Rev-125/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 125/12-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „M.-s. k.“ a.d. K., Republika Srbija, zastupanog po punomoćniku B. L., odvjetniku u Z., protiv 1.tuženika „H. V. v.“ d.o.o., Z., 2.tuženika „H. I.“ d.o.o., Z., 3.tuženika „H. P. p.“ d.o.o. Z., i 4.tuženika „H. C. “ d. o. o. Z., tuženici ad.1., 2. i 4. zastupani po punomoćniku Ž. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. i p. u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi predaje, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Virovitici broj Gž-360/2011-2 od 21. travnja 2011., kojom je djelomično potvrđena, a u odluci o parničnim troškovima preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4149/06-38 od 19. studenoga 2009., u sjednici održanoj 14. listopada 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Prvo, drugo i četvrtotuženicima se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4149/06-38 od 19. studenoga 2009. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženicima naloži vratiti tužitelju 45 komada vagona-cisterni za prijevoz metanola, karakteristika pobliže opisanih u točci I/ izreke te presude, te je naloženo tužitelju isplatiti prvotuženiku iznos 462.480,00 kn na ime parničnih troškova.

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Virovitici broj Gž-360/2011- 2 od 21. travnja 2011. potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, a djelomično preinačena u odluci o parničnim troškovima nalaganjem tužitelju isplatiti prvotuženiku iznos 279.825,00 kn s tog osnova.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje usvajanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu mu parničnih troškova, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Prvo, drugo i četvrtotuženici su odgovorili na reviziju predloživši njezino odbijanje.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju bitnu povredu nije našao da bi bila počinjena.

Tužitelj u reviziji osporava zakonitost pobijane presude ocjenjujući da je odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva upravljenog na vraćanje 45 komada vagona-cisterni od tuženika kao pravnog sljednika bivšeg javnog poduzeća HŽ – Hrvatske željeznice, materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Pritom i dalje u reviziji ustraje na shvaćanju da nisu postojale zakonske pretpostavke za prijelaz vlasništva na predmetnim vagonima sa tužitelja na Republiku Hrvatsku, odnosno za njihov prijenos u vlasništvo pravnom predniku tuženika HŽ – Hrvatske željeznice, a kada je takva odluka utemeljena na Uredbi o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske.

Odredbom čl. 3. st. 1. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 40/92 – dalje: Uredba) bilo je propisano da proizvodi i robe koji se nakon donošenja te Uredbe zateknu na teritoriju Republike Hrvatske koji su u vlasništvu ili na kojima imaju pravo korištenja pravne osobe sa sjedištem u Republici Srbiji i Crnoj Gori prelaze u vlasništvo Republike Hrvatske.

Prema odredbi stavka 2. tog članka Uredbe proizvodi i robe iz stavka 1. tog članka prenose se u republičke robne rezerve. Vlada Republike Hrvatske ili organ kojeg Vlada ovlasti propisat će način prenošenja proizvoda ili roba iz stavka 1. tog članka.

Stupanjem na snagu ove Uredbe donesene na temelju čl. 2. Zakona o određivanju kada prestaju vrijediti Uredbe Vlade Republike Hrvatske donesene na temelju zakonske ovlasti i ovlaštenja Vlade da uredbama uređuje pojedina pitanja iz djelokruga Sabora Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 39/92), a koja je stupila na snagu 26. lipnja 1992., prestala je vrijediti prethodna Uredba o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 52/91 i 5/92).

Iz sadržaja citirane odredbe čl. 4. Uredbe proizlazi da se ona odnosila na sve proizvode i robe u vlasništvu ili na korištenju pravnih osoba sa sjedištem u Republici Srbiji i Republici Crnoj Gori, a koji su se zatekli na teritoriju Republike Hrvatske u vrijeme njezinog donošenja. U skladu s prednjim, a kod nesporne činjenice da je tužitelj pravna osoba sa sjedištem u Republici Srbiji, a da su se sporni vagoni zatekli na području Republike Hrvatske tijekom 1992., odnosno u vrijeme donošenja Uredbe, jasno je da su i oni potpali pod pravni režim Uredbe u smislu da su prešli u vlasništvo Republike Hrvatske na temelju odredbi ove Uredbe sa zakonskom snagom.

Važenje ove Uredbe osnaženo je pak Uredbom o nastavljanju važenja pravnog sadržaja i učinka određenih Uredbi Vlade Republike Hrvatske na temelju zakonske ovlasti („Narodne novine“, broj: 100/93, 102/93 i 108/93), čijim člankom 1. točka 49. je obuhvaćen i nastavak važenja pravnog sadržaja i učinka i ove Uredbe.

Konačno 11. travnja 1994. stupio je na snagu Zakon o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 29/94), a čijim čl. 3. je propisano da proizvodi i robe koji se zateknu na teritoriju Republike Hrvatske, a koji su u vlasništvu ili na koje imaju pravo raspolaganja i korištenja pravne osobe sa sjedištem u Republici Srbiji i Crnoj Gori, prelaze u vlasništvo u Republike Hrvatske, a proizvodi iz stavka 1. tog članka se prenose u republičke robne rezerve, time da će Državno ravnateljstvo za robne rezerve propisati način prenošenja proizvoda i roba.

Dakle, prijelaz vlasništva sa tužitelja na Republiku Hrvatsku na spornim vagonima utemeljen je prvo na uredbama sa zakonskom snagom, te konačno na zakonu, što znači da u vrijeme stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 14/01 – stupio je na snagu 1. siječnja 1997.), a na čije odredbe se tužitelj poziva, on više i nije bio vlasnik predmetnih vagona, pa time nije ni osnovan njegov zahtjev za predaju mu istih.

U skladu s prethodno obrazloženim bespredmetno je pozivanje tužitelja na ustavno ograničenje glede značaja ovlasti i učinka uredbi sa zakonskom snagom.

Slijedom navedenog reviziju je trebalo odbiti, te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Prvo, drugo i četvrtotuženicima nisu priznati troškovi sastava odgovora na reviziju, jer ta procesna radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke povodom revizije tužitelja (čl. 155. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP).

Zagreb, 14. listopada 2014.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.