Revr-675/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 675/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. K. iz O., zastupanog po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. Š., I. K. i B. R. iz O., protiv tuženika S. z. d.d. iz O., zastupanog po punomoćnici G. P., odvjetnici u O., radi nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenu protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1646/2010-5 od 8. prosinca 2011., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Osijeku broj Pr-726/05-3 od 3. veljače 2006. i Pr-726/05-6 od 25. srpnja 2006., u sjednici održanoj 10. prosinca 2014.

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja izjavljena po punomoćnicima, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. Š., I. K., B. R. i I. B. iz O., u odnosu na onaj dio iz pobijane presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženika od 14. svibnja 2004. o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja, te u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 23.662,00 kn.

r i j e š i o j e:

Revizija osobno izjavljena po tužitelju odbacuje se kao nedopuštena.

Odbacuje se revizija tužitelja izjavljena po punomoćniku, u odnosu na dio pobijane presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je tuženik odlukom od 30. travnja 2004. jednostrano raskinuo ugovor o radu menadžera Ž. K. iz O., te da je taj ugovor prestao 22. kolovoza 2004., kao i u odnosu na onaj dio prema kojem odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da tuženik tužitelju isplati zaostale plaće u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 23. kolovoza 2004., te otpremninu od 120.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 15. lipnja 2004. do isplate.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se poništi odluka tuženika od 14. svibnja 2004. o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju.

Ujedno je odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tuženik odlukom od 30. travnja 2004. jednostrano raskinuo ugovor o radu menadžera Ž. K. iz O., te da je taj ugovor prestao 22. kolovoza 2004.

Odbijen je tužbeni zahtjev da mu tuženik isplati zaostale plaće u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 23. kolovoza 2004., svakomjesečne iznose, kao što je odbijen i s tužbenim zahtjevom za isplatu otpremnine od 120.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 15. lipnja 2004. do isplate, kao i sa zahtjevom za naknadu mu parničnog troška.

Istom je odlukom naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 23.662,00 kn, u roku od 8 dana.

Dopunskim rješenjem prvostupanjskog suda naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak sastava žalbe u iznosu od 3.812,50 kn, u roku od 8 dana.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Ujedno je rješenjem suda drugog stupnja odbijena žalba tužitelja i potvrđeno dopunsko rješenje suda prvog stupnja.

Protiv presude i rješenja suda drugog stupnja revizija je podnesena po tužitelju zastupanom po punomoćnicima iz ZOU D. Š., I. K., B. R. i I. B. iz O., kao što je tužitelj i osobno uložio reviziju zaprimljenu 30. siječnja 2012.

Revizijom izjavljenoj po punomoćnicima se upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, pa se u toj reviziji predlaže da se revizija prihvati i nižestupanjske presude preinače tako što bi se prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti. Traže se i troškovi revizije.

U osobno podnesenoj reviziji tužitelj se poziva isto tako na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, s time da ta revizija ne sadrži prijedlog za odlučivanje po podnesenoj reviziji.

Odgovor na revizije nije podnesen.

Revizija podnesena osobno po tužitelju je nedopuštena, dok je revizija tužitelja podnesena po punomoćnicima, djelomično nedopuštena i djelomično dopuštena ali u dopuštenom dijelu neosnovana.

Odredbom iz čl. 91.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje ZPP) propisano je da stranka može podnijeti reviziju preko opunomoćenika koji je odvjetnik. U stavku 2. iste zakonske odredbe propisano je da iznimno od stavka 1. ovog članka stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao opunomoćenik osoba koja ju je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati u tom svojstvu iako nije odvjetnik – ako ima položen pravosudni ispit.

U stavku 3. iste zakonske odredbe propisano je da stranka, odnosno njezin opunomoćenik iz stavka 2. ovog članka, su dužni uz reviziju priložiti izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu, ako takva potvrda u izvorniku ili preslici već prije nije podnesena sudu u istom postupku.

Kako tijekom postupka tužitelj niti njegov punomoćnik nisu dostavili potvrdu iz koje bi slijedilo da tužitelj ima položen pravosudni ispit, niti je takva potvrda dostavljena uz reviziju osobno pisanu po tužitelju, to je valjalo reviziju tužitelja pisanu osobno odbaciti kao nedopuštenu i tako odlučiti kao u izreci ovog rješenja, pozivom na odredbu iz čl. 392. st. 1. ZPP.

Odredbom iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.

U istoj zakonskoj odredbi propisano je u stavku 1. toč. 2. da se revizija može podnijeti ako je presuda donesena i u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa.

Tužbenim zahtjevom s kojim je tužitelj odbijen zatražio je, između ostalog, da se utvrdi da je tuženik odlukom od 30. travnja 2004. jednostrano raskinuo ugovor o radu menadžera, te da je taj ugovor prestao 22. kolovoza 2004.

Takav tužbeni zahtjev ne predstavlja spor iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a, u odnosu na koji bi revizija bila dopuštena bez obzira na vrijednost predmeta spora.

Prema tome, u odnosu na takav tužbeni zahtjev tužitelj je trebao označiti vrijednost predmeta spora, odnosno sud je bio dužan utvrditi tu vrijednost predmeta spora brzo i na prikladan način ako bi nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari utvrdio da je tužitelj propustio to odrediti.

Prema čl. 40. st. 5. ZPP-a, u takvoj situaciji ako prvostupanjski sud u slučaju iz st. 4. tog članka zakona ne utvrdi vrijednost predmeta spora na način određen u tom stavku, najkasnije do zaključenja glavne rasprave, smatrat će se da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn.

Slijedom prije navedene odredbe iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, kojom je određeno da se revizija može podnijeti protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, to slijedom navedenog proizlazi da revizija u pobijanju odluke suda za ovaj dio nije dopuštena.

Stoga je i u odnosu na taj dio valjalo reviziju odbaciti i odlučiti kao u izreci ovoga rješenja pozivom na čl. 392. st. 1. ZPP-a.

U odnosu na preostali dio pobijane presude za koji je revizija dopuštena, valja reći slijedeće.

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

- da su odlukom Skupštine tuženika od 30. travnja 2004. opozvani članovi uprave (uključujući i tužitelja) zbog loših financijskih pokazatelja,

- da je direktor tuženika 14. svibnja 2004. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, a zbog osobito grube povrede dužnosti iz odredbe čl. 12. st. 1. i 4., u svezi s čl. 2. st. 1. i 4. Ugovora o radu menadžera.

Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi zaključuju da nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, iz razloga jer da su ispunjene pretpostavke iz čl. 12. st. 4. ugovora o radu menadžera, u svezi s čl. 114. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03 i 30/04-pročišćeni tekst – dalje ZR), slijedom čega nalaze tužbeni zahtjev neosnovanim, pa se on odbija.

Nije sporno da je tužitelj, sukladno odredbi čl. 244. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 52/00 i 118/03 - dalje: ZTD), nije pobijao odluku Skupštine tuženika o opozivu tužitelja s dužnosti od 30. travnja 2004. Suprotno tome, proizlazi da je slijedom nađenih utvrđenja pred nižestupanjskim sudovima tužitelj počinio grubu povredu iz čl. 12. st. 4. ugovora o radu menadžera, jer je kao predsjednik uprave društva nenamjenski utrošio sredstva uprave društva i proračuna županije s osnove subvencija trgovačkim društvima, kao što nije pokriven ostatak duga za kolnu vagu, za vodovodnu mrežu i vršnu snagu struje. K tome je tužitelj kod sklapanja izvansudske nagodbe s trgovačkim društvom L. T. O. preuzeo obvezu da društvo obročnom otplatom do kraja 2003. ili na način da dugovani iznos unese u temeljni kapital tuženika pretvaranjem tog kapitala u poslovni udio, s tim da će o izboru i način izmirenja odlučivati Skupština tuženika. Međutim, iz zaključaka Skupštine tuženika od 4. srpnja 2003. proizlazi da ona nije usvojila predloženu nagodbu, već je dala nalog Upravi tuženika da pokuša pronaći zadovoljavajuće rješenje, a pri tome je Skupština donijela zaključak da je tužitelj morao izvijestiti Skupštinu o sadržaju nagodbe, a ne Nadzorni odbor. Utvrđeno je i da je uprava tuženika vratila navedeni račun L. T. d.o.o. temeljem kojeg se moglo fiktivno prikazati pozitivno poslovanje tuženika za 2003., a ne i evidentirati manjak koji je nastao.

Slijedom takvih utvrđenja, i po stajalištu ovog revizijskog suda, u svojoj ukupnosti sve navedeno predstavlja osobito tešku povredu obveze iz ugovora o radu iz čl. 114. st. 1. ZR. Samim time postojali su razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju, pa je donesena odluka na zakonu osnovana.

Revizijskim navodima koji se svode na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja ovaj se revizijski sud ne može baviti, obzirom na odredbu iz čl. 385. ZPP.

Kako stoga revizijskih navodima u preostalom dijelu odluka suda ničim nije dovedena u sumnju po pitanju neosnovanosti zahtjeva da se odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu poništi, tj. utvrdi nedopuštenom, valjalo je odbiti reviziju tužitelja i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

Zagreb, 10. prosinca 2014.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.