I Kž-894/2011-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 894/11-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, dr. sc. Marina Mrčele i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. B. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08; u daljnjem tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama opt. N. B. i opt. G. V., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi, od 20. rujna 2011. broj K-8/11, u sjednici održanoj 15. siječnja 2014., u prisutnosti braniteljice opt. G. V., M. M.-P., odvjetnice iz P.,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbi opt. N. B. i opt. G. V., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da su optuženici radnjama opisanim u izreci te presude počinili kazneno djelo protiv zdravlja ljudi, neovlaštenom proizvodnjom i prometom drogama iz čl. 190. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11 i 144/12; nastavno u tekstu: KZ/11).

II. Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbi opt. N. B. i opt. G. V., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenim sankcijama na način da se opt. N. B. na temelju čl. 190. st. 2. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a opt. G. V. na temelju čl. 190. st. 2. KZ/11 uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, u koje kazne im se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 09. listopada 2010. do 09. studenog 2010.

Kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci izrečena opt. G. V. se na temelju čl. 55. st. 1., 2. i 5. KZ/11 zamjenjuje radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada.

I Kž 894/11-6

Ako se osuđenik u roku od osam dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak na rad za opće dobro započinje postupak izvršenja kazne na koju je osuđen. Ako optuženik svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro u određenom roku sud će donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili u neizvršenom dijelu.

III. Uslijed odluke pod I. preinačuje se pobijana presuda u odluci o sigurnosnim mjerama na način da se izriče:

Na temelju čl. 69. KZ/11 opt. N. B. se izriče sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogi koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Na temelju čl. 79. stavka 4. KZ/11 u svezi čl. 190. stavka 8. KZ/11 od opt. N. B. oduzima se droga marihuana težine 481,87 g, koja će se uništiti.

IV. U ostalom dijelu žalbe opt. N. B. i opt. G. V. odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. N. B. i opt. G. V. proglašeni su krivima zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ/97, činjenično i pravno pobliže označenog u izreci te presude, te su po tom zakonskom propisu osuđeni, i to opt. N. B. na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, a opt. G. V. primjenom čl. 57. st. 2. i 4. toč. c. KZ/97 na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koje kazne im je na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97 uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 09. listopada 2010. do 09. studenog 2010.

Na temelju čl. 76. st. 1. KZ/97 prema opt. N. B. primijenjena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o opojnim drogama koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali ne dulje od tri godine.

Na temelju čl. 173. st. 7. KZ/97 u svezi čl. 80. KZ/97 određeno je da će se predmetna droga oduzeti od optuženika.

Na temelju čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06; nastavno: ZKP/97) optuženici N. B. i G. V. dužni su naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 6.262,70 kn i svaki na ime paušala platiti iznos od po 500,00 kn.

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženici N. B. i G. V..

Optuženi N. B. žali se po branitelju A. F., odvjetniku iz P., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da se "pobijana presuda preinači i okrivljenika proglasi krivim zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ i da

I Kž 894/11-6

mu se izrekne kazna koja bi odgovarala kako težini kaznenog djela tako i stupnju njegove kaznene odgovornosti".

Optuženi G. V. žali se po braniteljici M. M.-P., odvjetnici iz P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, i predlaže da se "pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje, s tim da se glavna rasprava održi pred potpuno izmijenjenim vijećem".

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP/97, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Na zahtjev opt. G. V. u žalbi, postupajući u smislu čl. 374. st. 1. ZKP/97, o sjednici vijeća izviješteni su optuženik i njegova braniteljica, dok je državni odvjetnik izviješten sukladno obvezi iz čl. 373. st. 2. ZKP/97. Sjednici vijeća bila je nazočna braniteljica opt. G.

V. odvjetnica M. M.-P., dok nisu pristupili opt. G. V. i državni odvjetnik, iako su dostave obavijesti uredno iskazane, pa je sjednica vijeća održana, prema čl. 374. st. 4. ZKP/97, u njihovoj odsutnosti.

Žalbe opt. N. B. i opt. G. V. su djelomično osnovane.

Optuženi G. V. smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, nalazeći je ostvarenom time što je u činjeničnom opisu navedeno da se opt. N. B. dogovorio s opt. G. V. da ga spoji s prodavačem marihuane, koju je želio kupiti u količini od pola kg radi preprodaje, što podrazumijeva da je žalitelj V. znao kako opt. N. B. želi kupiti upravo navedenu količinu marihuane radi preprodaje, iako dokazi to ne potvrđuju. Naime, opt. N. B. nije, priznajući da se požalio opt. G. V. na teškoće oko nabave marihuane, naveo da je spomenuo količinu marihuane koju želi nabaviti, zbog čega žalitelj V. smatra neosnovanim i neargumentiranim zaključak suda o tome kako je opt. V. posredovao u kupnji upravo pola kg marihuane. Nadalje, činjeničnim opisom se navodi da je inkriminirana droga predana u prisutnosti opt. G. V., što je kontradiktorno obranama obojice optuženika, koji navode da je osoba koja se predstavila kao T. predala drogu opt. N. B., čemu opt. G. V. nije nazočio.

Međutim, izloženom argumentacijom opt. G. V. obrazlaže se zapravo žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je razvidno da je taj žalitelj nezadovoljan zaključcima prvostupanjskog suda, koje ne prihvaća kao ispravne, već im suprotstavlja vlastite. Prvostupanjski je sud konstitutivne elemente inkriminacije konkretizirane u činjeničnom opisu obrazložio, a druga je stvar što opt. G. V. to obrazloženje ne smatra prihvatljivim. Iako se podatak je li opt. G. V. znao da opt. B. želi nabaviti baš količinu od pola kg marihuane ne ukazuje odlučnom za egzistentnost inkriminacije, s obzirom na to da je sasvim sigurno znao da je riječ o drogi koja se nabavlja s namjenom daljnje prodaje. Pri tome, valja napomenuti da je opt. N. B. u istrazi iskazao da se s opt. G. V. dogovarao o kupovini upravo 0,5 kg marihuane, da bi na glavnoj raspravi reterirao od takve izjave.

Jednako tako, za opstojnost kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama ostvarenog posredovanjem nije bitno da je posrednik prisustvovao radnji predaje i

I Kž 894/11-6

prodaje opojne droge, zbog čega je potpuno irelevantno je li ta okolnost dokazana i obrazložena ili nije. Naime, oba optuženika potvrđuju da je do sastanka između opt. N. B. i osobe koja se predstavila kao T. došlo u stanu opt. G. V., što je upravo opt. V. i organizirao, te pričekao ispred zgrade prodavatelja droge i uputio ga u svoj stan, znajući o čemu se radi.

Najzad opt. G. V. ističe da se prvostupanjski sud u potpunosti propustio očitovati o stajalištu obrane da se u njegovim radnjama ostvaruju obilježja pomaganja u kaznenom djelu iz čl. 173. st. 1. KZ/97. No, ni ova primjedba nije osnovana, jer je prvostupanjski sud vrlo detaljno i okolnosno iznio razloge zbog kojih smatra da je droga marihuana bila nabavljena radi daljnje prodaje (str. 6 pobijane presude), što ujedno demantira izloženu tezu obrane opt. G. V., koji je, osim toga, na glavnoj raspravi izjavio da u cijelosti priznaje predmetno kazneno djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Stoga nije osnovana tvrdnja žalitelja V. da prvostupanjski sud nije ocijenio izvedene dokaze i dao razloge za svoja utvrđenja.

Ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97 ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila ostvarena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.

Oba optuženika pobijaju prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a opt. N. B. naznačuje i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, iako navodima žalbe to ne obrazlaže.

Optuženi N. B. tvrdi da je droga marihuana bila namijenjena njegovoj osobnoj uporabi, a ne daljnjoj prodaji. Navodi da je dugogodišnji uživalac te droge. Radi zadovoljavanja vlastitih potreba je uzgojio i jednu stabljiku marihuane, a da je imao namjeru daljnje prodaje zacijelo bi pokušao uzgojiti više stabljika. Naglašava i da je psihijatrijski vještak potvrdio po optuženiku iskazane količine droge koje je svakodnevno konzumirao, što znači da bi mu količina od 0,5 kg marihuane bila dovoljna za 3 mjeseca.

Optuženi G. V. navodi da mu je bilo poznato da je opt. N. B. ovisnik, zbog čega je i odlučio pomoći mu, kako bi nabavio marihuanu za svoje potrebe. Ponavlja da mu nije bilo poznato da će prodavatelj donijeti 0,5 kg, iako primjećuje da niti to ne dovodi u pitanje namjenu nabavljene droge.

Međutim, prvostupanjski sud je, izvevši sve predložene dokaze, iste valjano i savjesno analizirao, te kritički i logično ocijenio, i to kako ponaosob, tako i u povezanosti s ostalim dokazima, pa se zaključci do kojih je na taj način došao u svemu ukazuju životnim i ispravnim.

Navod opt. N. B. o tome da je droga marihuana u količini od 0,5 kg bila namijenjena njegovim vlastitim potrebama, a ne prodaji, ni ovaj drugostupanjski sud ne može prihvatiti kao životan i uvjerljiv. Naime, imovno stanje opt. B. i njegove materijalne mogućnosti, tj. činjenica da živi zajedno s majkom od čije se mirovine uzdržavaju oboje, kompromitira po opt. B. navedenu namjenu nabavljene droge, naročito stavi li se u korelaciju sa cijenom količine od 0,5 kg marihuane, a koju je također neizravno u obrani naznačio isti optuženik. Ovaj drugostupanjski sud također nalazi neživotnim navod opt. N. B. kako mu je osoba koju je prvi put u životu vidio dala navedenu količinu marihuane bez isplate novca, već je u zamjenu od opt. N. B. (nezaposlene osobe) zatražila neidentificiranu, potpuno apstraktnu

I Kž 894/11-6

buduću pomoć "oko preseljenja u Hrvatsku". Opravdano je stoga prvostupanjski sud, povezujući te okolnosti s opće poznatom činjenicom da većina ovisnika pribjegava i daljnjoj prodaji droge upravo kako bi namakla sredstva za zadovoljavanje vlastitih potreba za drogom, zaključio da se i u konkretnom slučaju radi o tome, a na što i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda ukazuju i kod opt. N. B. pronađena specifična vaga za precizno mjerenje malih količina do 30 g, te dnevne i mjesečne potrebe za drogom opt. B. povezane s podatkom da marihuana vremenom hlapi i gubi svoja svojstva.

Nadalje, kraj iskaza iz istrage opt. N. B. u kojem je potvrdio da je opt. G. V. rekao da želi nabaviti 0,5 kg marihuane i činjenice da je opt. G. V. na glavnoj raspravi izjavio da u cijelosti priznaje predmetno kazneno djelo zbog kojeg ga se optužuje, nije osnovan prigovor opt. G. V. da nije znao kako je ta droga namijenjena daljnjoj prodaji. Uostalom, opt. G. V., kako je sam rekao, poznaje opt. N. B., pa su mu, logično, osim podatka da je opt. B. ovisnik poznate i njegove materijalne mogućnosti, a sam ga je opt. B. informirao o previsokim cijenama marihuane na narko tržištu u P.. Sve izloženo ukazuje i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da je opt. G. V. prihvaćajući zamolbu opt. N. B. da mu nađe prodavatelja opojne droge, dobro znao s kojim ciljem opt. B. drogu želi kupiti, pa je, pristavši na to, preko svojih prijatelja iz Domovinskog rata pronašao prodavatelja i organizirao njihov susret i kupoprodaju te droge.

Stoga su žalbe optuženika zbog pogrešno odnosno pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovane.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97, ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da je od donošenja prvostupanjske presude do održavanja sjednice vijeća drugostupanjskog suda na snagu, dana 01. siječnja 2013., stupio Kazneni zakon ("Narodne novine", broj 125/11 i 144/12; nastavno u tekstu: KZ/11), koji je za počinitelje blaži. Naime, radnje obuhvaćene činjeničnim opisom inkriminacije kojima se terete opt. N. B. i opt. G. V. predstavljaju i po odredbama KZ/11 kazneno djelo i to neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz čl. 190. st. 2., za koje je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od jedne do dvanaest godina, dok je prema odredbi čl. 173. st. 2. KZ/97 za tu aktivnost bila zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine. Stoga je KZ/11 nesumnjivo za optuženike blaži, s obzirom na to da su i posebni minimum i posebni maksimum niži od onog iz KZ/97, pa je pobijanu presudu valjalo preinačiti u pravnoj oznaci, kako je to i učinjeno pod toč. I. izreke, na temelju čl. 390. st. 1. ZKP/97.

S obzirom da se sada radi o novim, blažim kaznenim djelima, optuženicima je bilo potrebno izreći i nove sankcije.

Pri tome su prihvaćene žalbe obojice optuženika jer sve, po sudu prvog stupnja utvrđene okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine sankcije, opravdavaju da se oni, respektirajući niži zaprijećeni posebni zakonski minimum, osude na kazne zatvora u kraćem trajanju.

Optuženi N. B. i opt. G. V. ne naznačuju izrijekom ovu žalbenu osnovu, ali je presuda u tom dijelu ispitana i na temelju čl. 382. ZKP/97.

I Kž 894/11-6

Optuženom N. B. prihvaćene su utvrđene olakotne okolnosti, ranija neosuđivanost, a opt. G. V. priznanje kaznenog djela, ranija neosuđivanost, obiteljsko stanje (oženjen i otac troje djece), učešće u Domovinskom ratu i podatak da je kao ratni vojni invalid otišao u mirovinu. Sve navedeno, iako se radi o većoj količini droge, ima li se u vidu da je riječ o tzv. manje opasnoj drogi, po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske opravdava i odmjeravanje niže kazne zatvora, pa je opt. N. B. za počinjeno kazneno djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, koja odgovara posebnom zakonskom minimumu za to djelo, a opt. G. V. je primjenom odredaba o ublažavanju kazne, s obzirom da sve izložene olakotne okolnosti to opravdavaju, odmjerena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci. Kako, dakle, u odnosu na opt. G. V. prvostupanjski sud nije utvrdio ni jednu otegotnu okolnost, a cijeneći i činjenicu da se radi o manje opasnoj radnji izvršenja tog djela, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, stava je da će se izrečenom kaznom zatvora u trajanju od osam mjeseci koja se zamjenjuje radom za opće dobro u ovom slučaju ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

Također je sud drugog stupnja po odredbi čl. 382. ZKP/97 ispitao odluku o sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti, primijenjenoj prema opt. N. B., te je utvrđeno da je ova sigurnosna mjera utemeljena na nalazu i mišljenju liječnika vještaka psihijatra, koji je zaključio da je optuženik kazneno djelo počinio pod odlučujućim utjecajem ovisnosti i zlouporabe opojnih droga i da postoji rizik da bi zbog takve ovisnosti mogao ponoviti činjenje kaznenih djela. Međutim, po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97, drugostupanjski sud je utvrdio povredu kaznenog zakona na štetu optuženika jer je stupio na snagu novi Kazneni zakon koji je blaži po počinitelja od Kaznenog zakona koji je važio u vrijeme počinjenja kaznenog djela, zbog čega je bilo potrebno primijeniti odredbu čl. 3. st. 2. KZ/11 i u odnosu na odluku o sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti, te ju podvesti pod odredbu čl. 69. KZ/11. Kako je učin kaznenog djela optuženika podveden pod pravni opis kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. KZ/11 kao blažeg zakona, to je primijenjena zakonska odredba čl. 190. st. 8. KZ/11, a postoji pravni kontinuitet u odnosu na sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta iz čl. 80. KZ/97 i oduzimanja predmeta iz čl. 79. st. 1. i 4. KZ/11, to je i u tom dijelu prvostupanjska presuda preinačena kao u izreci.

Optuženi N. B. pobija prvostupanjsku presudu i zbog odluke o troškovima, navodeći da je nezaposlen i bez imovine, pa da bi ga trebalo osloboditi dužnosti snošenja troškova postupka.

Međutim, ispravno je prvostupanjski sud obvezao opt. N. B. na dužnost plaćanja troškova kaznenog postupka, uzimajući pritom u obzir njegovu životnu dob i osobne podatke iz kojih proizlazi da je dobrog imovnog stanja. Uostalom, ako bi se naknadno, nakon donošenja odluke o troškovima, utvrdilo da postoje okolnosti na koje se opt. B. poziva u žalbi, predsjednik vijeća može ga, sukladno odredbi čl. 122. st. 4. ZKP/97 osloboditi dužnosti naknade tih troškova.

Slijedom svega iznesenog, trebalo je na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97 presuditi kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 15. siječnja 2014.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

I Kž 894/11-6

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.