Rev-1847/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1847/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, Katarine Buljan, Gordane Matasić-Špoljarić i Marijana Ramušćaka, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. ” d.o.o. Z., po S. T. odvjetnici u Z., protiv tuženog KK S. O. S. B., zastupanog po S. J. odvjetniku u S. B., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 31. kolovoza 1999. br. Gž-677/99, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 11. svibnja 1999. br. P-1896/98, u sjednici vijeća održanoj 06. veljače 2002. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 11. svibnja 1999. br. P-1896/98 presuđen je tuženik platiti tužitelju iznos od 19.800,00 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 25. svibnja 1997. do isplate, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 9.998,00 kn. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Požegi od 31. kolovoza 1999. br. Gž-677/99 navedena presuda je potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je uložio reviziju iz svih revizijskih razloga. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev, odnosno ukine nižestupanjske presude i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident posebno ne obrazlaže, a revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nalazi u nedostatku aktivne legitimacije tužitelja, jer se potraživanje tužitelja temelji na tzv. “ad hoc” djelatnosti za koju nije registriran. Nadalje smatra da izostanak igrača Z.R. zahtijeva primjenu odredbe čl. 4. Ugovora zaključenog između stranaka 14. studenog 1996, kojom je predviđeno

smanjenje obveze tuženika za svakog igrača koji otkaže nastup po 2.000 DEM. Posebno smatra neprihvatljivom ugovornu odredbu da tuženik snosi troškove za 40 neodređenih osoba.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. ZPP-a dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tuženika nije osnovana.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99), na kojeg sud primjenom odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, nije ostvaren.

Predmetom spora je potraživanje tužitelja koje se temelji na Ugovoru od 14. studenog 1996, kojim se tuženik prihvatio organizacije košarkaške utakmice u Slavonskom Brodu između igrača izabranih po čitateljima, uz ugovorene obveze jedne i druge ugovorne strane. Nakon konačnog obračuna, tuženik je ostao dužan iznos od 19.800,00 kn. Potraživanje tužitelja temelji se na ugovornim obvezama. Tužitelj je uredno registriran kod Trgovačkog suda u Zagrebu 21. lipnja 1994., pored ostalog i za organiziranje sportskih priredbi, kako pravilno utvrđuje drugostupanjski sud, pa takva utvrđenja u cijelosti prihvaća i ovaj revizijski sud. Stoga nije u pravu tuženik kad organizaciju sporne košarkaške utakmice naziva “ad hoc” djelatnošću tužitelja za koju nije registriran, budući da suprotno proizlazi iz registarskog uloška Trgovačkog suda u Zagrebu (list br. 113 – 117 spisa). Pravilno je stoga drugostupanjski sud ocijenio prigovor promašene aktivne legitimacije neutemeljenim.

Također su pravilno nižestupanjski sudovi ocijenili da zbog izostanka igrača Z.R. ne dolazi do primjene odredbe čl. 4. Ugovora o smanjenju tuženikove obveze za 2.000 DEM, jer navedeni igrač nije otkazao nastup, već je bio spriječen nastupiti zbog poziva u Hrvatsku vojsku, a tužitelj je osigurao nastup drugog igrača. Izostanak igrača tužitelj nije mogao predvidjeti, spriječiti, otkloniti ili izbjeći, pa se stoga temeljem odredbe čl. 263. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) ne može teretiti za djelomično neispunjenje ugovorne obveze, pogotovo kad je osigurao nastup drugog igrača, čime je svoju ugovornu obvezu ispunio. Stoga nižestupanjski sudovi neprihvaćanjem tuženikova zahtjeva za smanjenjem dugovanja nisu pogrešno primijenili materijalno pravo. Što se tiče tuženikove tvrdnje da nije bio dužan snositi troškove smještaja za 40 neodređenih osoba, nižestupanjski sudovi su također pravilno utvrdili da je čl. 3. al. 3. Ugovora bila ugovorena obveza tuženika “osigurati i snositi troškove puta (autobus, zrakoplov, vlak i brod) i smještaja za 40 osoba”, tuženik je ugovor s takvom odrednicom prihvatio, a tužitelj je u podnesku na listu 13 – 16 spisa dostavio popis 40 osoba, pa neprihvaćanjem takvih navoda tuženika nižestupanjski sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo.

Kako nižestupanjskim presudama materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno, niti su ostvareni revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka, valjalo je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

U Zagrebu, 06. veljače 2002.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v. r.