Rev-1148/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1148/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, Katarine Buljan, Gordane Matasić-Špoljarić i Marijana Ramušćaka, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, zastupane po Državnom pravobraniteljstvu Dubrovačko-neretvanske županije, protiv I-tužene Općine Mljet i II-tuženog D. J. iz S., zastupanog po Z. M. odvjetniku u S., radi ništavosti ugovora, odlučujući o reviziji II-tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 18. siječnja 1999. br. Gž-270/98, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 11. prosinca 1997. br. P-794/97, u sjednici vijeća održanoj 23. siječnja 2002. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Dubrovniku od 11. prosinca 1997. br. P-794/97 utvrđen je ništavim ugovor o zakupu zaključen 08. srpnja 1997. između Općine M. i D.J., kojim je Općina M. dala u zakup poslovni prostor u zgradi bivšeg benediktinskog samostana na otočiću Sv. M. II-tuženiku na vrijeme od 40 godina.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 18. siječnja 1999. br. Gž-270/98 navedena presuda je potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude II-tuženik je uložio reviziju iz svih revizijskih razloga. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev, odnosno iste ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident nalazi u prekoračenju tužbenog zahtjeva učinjenog u postupku pred drugostupanjskim sudom ocjenom činjenica sadržanih u Ugovoru o ustupanju nekretnina zaključenog između Agencije A. i Općine M., iako se tužiteljica nije na te činjenice pozivala, niti ih je utvrdio sud prvog stupnja u svojoj presudi, pa smatra da je time sud drugog stupnja prekoračio tužbeni zahtjev

temeljeći presudu na činjeničnoj osnovi različitoj od utvrđenja suda prvog stupnja. Bitnu povredu revident nalazi i u propustu drugostupanjskog suda odgovoriti na žalbene razloge bitnih povreda odredaba ZPP-a počinjenih pred prvostupanjskim sudom.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident nalazi u pogrešnoj interpretaciji odrede čl. 6. st. 6. Zakona o zakupu poslovnih prostorija (“Narodne novine” br. 91/96) glede pravnog značenja i dosega odredbe o obvezatnom prethodnom mišljenju nadležnog državnog pravobraniteljstva, smatrajući da takvo mišljenje nema značenje suglasnosti, dakle može biti pozitivno ili negativno, pa ne proizvodi pravni učinak ništavosti takvog pravnog posla ex lege. Isto tako smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno interpretirali odredbu čl. 6. st. 2. Zakona o zakupu poslovnih prostorija glede obvezatnosti postojanja podzakonskog akta o uvjetima i postupku natječaja, kao i potrebu pribavljanja suglasnosti svih općina i Grada D. za zaključenje spornog Ugovora o zakupu, s obzirom na jasnu odredbu čl. 7. Zakona o zaštiti spomenika kulture, kojom je propisano da pravo korištenja spomenika u društvenom vlasništvu pripada općini na čijem se području spomenik nalazi.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. ZPP-a dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija II-tuženika nije osnovana.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99), na kojeg sud primjenom čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, nije ostvaren.

Bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje revident također nisu ostvarene. Neosnovano revizija ističe da je odlukom suda drugog stupnja prekoračen tužbeni zahtjev, jer da se odluka suda drugog stupnja temelji na činjeničnim utvrđenjima različitim od činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda glede ugovora sklopljenog između Agencije A. i Općine M., koja povreda ni ne bi imala značenje prekoračenja tužbenog zahtjeva. Neovisno o tome, treba istaći da se sam II-tuženik pozivao na Ugovor o ustupu nekretnina između Agencije A. i Općine M. od 08. prosinca 1993, ne samo tijekom prvostupanjskog postupka nego i u žalbi protiv prvostupanjske presude, pa je prvostupanjski sud ocijenio da je postojanje tog Ugovora bez značaja na ishod ove parnice, a drugostupanjski sud je takav zaključak prihvatio. Prema tome, nisu točni revizijski navodi da prvostupanjski sud nije u presudi razmotrio značenje Ugovora o ustupu nekretnina, pa stoga ni drugostupanjskom presudom, kojom je odgovoreno na žalbene navode II-tuženika, upravo u odnosu na taj ugovor, nije sud drugog stupnja utvrđivao niti utvrdio činjenice različite od suda prvog stupnja. Isto tako neosnovano revident ističe da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene razloge bitnih povreda učinjenih pred sudom prvog stupnja, jer je drugostupanjski sud ocijenio “da je prvostupanjski sud dao jasnu, cjelovitu i iscrpnu ocjenu svih provedenih dokaza”.

Nisu osnovani ni revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava. Kad je u postupku utvrđeno da je Općina M. za zaključenje spornog Ugovora pribavila suglasnost Grada D., te Općina K., S.i O., a nije pribavila suglasnost ostalih općina kao pravnih sljednika bivše Općine D. (Općine T., Ž.D., D.Primorja i D. županije), onda Općina M. nije imala ovlaštenje sama zaključiti sporni ugovor. Na navode revidenta da u postupku ni jednim dokazom nije utvrđeno pravno sljedništvo bivše Općine D., valja odgovoriti da je ono propisano Zakonom o području županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj (“Narodne novine” br. 90/92), a postupak diobe zajedničke imovine, prava i obveza, propisan je odredbom čl.

87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (“Narodne novine” br. 90/92). Neosnovano se revident poziva isključivo na odredbu čl.

7. Zakona o zaštiti spomenika kulture (“Narodne novine” br. 7/67 i 52/94), prema kojoj “pravo korištenja spomenika u društvenom vlasništvu, na kojima posebnim aktom nadležnog organa to pravo nije dano drugom organu, ustanovi ili organizaciji, pripada općini na čijem se području spomenik nalazi”, jer je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti spomenika kulture od 21. lipnja 1994. (“Narodne novine” br. 52/94), izmijenjena odredba čl.

8. navedenog Zakona prema kojoj “namjenu i način korištenja nepokretnih spomenika kulture, bez obzira na vlasništvo, utvrđuje Ministarstvo kulture i prosvjete na prijedlog svog Zavoda za zaštitu spomenika kulture, a prema prethodno pribavljenom mišljenju grada ili općine, te županije, na čijem se području spomenik nalazi”. U svjetlu takve odredbe, bez obzira na pitanje pravnog sljedništva bivše Općine D., uvjete natječaja glede namjene i načina korištenja spornog objekta kao spomenika kulture, trebalo je u smislu odredbe čl.

6. st.

2. Zakona o zakupu poslovnih prostorija propisati Ministarstvo kulture putem Zavoda za zaštitu spomenika kulture, uz prethodno pribavljeno mišljenje općine i županije na čijem se području spomenik nalazi. Kad tako nije postupljeno, budući da iz provedenog postupka proizlazi da je uvjete natječaja utvrdila Općina M., bez prethodno provedenog postupka po Ministarstvu kulture Republike Hrvatske o namjeni i načinu korištenja spomenika kulture, ugovor o zakupu zaključen između tužene Općine M. i II-tuženog D.J.

08. srpnja 1997. ništav je, kako to izrijekom propisuje odredba čl.

6. st. 7, u svezi sa čl.

6. st.

2. Zakona o zakupu poslovih prostorija. Nižestupanjski sudovi, dakle, utvrđenjem ništavosti spornog ugovora o zakupu od 08. srpnja 1997. nisu pogrešno primijenili materijalno pravo.

Ostali revizijski navodi, koji se odnose na tumačenje pravnog razlikovanja značenja mišljenja i suglasnosti, premda točni, nemaju utjecaja na utvrđenje ništavosti spornog pravnog posla.

Valjalo je stoga primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju II-tuženika kao neosnovanu.

U Zagrebu, 23. siječnja 2002.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v. r.