pritvoru.

Naime, s obzirom na činjenicu da je optuženik, nakon oslobođenja do tada okupiranih krajeva u vojno-redarstvenoj akciji "Oluja", ostao živjeti u svojoj kući u mjestu C.B., općina S., gdje je lišen slobode tek dana 2. listopada 1995. godine, to imajući u vidu okolnost da optuženik do sada nije napuštao svoje prebivalište, čime je nesumnjivo iskazao svoju volju da ostane živjeti u Republici Hrvatskoj, to i ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, smatra da ne postoje osobite okolnosti koje upozoravaju na opasnost od njegovog bjekstva.

Pri tome, cijenjena je i okolnost da je pritvor krajnja mjera za osiguranje optuženikovog prisustva tijekom postupka, koja svrha će se, u konkretnom slučaju, moći ostvariti i danim obećanjem optuženika u smislu čl. 176. ZKP.

Koluzioni razlozi za pritvor također više ne postoje, a što niti u žalbi vojnog tužitelja nije sporno. Što se tiče prijedloga žalbe za produljenje pritvora temeljem zakonskog osnova iz čl. 182. st. 2. toč. 4. ZKP, treba reći da, osim parafraziranja zakonskog teksta tog članka, vojni tužitelj u svojoj žalbi nije naveo nikakve konkretne reakcije građana koje bi ukazivale na uznemirenost pučanstva takvog stupnja da bi zadržavanje optuženika u pritvoru bilo neophodno, zbog čega niti taj zakonski osnov za pritvor nije ostvaren.

Kako se navodima žalbe, dakle, osnovanost pobijanog rješenja ne dovodi s uspjehom u sumnju, trebalo je, na temelju čl. 385. st. 3. ZKP, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 14. studenog 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Potrebica Ante v.r.