Revt-138/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 138/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1/ J. B. iz Z. i 2/ R. Ć. iz Z., oba zastupana po punomoćniku Ž. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženih: 1/ B. d.d. V. i 2/ B. –. P. c. d.o.o. V., zastupani po punomoćniku dr. M. B., odvjetniku iz V., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljene protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu od 15. travnja 2003. godine, br. Pž 98/03, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku od 15. listopada 2002. godine, br. P 658/01, u sjednici održanoj 24. ožujka 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi, koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je odluka o pozivu odluke o imenovanju predsjednika uprave "Borovo" d.d. od 24. travnja 2001. godine Nadzornog odbora I-tuženika "Borovo" d.d. Vukovar, Aleja oslobođenja bb, ništava, te je slijedom toga opoziv I-tužitelja Josipa Beširevića iz Zagreba, Ljerke Šram 6, sa dužnosti predsjednika uprave pravno nevaljan. Nalaže se I-tuženiku da vrati I-tužitelja na dužnost predsjednika Uprave tuženika u roku od 8 dana.

2. Utvrđuje se da je odluka o opozivu odluke o imenovanju člana uprave B. d.d. od 24. travnja 2001. godine Nadzornog odbora I-tuženika B. d.d. V., ništava, te je slijedom toga opoziv I.-tužitelja R. Č. iz Z., sa dužnosti člana uprave pravno nevaljan. Nalaže se I-tuženiku da vrati II-tužitelja na dužnost člana uprave I-tuženika u roku od 8 dana.

3. Nalaže se I i II-tuženima da solidarno plate I-tužitelju naknadu u visini izgubljene plaće koja iznosi 14.000,00 kn mjesečno i dio po osnovu radnog staža od 1.820,00 kn mjesečno, za razdoblje od 1. svibnja 2001. godine, do ponovnog stupanja na dužnost, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, u roku od 8 dana.

4. Nalaže se I i II-tuženima da plate solidarno II-tužitelju naknadu u visini izgubljene plaće koja iznosi 24.000,00 kn mjesečno uvećano za porez na dodanu vrijednost od 22% za razdoblje od 1. svibnja 2001. godine do dana ponovnog stupanja na dužnost, sa zakonskom zateznom kamatom tekućem od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, u roku od 8 dana.

5. Tuženici su dužni solidarno naknaditi tužiteljima parnični trošak u roku od 8 dana."

Istom presudom obvezani su tužitelji tuženima solidarno naknaditi parnični trošak od 90.190,00 kn u roku od 8 dana, a prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba tužitelja J. B. u odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je odluka o pozivu odluke o imenovanju direktora B. –. P. c. d.o.o. od 24. travnja 2001. godine Skupštine II-tuženika B. –. P. c. d.o.o. V., ništava, te slijedom toga i opoziv tužitelja J. B. iz Z., pravno nevaljan. Nalaže se tuženiku da vrati tužitelja na dužnost direktora u roku od 8 dana".

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda i rješenje.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelji su pravovremeno podnijeli dopuštenu reviziju pozivom na revizijske razloge: bitnu povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predložili su da preinakom pobijane presude tužbeni zahtjev u cijelosti budu prihvaćeni, podredno da pobijana presuda u cijelosti bude ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 386. ZPP.

Nije počinjena ni bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 13. ZPP na koje se upire u reviziji, jer suprotno onome što se o tome navodi u reviziji, drugostupanjski je sud odgovorio na sve relevantne navode žalbe, a obje nižestupanjske presude sadrže potpune i jasne razloge o odlučnim činjenicama i primjeni prava.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je tužitelj ad 1/ J. B., Odlukom Nadzornog odbora I-tuženika B. d.d. od 17. svibnja 1999. godine imenovan za predsjednika Uprave I-tuženika, te istog dana odlukom Skupštine II-tuženika izabran i za direktora II-tuženika, te zaključio ugovor o vođenju poslova vezano za dužnosti na koje je imenovan,

- da je tužitelj ad 2/ R. Č. O. Nadzornog odbora I-tuženika od 16. lipnja 1999. godine imenovan članom uprave I-tuženika B. d.d., te o tome zaključio ugovor o vođenju poslova,

- da su odlukama nadzornog odbora I-tuženika od 24. travnja 2001. godine opozvane Odluke Nadzornog odbora o imenovanju tužitelja ad 1/ za predsjednika Uprave I-tuženika i Odluka o imenovanju tužitelja ad 2/ R. Č. za člana uprave I-tuženika, sve to iz razloga što su značajno poremećeni i pogoršani međuljudski odnosi u poslovnom sustavu B. d.d., nakon što je tužitelj J. B. imenovan za predsjednika, a tužitelj R. Č. za člana uprave I-tuženika, a potonje spomenuti da je bio neposredno zadužen za ljudske potencijale i unapređenje međuljudskih odnosa, a da je utvrđena i određena neiskrenost tužitelja, kao predsjednika, odnosno člana uprave, prema članovima nadzornog odbora I-tuženika, poglavito o forsiranju nekih odluka koje nisu bile podržavane od nadzornog odbora,

- da je Odlukom Skupštine II-tuženika od 24. travnja 2001. godine opozvana odluka o imenovanju J. B. za direktora II-tuženika, tako da isti s danom 26. travnja 2001. godine gubi mandat za obavljanje poslova i radnih zadataka direktora II-tuženika i da se raskida ugovor o vođenju poslova i radnih zadataka s J. B., zaključenim 30. lipnja 1999. godine, a to iz razloga gubitka povjerenja u uspješnost daljnjeg obavljanja poslova i radnih zadataka direktora II- tuženika.

Nižestupanjski sudovi odbili su tužbene zahtjeve usmjerene na utvrđenje da su ništave odluke nadzornog odbora o opozivu odluke o imenovanju tužitelja ad 1/ za predsjednika uprave, a tužitelja ad 2/ za člana uprave I-tuženika, jer u postupku nisu utvrđene okolnosti koje bi mogle upućivati na zaključak da su spomenute odluke nadzornog odbora protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva (st. 1. čl. 103. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO).

Pobijanom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi i u dijelu koji su upravljeni na utvrđenje nevaljanosti odluka nadzornog odbora I-tuženika o opozivu o imenovanju tužitelja ad 1/ za predsjednika, a tužitelja ad 2/ za člana uprave I-tuženika, s obzirom da je temeljem provedenih dokaza utvrđeno: (1) da je na liniji poslovanja i upravljanja društva došlo do netrpeljivih međuljudskih odnosa, poglavito između tužitelja, kao predsjednika, odnosno člana uprave I-tuženika i uprave društava kćeri I-tuženika, sve to u stupnju koji se negativno odražava na ukupnost poslovanja društva, a što bi ukazivalo da ne postoji opravdanje da tužitelji dalje obnašaju dužnost predsjednika odnosno člana uprave, (2) da je uprava društva izgubila povjerenje nadzornog odbora zbog neiskrenosti prema nadzornom odboru vezanom za sklapanje nagodbe u odnosu na visinu ulaganja u poslovnu prostoriju u Zagrebu, Ilica 10, - čime su, u smislu odredbe čl. 244. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93 i 34/99 – dalje: ZTD) ostvarili važni razlozi za opoziv odluke o imenovanju članova uprave društva.

Ovaj revizijski sud prihvaća kao pravilan izloženi činjenično-pravni zaključak nižestupanjskih sudova.

Odista u postupku niti jedna utvrđena okolnost ne upućuje na zaključak da bi osporene odluke o opozivu tužitelja za predsjednika odnosno člana uprave bile ništave, dok su izložena utvrđenja glede poremećenih međuljudskih odnosa, koja objektivno štete ukupnom poslovanju tuženih, kao i neiskrenost tužitelja glede određenih važnih odluka o poslovanju tuženika, prema nadzornom odboru I-tuženika, što je rezultiralo gubitkom povjerenja u rad uprave, čime se ostvario važan razlog za opoziv člana uprave, koji su primjerice navedeni u odredbi st. 2. čl. 244. ZTD-a.

Naime, prema odredbi st. 2. čl. 244. ZTD-a, nadzorni odbor može opozvati svoju odluku o imenovanju člana uprave ili njezina predsjednika kada za to postoji važan razlog, a važnim razlogom naročito se smatra gruba povreda dužnosti, nesposobnost za uredno obavljanje poslova društva ili izglasavanje nepovjerenja u glavnoj skupštini društva, osim ako je to učinjeno zbog očito neutemeljenih razloga.

Opravdani gubitak povjerenja, zbog utvrđene neiskrenosti predsjednika i člana uprave prema nadzornom odboru, predstavlja važan razlog u smislu citirane zakonske odredbe, jer se zbog tih okolnosti ne može očekivati da će član uprave na valjan način do kraja mandata obavljati svoje dužnosti.

Pravilnim se pokazuje i zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelj ad 1/, glede tužbenog zahtjeva usmjerenog na utvrđenje da je ništava odluka skupštine II-tuženika od 24. travnja 2001. godine o opozivu odluke o imenovanju J. B. za direktora II-tuženika, u postupku nije dokazao zakonom propisane razloge, koji bi opravdavali njegovu aktivnu legitimaciju na podnošenje tužbe da se utvrdi da je ništava odluka skupštine.

U odredbi čl. 477. ZTD-a navedeni su razlozi ništavosti odluke skupštine društva, i tko i pod kojim uvjetima može podići tužbu upravljenu na utvrđenje da je određena odluka skupštine ništava.

Tako je u odredbi st. 1. čl. 447. ZTD-a navedeno da se kod suda može podići tužba radi utvrđenja da je ništava odluka skupštine, iz razloga: 1. ako skupština na kojoj je donesena odluka nije bila valjano sazvana, napose ako na nju nisu bili uredno pozvani svi članovi društva, 2. ako odluka nije donesena na način i u obliku propisanima zakonom ili društvenim ugovorom i 3. ako odluka nije u skladu s biti društva ili je njezin sadržaj protivan prisilnim propisima ili moralu ili odredbama društvenog ugovora, dok je odredbom st. 2. istog članka propisano da tužbu na utvrđenje ništavnosti odluke skupštine može podići svaki član društva koji je bio u skupštini i u zapisnik izjavio protivljenje donošenju odluke i svaki član društva kojemu je neopravdano bilo onemogućeno da bude na skupštini.

Odredbom pak st. 3. čl. 447. ZTD propisano je da tužbu iz st. 1. tog članka može podići i svaki član uprave i nadzornog odbora ako mu se odlukom naređuje da učini nešto zbog čega bi mogao odgovarati za štetu, odnosno čime bi učinio kažnjivu radnju.

Tužitelj ad 1/ nije u postupku dokazao da se ostvario neki od razloga navedenih u rečenoj zakonskoj odredbi, a niti u nekoj drugoj odredbi ZTD-a, temeljem kojeg bi on bio aktivno legitimiran na podnošenje tužbe usmjerene na utvrđenje da je ništava odluka skupštine.

Nedostatak aktivne legitimacije tužitelja na podnošenje tužbe usmjerene na utvrđenje da je ništava odluka skupštine, prema shvaćanju ovog revizijskog suda, nema procesno pravni značaj koji bi imao za posljedicu odbacivanje tužbe u odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev, već je riječ o nedostatku materijalno-pravne naravi, temeljem kojeg je trebalo odbiti tužbeni zahtjev.

Međutim, time što su nižestupanjski sudovi u navedenom dijelu odbacili tužbu, a ne odbili tužbeni zahtjev, nije na štetu tužitelja J. B. pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pravilno su, prema izloženom, nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbene zahtjeve usmjerene na utvrđenje da su ništave odluke nadzornog odbora I-tuženika o pozivu odluka o imenovanju tužitelja ad 1/ za predsjednika, a tužitelja ad 2/ za člana uprave I-tuženika, te da je nevaljan opoziv tužitelja J. B. sa dužnosti predsjednika uprave, a tužitelja R. Č. sa dužnosti člana uprave I-tuženika, a na štetu tužitelja J. B. nije nepravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbačena tužba u dijelu koja se odnosi na tužbeni zahtjev da je ništava odluka skupštine II-tuženika o pozivu tužitelja J. B. sa dužnosti direktora II-tuženika.

Kraj netom izloženog ne pokazuju se osnovanim tužbeni zahtjev usmjereni na isplatu, pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbene zahtjeve usmjerene na isplatu naknada plaća.

Budući da iz izloženog proizlazi da se revizija ne pokazuje osnovanom, to je presuđeno kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 24. ožujka 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.