Revr-777/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 777/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. A. iz Republike Makedonije, S., zastupanog po punomoćniku Ž. Š., odvjetniku iz K., protiv tuženika F. m. d.o.o iz S., D., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici B. G., odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & M. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu i da se tužitelj nalazio u radnom odnosu te isplate naknade plaće, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-809/17-4 od 16. svibnja 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-215/17-130 od 30. ožujka 2017., u sjednici održanoj 16. siječnja 2018.,

p r e s u d i o j e :

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni zahtjevi tužitelja:

- na utvrđenje "da nije dopušten izvanredni otkaz Ugovora o radu na određeno vrijeme, koji je ugovor sklopljen dana 4. listopada 2004., a koji je ugovor otkazan odlukom tuženika" od 26. srpnja 2005., te na utvrđenje nedopuštenom odluke F. P. A., sa sjedištem u Njemačkoj, M., kao osnivača i jedinog člana tuženika, od 26. kolovoza 2005., a koja odluka nosi naziv "Odgovor poslodavca na prigovor g. B. A." - i kojom je odbijen zahtjev tužitelja za zaštitu prava iz radnog odnosa,

- na utvrđenje da se tužitelj "nalazio u radnom odnosu kod tuženika sve do 31. prosinca 2007., na poslovima radnog mjesta regionalnog direktora za južnu i istočnu Europu, područje odgovornosti Hrvatska, Slovenija i Makedonija, sa svim pravima i obvezama iz Ugovora o radu od 4. listopada 2004.", te na utvrđenje "da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao s danom 31. prosinca 2007.",

- na obvezivanje tuženika da tužitelju, a temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenog 4. listopada 2004., i to za razdoblje počam od 27. srpnja 2005. pa nadalje sve do zaključno s 31. prosinca 2007., isplati novčani iznos (po osnovi: neisplaćenih mjesečnih obroka plaće, naknade za troškove života, naknade za godišnji odmor i godišnjeg bonusa, naknade za zabranu utakmice) u visini od ukupno 1.540.137,15 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa počev od njihova dospijeća do isplate,

- na obvezivanje tuženika da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama,

dok je prvostupanjska presuda preinačena u stavku II. izreke (u kojemu je tužitelju naloženo da tuženiku na ime naknade parničnog troška isplati 84.687,50 kn) tako da je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška od 19.375,00 kn. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude preinače i njegovi zahtjevi prihvate, podreno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnjama revidenta da osporena presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i u njoj nisu navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama, a oni navedeni su nejasni i proturječni:

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju opisno revident ukazuje,

- a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

Navodi kojima revident osporava utvrđenja drugostupanjskog suda o trenutku kada je tuženik saznao za činjenice na kojima se njemu dani izvanredni otkaz ugovora o radu temelji - i tvrdi da je iz provedenih dokaza valjalo zaključiti da je zakonski rok za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu prekoračen (sve obzirom da su mu na teret stavljene radnje iz 2000., 2001. i 2002.), odnosno da je tuženik saznao za njegova navodno skrivljena ponašanja najkasnije 18. travnja 2005., kada je svjedokinja F. T. uputila e-mail članu uprave tuženika zaduženom za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu, ili u svibnju 2005., kada je K.P. W., kao osoba s ovlastima obavijestiti o njegovom ponašanju člana uprave tuženika, obavio pregled njegova rada, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Valja kod toga prihvatiti:

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

- da je tužitelju omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o prekluziji prava tuženika na otkazivanje ugovora temeljem razloga na kojeg se poziva i o sadržaju njegovih postupaka zbog kojih mu je ugovor otkazan - a sve jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o radu na određeno vrijeme, za rad od 4. listopada 2004. do 31. prosinca 2007. na poslovima regionalnog direktora za južnu i istočnu Europu, područje odgovornosti: Hrvatska, Slovenija i Makedonija,

- da je prije zasnivanja radnog odnosa sa tuženikom, tužitelj bio u radnom odnosu s društvom F. m. d.o.o. iz Makedonije, društvom kćeri osnivača tuženika, u kojemu je također obnašao funkciju direktora,

- da je u srpnju 2005. ovlašteni predstavnik osnivača tuženika i osnivača F. m. d.o.o. iz Makedonije (gosp. K. P. W.) izvršio internu kontrolu poslovanja i financiranja svojih društava kćeri na području bivše Jugoslavije, pa tako i kontrolu rada i poslovanja društva F. m. d.o.o. iz Makedonije, u kojemu je tužitelj obavljao funkciju direktora - prije nego se zaposlio kod tuženika, pri čemu je utvrdio da je tužitelj tijekom rada kod ovog, u siječnju 2000., 2001. i 2002., koristio sredstva poslodavca za privatna obiteljska putovanja po skijalištima u Austriji u Južnom Tirolu, a da je ista prikazivao kao službena putovanja na seminare,

- da navedeno (neovlašteno korištenje sredstava poslodavca za privatne potrebe dok je bio zaposlen kod F. m. d.o.o.) proizlazi iz kreditnih kartica kojima se tužitelj služio za plaćanje Ski karti i računa za hotelski smještaj njega i njegove obitelji,

- da je 25. srpnja 2005., nakon detaljne financijske revizije, izvješće o navedenoj (izvršenoj) internoj kontroli podneseno osobi ovlaštenoj za otkazivanje s tužiteljem sklopljenog ugovora o radu,

- da je Odlukom od 26. srpnja 2005. tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljem, i to izvanrednim otkazom toga Ugovora o radu - i to zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa (tužitelju je u Radnoj knjižici radni odnos zaključen s 27. srpnja 2005.), počinjene onim što je naznačeno u izvješću o navedenoj (izvršenoj) internoj kontroli - jer da je zlouporabom ovlasti direktora F. m. d.o.o., neovlašteno i bez ikakve date obavijesti ili primljene suglasnosti o raspolaganju imovinom društva, novčana sredstva društva koristio u privatne svrhe,

- da je tužitelj pravodobno zatražio (Zahtjevom za zaštitu prava iz radnog odnosa) zaštitu kod poslodavca u odnosu na tu Odluku tuženika, a potom je (nakon što mu je Zahtjev odbijen pismenim odgovorom tuženika) u roku iz odredbe čl. 133. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05 - dalje: ZR-a) zatražio i sudsku zaštitu,

- da tužitelju nije omogućeno davanje obrane.

U revizijskom stupnju sporna je dopuštenost Odluke tuženika o otkazu Ugovora o radu kojeg je sklopio s tužiteljem - a u okviru toga: je li tuženik poštivao prekluzivni rok za otkazivanje toga Ugovora.

Predmet spora valja raspraviti u smislu:

- odredaba čl. 114. ZR-a (ili 107. ZR-a, u izvornom tekstu Zakona), a kojima je propisano: (stavak 1.) “Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć”., (stavak 2.) „Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.“,

- odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a, prema kojoj postojanje opravdanog razloga za otkaz mora dokazati poslodavac.

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovni i odlučan zaključak da je tuženik prijepornu Odluku o otkazu s tužiteljem sklopljenog Ugovora o radu donio u zakonom propisanom roku od 15 dana od saznanja za činjenice na kojima je otkaz temeljio - i zbog razloga koji je pravno relevantno opravdavaju.

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

Prema shvaćanju revizijskog suda, a polazeći od toga da svaki slučaj valja individualizirati i da odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, u ovome slučaju upravo konkretne (utvrđene) okolnosti opravdavaju shvaćanje drugostupanjskog suda da je tuženik dokazao postojanje opravdanih razloga za izvanredni otkaz Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem: da postupci tužitelja, makar se odnose na 2000., 2001. i 2002. i kod drugog društva, u kojemu je ranije obnašao poslove direktora, imaju značaj takvih povreda radnih obveza u tome drugome društvu - da je tuženik, trenutkom saznanja za te povrede, izgubio povjerenje u tužitelja (obzirom i na sadržaj poslova za obavljanje kojih je bio zadužen kod njega: regionalnog direktora za južnu i istočnu Europu, područje odgovornosti i Makedonije) - i da već i to predstavlja osobito važnu činjenicu (iz smisla čl. 114. st. 1. ZR-a) koja i sada, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, opravdava osporenu njegovu Odluku - i ukazuje da nastavak radnog odnosa s tužiteljem nije moguć.

Kod ocjene postoje li razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu (promatrano prema onome čega se tužitelj trebao pridržavati: pa i kada je radio u drugome društvu) valja sagledati:

- ponašanje radnika u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg bi morao obavljati,

- da svaki poslodavac ima pravo od svih svojih djelatnika očekivati i zahtijevati da budu savjesni u svakom segmentu njihova ponašanja koje ima ili bi moglo imati utjecaj na njegov radni odnos, da savjesno (pošteno) ispunjavaju svoje radne obveze (u okvir kojih već i po prirodi stvari spada i obveza čuvanja njegove imovine i korištenja te imovine za ono za što je i namijenjena i na način da za njega bude korisna) - i da se ti djelatnici ponašaju disciplinirano i profesionalno, odnosno da dosljedno poštuju propisani proces i organizaciju rada i vode brigu o ugledu poslodavca i njegove djelatnosti te stjecanju i zadržavanju povjerenja svih u njegovo poslovanje,

- da je, a u svezi prethodno navedenog, svakome poslodavcu bitno i ponašanje njegova zaposlenika koje je prethodilo trenutku u kojemu je s njime ugovorio radni odnos, ono koje bi ukazivalo da njegov zaposlenik nije bio savjestan i korektan u radu kod drugog društva - i da bi takav mogao biti i kod njega, a koje bi ponašanje vodilo gubitku povjerenja i u njegov daljnji rad i gubitku očekivanja da će se kod njega ponašati disciplinirano i profesionalno. Imajući upravo to na umu, revizijski sud nalazi pravilnim shvaćanje iz osporene presude da djela počinjena po tužitelju, a koja mu je tuženik stavio na teret, u ničemu ne mogu pripadati (navedenom) primjerenom ili pravilnom, poštenom i jedino prihvatljivom standardu ponašanja, odnosno da je tužitelj ozbiljno (teško) povrijedio norme ponašanja i radne obveze u drugome društvu, ali i da je u svezi toga pravilno za zaključiti da nastavak njegovog radnog odnosa kod tuženika, prema odnosima koje je prethodnim (utvrđenim) postupanjem stvorio i uz uvažavanje svih utvrđenih okolnosti i interesa tužitelja i tuženika, u konkretnim prilikama ne bi bio moguć: da je tuženik zbog ranijeg ponašanja tužitelja, a sada otkrivenog (utvrđenog), opravdano izgubio povjerenje u tužitelja - toliko da to opravdava njegovu Odluku i ocjenu da ne nastavlja ugovorni odnos s tužiteljem te da ne trpi u radnom procesu radnika u kojeg iz objektivnih razloga (zbog njegovih postupaka) nema povjerenje, onog koji je svojim postupkom narušio i svoj poslovni ugled i koji bi i ubuduće mogao jednako tako postupati.

Revizijski sud pritom upućuje i da se težina postupaka koje je tuženik stavio tužitelju na teret ne očituje samo u tome je li tuženiku ili drugima tim postupcima tužitelja nanesena i šteta - i je li opisanim ponašanjem tužitelj počinio i kazneno djelo.

Ovdje nije riječ samo o povredi te vrijednosti i osporena Odluka tuženika se suštinski niti ne temelji samo na konstrukciji o i njezinom određenom postojanju - već na navedenim činjeničnim utvrđenjima o postupku tužitelja: onome koji nije dolikovao poštenom, pažljivom i discipliniranom te korektnom ili primjerenom i odgovornom radniku - kakav je tužitelj trebao biti, a kojeg valja vezati uz "važan" razlog za otkaz s njime sklopljenog Ugovora.

Nadalje, odlučujući u svijetlu navedenih odredaba ZR-a, drugostupanjski sud je pravilno ocijenio i da je za činjenicu počinjenja prijepornih povreda po tužitelju u drugome društvu - a zbog kojih je u njega izgubio povjerenje, onih koje mu je svojom Odlukom stavio na teret (na kojoj činjenici je temeljio tu osporenu Odluku), tuženik s stupnjem izvjesnosti (potrebnim za donošenje valjane i zakonite odluke o otkazu s tužiteljem sklopljenog Ugovora o radu) saznao tek nakon što je ona utvrđena po internoj reviziji u društvu u kojemu je tužitelj radio, kada je revizor o uočenom sačinio izvješće i dostavio ga osobi ovlaštenoj za odlučivanje o radnopravnom statusu tužitelja - a koja je tek iz njega mogla uvidjeti postupanje tužitelja i težinu (složenost) toga postupanja, te po onome što je iz njega saznala izgubiti povjerenje u tužitelja.

Otkazivanjem ugovora o radu u bitnome se zadire u elementarna prava svakog radnika

- prvenstveno u pravo na rad i zaradu iz rada, zaštićena i odredbama čl. 55. i 56. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97 - 8/98 pročišćeni tekst, 113/00 - 124/00 pročišćeni tekst, 28/01 - 41/01 pročišćeni tekst, 55/01 i 76/10 - 85/10 pročišćeni tekst - dalje: Ustava), a kako je svaki otkaz tog ugovora praćen i nizom negativnih i unaprijed nesagledivih učinaka - koji se u slučaju bilo koje pogreške u procijeni postojanja razloga za otkaz teško mogu ispraviti, svaki poslodavac otkazivanju mora pristupiti odgovorno i ozbiljno te izbjegavajući odluke koje bi se temeljile samo na sumnjama, one koje se mogu ocijeniti nedopuštenim - i odluku o otkazu ugovora o radu mora temeljiti na provjerenim (istinitim) i dokazanim razlozima.

U tome smislu valja sagledati i ovdje sporan odnos i ocijeniti početak računanja materijalnopravnog i prekluzivnog roka u kojemu se ugovor o radu može otkazati izvanrednim otkazom.

Točnim s time u svezi valja prihvatiti da je tuženik (odnosno onaj koji je bio ovlašten tužitelju otkazati ugovor o radu) i prije srpnja 2005. mogao saznati i imao saznanje da je u postupanju tužitelja bilo nekih nepravilnosti - ali je pravilno i shvaćanje drugostupanjskog suda da je u okolnostima konkretnog slučaja, a imajući na umu prirodu i težinu onog što je u radu tužitelja uočeno - i da je složeno dokazivati sva obilježja i sve posljedice postupanja tužitelja, one posljedice koje su relevantne i za ocjenu poslodavca - je li njegov radnik svojim ponašanjem u drugome društvu počinio i povredu radne obveze koja bi opravdavala izvanredni otkaz s njime sklopljenog ugovora o radu (u biti: gubitak povjerenja u njegov rad, u njegovu savjesnost), tuženik za djela koja je tužitelj počinio (i ovdje relevantno: za sve ono što tim djelima daje značaj "važne činjenice", zbog koje, "uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć") saznao tek 25. srpnja 2005.: u konkretnom slučaju nije niti bilo realno očekivati od tuženika da Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelju, kao odluku kojom se zadire u navedena bitna prava tužitelja, donese u situaciji neizvjesnosti ili nesigurnosti je li tužitelj počinio ono u što se samo sumnjalo i za što je terećen - i (time) prije nego je s potpunom izvjesnošću, u ovome slučaju iz izvješća s interne kontrole (revizije), saznao da je tužitelj i stvarno počinio povrede koje (to je ovdje odlučno) svojim obimom (trajanjem) i težinom imaju utjecaj i na zadržavanje njegovog radnopravnog statusa.

Time je i ovaj sud shvaćanja da je tužitelju Ugovor o radu otkazan u zakonskom roku od 15 dana računajući od saznanja tuženika za činjenice (za djela koja je tužitelj počinio i težinu tih djela, te za mogući utjecaj tih dijela na njegov daljnji rad) na kojima se otkaz temelji, odnosno za relevantne činjenice - iz kojih je stekao mogućnost da pravno kvalificira postupke tužitelja i da ih pravilno sankcionira.

Konačno, tužitelj neosnovano ističe i da je kod donošenja Odluke o otkazu povrijeđena odredba čl. 117. st. 2. ZR-a, a kojom je propisano „prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem ili radom radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.“, jer (da) mu nije omogućeno da iznese svoju obranu.

Naime, pravilnim se prihvaća i shvaćanje drugostupanjskog suda da su u konkretnom slučaju postojale okolnosti zbog kojih opravdano tužitelju nije omogućeno da iznese svoju obranu, a sve budući da je iz ponašanja tužitelja te iz posljedica i takvog ponašanja jasno da od poslodavca nije niti bilo osnovano očekivati da to učini.

Budući da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom osporene Odluke tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem, s time u svezi nisu osnovani niti ostali zahtjevi tužitelja (koje tužitelj temelji na pogrešnom shvaćanju da je otkaz ugovora nedopušten), pa niti zahtjev za obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju sve ono što je utužio u svezi toga otkaza.

Stoga, a kako je osporena presuda utemeljena na takvome (pravilnom) shvaćanju, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena - pa je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 16. siječnja 2018.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.