I Kž-50/2006-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 50/06-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenome od sudaca Vrhovnoga suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa, Senke Klarić Baranović, Vesne Vrbetić i Erike Kocijančić, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Č. zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 6. u svezi s čl. 33. Kaznenog zakona (NN 110/97; 27/98 i 129/00), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 7. studenog 2005. godine, br. K-101/05, u sjednici održanoj dana 14. ožujka 2006. godine, u nazočnosti branitelja optuženika odvjetnika M. B. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

p r e s u d i o j e :

Žalba državnog odvjetnika i optuženog D. Č. odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom proglašen je krivim D. Č. što je počinio kazneno djelo iz čl. 91. toč. 6. u svezi s čl. 33. Kaznenog zakona (NN 110/97; 27/98 i 129/00), te je temeljem istog zakonskog propisa uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 57. st. 1. i 2. toč. d/ Kaznenog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, u koju kaznu mu je temeljem čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. ožujka 2005. godine pa nadalje. Prema optuženiku su izrečene i sigurnosne mjere i to iz čl. 75. st. 1. i 3. Kaznenog zakona, obaveznog psihijatrijskog liječenja, koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je izrečena, ali ne dulje od tri godine, te sigurnosna mjera iz čl. 80. st. 1. Kaznenog zakona, oduzimanja predmeta, crno-metalnog bezbojnog čekića. U odnosu na troškove kaznenog postupka optuženik je temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku u cijelosti oslobođen dužnosti plaćanja istih.

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik, žaleći se zbog odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

I Kž 50/06-6

Također, žalbu je podnio i optuženi D. Č. po branitelju M. B., odvjetniku iz Z., žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kaznenim sankcijama. Zatražio je i obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća. Predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika osudi na blažu kaznu.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi D. Č. po branitelju, predlažući da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Sukladno čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99 i 58/02, u nastavku Zakon o kaznenom postupku), spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su optuženik i branitelj, te su sjednici pristupili kako odvjetnik M. B., tako i drugi branitelj, odvjetnik Z. G.. Kako vijeće nije našlo da bi nazočnost optuženika bila svrhovita, a nalazi se u pritvoru i ima branitelje, to njegova prisutnost nije osigurana, već je sjednica vijeća održana u njegovoj odsutnosti, na temelju čl. 374. st. 2. Zakona o kaznenom postupku.

Žalba državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

Nije u pravu optuženik da bi postojala bitna povreda odredaba kaznenog postupka, koju obrazlaže tvrdnjom da prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama koji se odnose na kvalifikatorni element kaznenog djela iz čl. 91. toč. 6. Kaznenog zakona, odnosno da su ti razlozi u znatnoj mjeri proturječni s utvrđenim činjenicama.

Naime, suprotno tvrdnji optuženika, prvostupanjski sud opsežno i cjelovito obrazlaže zbog čega postupanje optuženika u pokušaju usmrćenja oštećenice ima karakteristike bezobzirne osvete (list 9 presude). Prvostupanjski sud analizira veliki nerazmjer između povoda za osvetom (prekid faktički kratkotrajne ljubavničke veze) i posljedice osvete (usmrćenje), kao i hladnokrvnost u pripremanju i izvršenju kaznenog djela (pripremljeni čekić, te potajno praćenje i prikradanje oštećenici s leđa kada ona ne može uočiti približavanje optuženika i njegov napad čekićem). Prema tome, nije točna tvrdnja da sud nije naveo razloge za utvrđenje kvalifikatornog elementa kod kaznenog djela teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 6. Kaznenog zakona.

Suprotno tvrdnji optuženika, utvrđene povrede i na drugim dijelovima tijela ne ukazuju na neko blaže kazneno djelo, već upravo kako je to utvrdio i prvostupanjski sud na bezobzirnost njegovog postupanja kada zadaje povrede oštećenici, osim po glavi i po drugim dijelovima tijela „prazneći se“ u svojoj bezobzirnoj osveti.

U odnosu na tvrdnju da bezobzirnosti nema jer oštećenica nije preminula, a mogao je dovršiti kazneno djelo, valja ukazati na nalaz i mišljenje liječnika vještaka, te iskaze svjedoka očevidaca. Naime, svjedoci su opisali kako je oštećenica nakon bijega optuženika ostala ležati na pločniku gdje je napadnuta, a liječnik vještak je utvrdio da je optuženik oštećenici nanio teške i po život opasne ozljede, te da joj je život spašen tek zahvaljujući hitnoj liječničkoj

I Kž 50/06-6

intervenciji. Prema tome optuženi je poduzeo sve da usmrti oštećenicu, ali je njen život spašen samo zahvaljujući hitnoj liječničkoj intervenciji.

Prema tome, nije u pravu optuženik niti u dijelu kada tvrdi da bi se iz utvrđenog njegovog postupanja, ispravnom primjenom zakona moglo raditi tek o kaznenom djelu iz čl. 99. st. 2. Kaznenog zakona. Naime, uz utvrđenje zadavanja udaraca čekićem u glavu što je rezultiralo teškim i po život opasnim ozljedama, i da je život oštećenice spašen tek zahvaljujući hitnoj liječničkoj intervenciji, očigledno je, obzirom na lokaciju gdje je zadavao udarce, kao i na sredstvo kojim su povrede nanesene, da je njegova namjera bila upravo usmrćenje oštećenice. Ovaj zaključak prvostupanjskog suda ne dovodi u pitanje niti navod iz psihijatrijskog vještačenja da je optuženik osoba sa trajnim i ozbiljnim poremećajem ličnosti, pretežno shizoidnog tipa, te da je sposobnost shvaćanja svoga djela i mogućnost upravljanja postupcima bila reducirana u srednjem stupnju tj. da mu je ubrojivost bila smanjena. Ovo utvrđenje vještaka psihijatra, koje ispravno prihvaća prvostupanjski sud, govori ipak o postojanju ubrojivosti kod optuženika i to kako u intelektualnom, tako i voljnom segmentu, te nije točna tvrdnja optuženika da on nije bio u mogućnosti shvatiti značaj svoga postupanja. Kako utvrđeno psihičko stanje kod optuženika predstavlja i potencijalni, budući izvor opasnosti, prvostupanjski sud ovu okolnost valjano valorizira izričući optuženiku i sigurnosnu mjeru iz čl. 75. Kaznenog zakona.

Iako optuženik u žalbi naznačava žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, on se žali, kako to proizlazi iz obrazloženja žalbe, samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i to u dijelu, je li optuženik kontaktirao s oštećenicom toga jutra u njenom dvorištu. Nije u pravu optuženik kada drugačije od prvostupanjskog suda ocjenjuje iskaz oštećenice u odnosu na tu okolnost. Naime, ispravno zaključuje prvostupanjski sud da takvog kontakta nije bilo, a da je ovaj zaključak suda ispravan, ukazuju i svjedoci I. i K., koji su opisali prikradanje optuženika iza oštećenice dok se ona kretala pločnikom. Da je između optuženika i oštećenice toga jutra bilo komunikacije, optuženik zasigurno ne bi imao potrebe prikradati se oštećenici iza leđa na način kako su to opisali ovi svjedoci, jer bi ona od ranije znala da je optuženik u blizini.

U odnosu na odluku o kazni, nisu u pravu niti optuženik da je kazna prestroga, a niti državni odvjetnik da je kazna izrečena u prekratkom trajanju.

Prvostupanjski sud je utvrdio sve odlučne činjenice važne za proces individualizacije kazne i to kako na strani osobe počinitelja kaznenog djela, tako i u odnosu na samo kazneno djelo koje je ostalo u pokušaju. Prvostupanjski sud je ispravno vrednovao utvrđene okolnosti i to kako olakotne (neosuđivanost, raniji život, smanjenu ubrojivost, obiteljske okolnosti i roditeljstvo te kajanje i djelomično priznanje kaznenog djela), tako i otegotne (ustrajnost koju sud utvrđuje u broju zadanih udaraca kao i težinu narušenosti zdravlja oštećenice). Prvostupanjski sud uz prisutnost dvaju zakonskih okolnosti koje predstavljaju fakultativni osnov ublažavanja kazne (pokušaj kaznenog djela i smanjena ubrojivost optuženika), ispravno vrednuje utvrđene olakotne okolnosti u svojoj ukupnosti, naročito izraženim olakotnim okolnostima, te zatim primjenjujući odredbe o ublažavanju kazne, optuženika osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, koju i Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, smatra injenog kaznenog djela i osobi optuženika kako počinitelja takvog primjerenom težini poč

kaznenog djela. Niti državni odvjetnik, a niti optuženik u svojim žalbama ne navode neke nove okolnosti kojima bi opravdavali svoje prijedloge već naprosto predlažu preocjenu

I Kž 50/06-6

utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti, koje vrednovanje je ispravno učinjeno po prvostupanjskom sudu.

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. Zakona o kaznenom postupku presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 14. ožujka 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Aleksandra Holjevac, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.