Revr-701/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 701/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća,, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz K. G., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1838/2013-2 od 11. prosinca 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-1770/11-19 od 7. lipnja 2013., u sjednici održanoj 22. studenoga 2016.,

p r e s u d i o j e:

Revizije tužitelja i tuženice odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Karlovcu broj P-1770/11-19 od 7. lipnja 2013. naloženo je tuženici da tužitelju na ime dodataka na plaću isplati bruto iznos 80.398,98 kn s pripadajućim zateznim kamatama kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu 5.290,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (toč. I. izreke) dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 76.255,15 kn (toč. II. izreke).

Presudom Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1838/2013-2 od 11. prosinca 2013. odbijene su žalbe stranaka kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem nije uspio u sporu (u dijelu kojim je odbijena njegova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda pod toč. II. izreke prvostupanjske presude) reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku jer da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni o kojima revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a o istima da postoji različita praksa drugostupanjskih sudova (presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2834/2011 od 12. siječnja 2012., Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4042/12 od 13. studenoga 2012., Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžri-147/12 od 18. listopada 2012., Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gžr-97/12 od 7. studenoga 2012., Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-3398/11 od 17. rujna 2012., Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2547/11 od 30. studenoga 2012. i Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2009/12 od 27. prosinca 2012.) Predlaže ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

Reviziju protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem nije uspjela u sporu (u dijelu u kojem je odbijena njena žalba i potvrđena prvostupanjska presuda pod toč. I izreke prvostupanjske presude) pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku podnijela je i tuženica. Predložila je ukinuti nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i odbiti tužbu kao neosnovanu, a podredno predmet u tom dijelu vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

Na revizije nije odgovoreno.

Revizije stranaka nisu osnovane.

Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) koja odredba se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 25/13), u vezi odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11), propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka zakona one mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U st. 3. iste zakonske odredbe propisano je da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora je zahtjev tužitelja, djelatne vojne osobe, za isplatom dodataka na plaću na ime prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanom te rada u smjenama, a kojeg je tužitelj obavljao i to za razdoblje od mjeseca svibnja 2008. do mjeseca rujna 2009.

Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski je sud potvrdio takvu presudu ocijenivši da kroz utuženo razdoblje tužitelj ima pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, zbog rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanima te rad u drugoj smjeni.

Tužitelju je tako pravomoćno dosuđen iznos 80.398,98 kn, a preko tog iznosa za iznos 76.255,15 kn je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer su sudovi smatrali da tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad na temelju odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni na temelju odredbe čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR) te Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj 27/01) i Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 27/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“, broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08).

Na taj način nižestupanjski su sudovi rad od 8 sati tretirali redovnim radom, daljnjih 8 sati prekovremenim radom, a ostalih 8 sati računali kao dnevni odmor. U dane službe vikendom nižestupanjski su sudovi tužitelju obračunali naknadu za prekovremeni rad od 16 sati te opet daljnjih 8 sati računali kao dnevni odmor.

S obzirom na takva utvrđenja i zaključke nižestupanjskih sudova tužitelj u reviziji postavlja dva materijalnopravna pitanja:

„1. Treba li se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe, koji rad je normiran i faktično organiziran kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, prilikom isplate plaće vrednovati kao rad u trajanju od 24 sata?

2. Smatra li se dnevnim odmorom iz čl. 53. st. 1. Zakona o radu, odnosno prekidom rada, odmor za vrijeme obavljanja stražarske službe u trajanju od 4x2 sata kroz vrijeme od 24 sata obvezne nazočnosti na radnom mjestu?“

koja pitanja se odnose na način vrednovanja rada djelatnih vojnih osoba za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva prilikom isplate plaće, s obzirom na specifičnost ovakve službe djelatnih vojnih osoba (nemogućnosti napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu). Obrazlažući važnost postavljenih pitanja tužitelj ukazuje na ranije pobrojane odluke drugostupanjskih sudova u kojima su ti sudovi zauzeli shvaćanje da se odmor za vrijeme obavljanja straže/dežurstva u trajanju od 2 sata ne može smatrati prekidom rada odnosno dnevnim odmorom, već i to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme, a to iz razloga što ukupno radno vrijeme čini, uz efektivni rad i vrijeme obvezne prisutnosti na radu, a iz izvedenih dokaza proizlazi da za vrijeme obavljanja straže tužitelj nema mogućnosti napuštanja mjesta gdje se ona obavlja.

Tuženica osporavajući shvaćanja nižestupanjskih sudova, kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u bitnom navodi pitanja:

Ima li djelatna vojna osoba, i nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“ 76/07), pravo na uvećanje plaće s osnove dežurstva, kao za prekovremeni rad?

Je li životno prihvatljivo da prekovremeni rad traje dvadeset četiri sata? Ima li u situaciji kad nije donesen provedbeni propis djelatna vojna osoba pravo na naknadu za dulji rad od punog radnog vremena prema općim propisima?

Obrazlažući važnost navedenih pitanja ukazuje na odluku ovog suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. u kojoj da je zauzeto stajalište prema kojem je za prekovremeni rad bitno postojanje sile, izvanredno povećanje opsega rada i prijeke potrebe, odnosno izvanrednost nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije, da se prekovremenim radom ne može smatrati stalni rad kao i da nije životno ni logično da bi efektivni (stvarni,faktični) rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno. Nadalje, ukazuje i na odluku ovog suda broj Revr-791/07 u kojoj da je izraženo stajalište prema kojem nepostojanje pravnog propisa ne daje pravo tužiteljima po propisu koji je prestao važiti do donošenja novog, niti se novi propis-pravilnik može primjenjivati retroaktivno.

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu sa odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a ovaj sud je ocijenio da su pravna pitanja zbog kojih su revizije podnesene važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da su stoga revizije dopuštene.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koje se na to pitanje odnose.

Potraživanje tužitelja odnosi se na razdoblje nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 76/07), koji je propisao da se u čl. 97. iza stavka 6. dodaje stavak 7., a koji određuje da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo odredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Prema tome, a slijedom propisa koji uređuju rad djelatnih vojnih osoba, postoje kategorija prekovremenog rada, te rada u dežurstvu i na straži.

Navedeno proizlazi iz odredaba sljedećih propisa:

Odredbom čl. 97. st. 1. ZSOSRH/07 propisano je da rad dulji od punog radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.

U st. 2. propisano je da se na rad iz st. 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U st. 4. je propisano da rad iz st. 3. ovog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U st. 5. je propisano da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

U st. 6. određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

U st. 7. propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 6/03, 75/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Iznimno je propisano da djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu obrane dnevno radno vrijeme traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.

Prije navedenom odredbom čl. 97. ZSOSRH/07 propisana su prava za djelatne vojne osobe koje oni imaju s osnove prekovremenog rada, te posebno prava s osnove dežurstva. Prema tome, za zaključiti je da se radi o različitim kategorijama koje podrazumijevaju različitu regulaciju prava koja djelatnim vojnim osobama pripadaju za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno, od onih prava koje oni imaju kad rade u dežurstvu. Naime, iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbeno proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom o kojem govori ta odredba zakona, dok će se dodaci za dežurstvo odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Međutim, taj posebni propis nije donesen za ovdje utuženo sporno razdoblje već je donesen tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009. Tim je pravilnikom raniji pravilnik izmijenjen tako da su dodane u čl. 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su dodani i novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi.

Dakle, u spornom razdoblju, a sukladno čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07, nije postojao posebni provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe.

Budući da se provedbeni propis (izmjene Pravilnika) ne mogu retroaktivno primjenjivati, nižestupanjski sudovi su pravilno u spornom razdoblju primijenili odredbe čl. 7. i čl. 41. ZR kao i čl. 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu čl. 39. Kolektivnog ugovora iz 2004., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008. Naime, ne može činjenica da država nije donijela provedbeni propis ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje i čl. 14. ZSOSRH/07.

U odnosu na pitanja koja postavljaju u podnesenim revizijama, tužitelj i tuženica zapravo ističu da smatraju pogrešnim pravno stajalište nižestupanjskih sudova koji su mu u utuženom spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe kao prekovremeni rad priznali 16 sati rada dnevno, a ne i više od toga (tužitelj), odnosno manje od toga (tuženica).

Pritom tužitelj smatra da se odmor za vrijeme obavljanja tih vrsti službi, i to u trajanju od četiri puta po dva sata za vrijeme dvadeset četiri sata kad je u pitanju stražarska služba, ne može smatrati prekidom rada odnosno dnevnim odmorom, već da i to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme jer radno vrijeme ne čini samo efektivan rad nego i vrijeme obvezne prisutnosti na radu.

Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kada je tužitelj višednevno boravio na terenu radi obavljanja poslova straže ili dežurstva životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata.

Stoga, uzimajući u obzir sve navedeno, rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može se vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, a takav je stav drugostupanjskog suda (da nije fizički moguće i nije životno da bi djelatnik obavljao rad 24 sata dnevno i to u kontinuitetu od 7 dana uzastopno) u skladu s pravnim shvaćanjem ovog suda zauzetom u odluci ovog suda broj Revr 753/09 od 17. studenoga 2009. (u istovjetnoj situaciji boravka i rada na terenu u trajanju od više dana kontinuirano).

S obzirom na to da drugostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari rad djelatne vojne osobe za vrijeme dežurstva i stražarske službe nije vrednovao kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata već je od cjelodnevnog rada oduzimao po osam sati odmora i na taj način prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, pravilno je primijenio materijalno pravo iz čl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH/07, kao i čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora.

Slijedom navedenog, revizije tužitelja i tuženice nisu osnovane pa ih je valjalo odbiti na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP.

Zagreb, 22. studenoga 2016.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.