Legislator Case Law & Legislation
Rev-438/1993-2 AI generated

Supreme Court dismisses appeal on labor contract establishment, citing valid trial and no impossibility of performance.

Case Number Rev-438/1993-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court ruling ordering the establishment of an indefinite-term labor relationship. The defendant argued business difficulties and lack of funds prevented hiring, while the court found the contract valid and the defendant had not requested termination. The court held that the lower courts correctly assessed the facts and applied the law, rejecting the claim of procedural error or impossibility of performance.

Legislator headnote

AI generated

čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP; čl. 133., 137. ZOO; čl. 189. st. 1. ZPP; čl. 393. ZPP; čl. 15. st. 1. ZOR: An appeal is inadmissible when lower courts have validly assessed facts and applied the law, and the obligor has not demonstrated legal impossibility of performance or requested contract termination.

Keywords

AI generated
labor contract establishment indefinite term employment impossibility of performance contract termination request appeal dismissal procedural error ZOO impossibility clause

Cited Legislation

AI generated
čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku
Iz sadržaja revizije se razabire da je ista izjavljena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku) "...sud tvrdnju tuženika nije valjano raspravio i ocijenio" i pogrešne primjene materijalnog prava (pogrešno tumačenje čl.
čl. 133. Zakona o obveznim odnosima
čl. 137. Zakona o obveznim odnosima
čl. 189. st. 1. Zakona o parničnom postupku
O tako, u žalbi postavljenom zahtjevu (kao protutužbi), nije se moglo raspravljati, jer se protutužba može podnijeti do zaključenja glavne rasprave pred sudom (čl. 189. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji je na temelju čl.
čl. 393. Zakona o parničnom postupku
čl. 15. st. 1. Zakona o radnim odnosima
ZPP, jer je pravilno primijenjeno materijalno pravo (čl. 15. st. 1. Zakona o radnim odnosima - NN 19/91).

Cited Case Law

AI generated
P 728/91
studenog 1991.g.) donio identičnu presudu pod oznakom P 728/91 (osim što tada nije bio postavljen zahtjev na naknadu osobnog dohotka) tužena je u žalbi protiv te presude navela kako predlaže da se "utvrdi da je sporni ugovor među strankama raskinut".

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 438/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća u radnom sporu tužiteljice T.Š. iz S., koju zastupa punomoćnik M.F., odvjetnik iz S., protiv tuženika P. "J. " iz S., radi zasnivanja radnog odnosa i isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 18. rujna 1992.g. br. Gž 2635/92, kojom je djelomično potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda u Splitu od 13. travnja 1992.g. br. P 1169/91, u sjednici održanoj dana 17. ožujka 1993.g.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepeni je sud obvezao tuženika da je dužan zasnovati radni odnos s tužiteljicom na neodređeno vrijeme sa danom 23. kolovoza 1990.g., od toga dana prijaviti je kao svog radnika Fondu MIO Republike Hrvatske, isplatiti sve doprinose te joj isplatiti osobni dohodak za razdoblje od rujna 1990.g. do kraja veljače 1992.g., sa kamatom i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 27.000 HRD.

Drugostepeni je sud odbio žalbu tuženika, te potvrdio prvostepenu presudu, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade osobnog dohotka za mjesec veljaču 1992.g., koji je bio ukinut i vraćen na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu.

Protiv drugostepene presude je tuženik pravovremeno izjavio reviziju. Iz sadržaja revizije se razabire da je ista izjavljena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku) "...sud tvrdnju tuženika nije valjano raspravio i ocijenio" i pogrešne primjene materijalnog prava (pogrešno tumačenje čl. 133. i 137. Zakona o obveznim odnosima) te predlaže da se obje presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu.

Odgovor na reviziju nije izjavljen.

Javni tužitelj Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije sporno među strankama da su zaključile ugovor o međusobnim pravima i obvezama (dok je tužiteljica bila još student) kojim se je tužena (član 3. Ugovora) obvezala da će sa tužiteljicom "najkasnije tri mjeseca nakon završetka obrazovanja zasnovati radni odnos na neodređeno vrijeme", zatim da je tužiteljica diplomirala na Fakultetu poljoprivrednih znanosti u Zagrebu 23. svibnja 1990.g. i da tužena nije sa njom zasnovala radni odnos i to odbija učiniti.

Tuženik odbija zasnovati radni odnos sa tužiteljicom navodeći da je zapao u velike poslovne probleme i teškoće, zbog nedostatka posla, nelikvidnosti investitora, velikog broja radnika i pojave tehnološkog viška radnika te da bi primanje svakog novog radnika, pa i tužiteljice, bilo veliko opterećenje za poduzeće.

Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev, utvrdivši da je tužena uspješno obavljala svoju djelatnost, primala nove radnike (dva pripravnika u travnju 1990.g. - dakle neposredno prije nego je tužiteljica diplomirala) i zaključivala ugovore o izvođenju novih radova, pa da dakle nisu nastupile takove nove okolnosti zbog kojih nije bilo moguće ispuniti ugovornu obvezu prema tužiteljici a posebno su istaknuli činjenicu da je ugovor i dalje egzistentan, jer tužena nije tražila raskid toga ugovora.

Nije osnovan navedeni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Sudovi su, suprotno tvrdnji revidenta, valjano raspravili sve pravno-relevantne činjenice i ocijenili ih, te pravilno zaključili da nisu ispunjene pretpostavke za raskid ugovora i iz razloga u čl. 133. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima preuzet kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZOO), a da tužena nije ni tražila taj raskid. Tvrdnja tužene u reviziji (kao i u žalbi) da je postavila zahtjev za raskid ugovora u toku postupka, ne stoji.

Nakon što je prvostepeni sud ranije (11. studenog 1991.g.) donio identičnu presudu pod oznakom P 728/91 (osim što tada nije bio postavljen zahtjev na naknadu osobnog dohotka) tužena je u žalbi protiv te presude navela kako predlaže da se "utvrdi da je sporni ugovor među strankama raskinut". O tako, u žalbi postavljenom zahtjevu (kao protutužbi), nije se moglo raspravljati, jer se protutužba može podnijeti do zaključenja glavne rasprave pred sudom (čl. 189. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku preuzet kao zakon Republike Hrvatske - dalje: ZPP). Nakon ukidanja navedene ranije prvostepene presude, u nastavku postupka, tužena nije do zaključenja glavne rasprave postavila svoj zahtjev da traži raskid ugovora.

Ne stoji ni pozivanje tužene na odredbu čl. 137. ZOO, jer nije došlo do nemogućnosti ispunjenja ugovora za koju nemogućnost ne odgovara ni jedna stranka, kako to proizlazi iz utvrđenih činjenica i obrazloženja nižestepenih sudova.

Kako nisu dakle ostvareni razlozi navedeni u reviziji tužene, to je revizija odbijena kao neosnovana i presuđeno je kao u izreci na temelju čl. 393. ZPP, jer je pravilno primijenjeno materijalno pravo (čl. 15. st. 1. Zakona o radnim odnosima - NN 19/91).

U Zagrebu, 17. ožujka 1993.g.

Predsjednik vijeća:

dr Ivo Grbin v.r.