I Kž-399/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 399/11-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, dr. sc. Zdenka Konjića, mr. sc. Marina Mrčele, Melite Božičević-Grbić i Žarka Dundovića kao članova vijeća te više sudske savjetnice Jasne Galešić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. G., zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 90. u svezi čl. 33. Kaznenoga zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. veljače 2011., broj K-112/10, u sjednici održanoj 15. studenog 2011., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dražena Jelenića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. B. G. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, citiranom u uvodu, u ponovljenom postupku, opt. B. G. proglašen je krivim zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 90. u svezi čl. 33. Kaznenoga zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08, dalje u tekstu: KZ) pa je za to djelo na temelju istih zakonskih propisa, uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) KZ-a, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Temeljem odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a u izrečenu kaznu optuženom je uračunato vrijeme uhićenja dana 19. svibnja i 12. prosinca 2008. godine.

Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje u tekstu: ZKP) opt. B. G. u cijelosti je oslobođen obveze da naknadi troškove kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1-6. ZKP-a.

I Kž 399/11-4

Protiv te presude žalbu je podnio opt. B. G. po branitelju B. M., odvjetniku iz K., iz svih žalbenih osnova iz čl. 366. ZKP-a, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na žalbu nije podnesen odgovor.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razgledanja spisa, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP-a, pismeno je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a kod takvog prijedloga ostao je i sjednici nazočan zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dražen Jelenić.

Žalba nije osnovana.

Optuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, koju nalazi u tome što je presuda nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, te zbog toga što u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Nerazumljivo je u presudi, jer se ne navodi iz kojih radnji je sud izveo zaključak o namjeri optuženika. Tvrdi se, da se u obrazloženju pobijane presude sud nije bavio utvrđivanjem krivnje optuženika u pogledu svijesti i volje počinjenja djela, te žalba ustraje u tvrdnji da optuženik nije imao namjeru usmrtiti oštećenika.

Suprotno žalbenim navodima optuženika, izreka pobijane presude nije nerazumljiva niti proturječna razlozima presude, a niti sama sebi. Sud prvoga stupnja dao je u svemu jasne, valjane i logične razloge o svim odlučnim činjenicama, a nema ni proturječnosti između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju obrane optuženika i svjedoka te vještačenja i samih tih dokaza. Pobijana presuda sadrži valjane i sveobuhvatne razloge o svim odlučnim činjenicama, a druga je stvar što žalitelj smatra da razlozi nisu valjani, te ih ne prihvaća, a što zapravo predstavlja žalbenu osnovu pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim, zbog toga u presudi nije ostvarena označena bitna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, a niti neka druga bitna povreda na koju ovaj sud drugog stupnja, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP-a, pazi po službenoj dužnosti.

U vezi žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj analizira iskaze ispitanih svjedoka, nalaze i mišljenja vještaka sudske medicine, te toksikološkog vještaka na svoj subjektivan način, ponavljajući tvrdnju da nije imao namjeru usmrtiti oštećenika.

Suprotno navodima žalitelja, sud prvoga stupnja je kritičkom ocjenom obrane optuženika, iskaza svjedoka V. K. i M. T., te provedenih sudsko-medicinskih vještačenja po vještaku prof. dr. J. Š. i prof. dr. D. Z., kao i toksikološkog vještačenja po vještaku dipl. ing. Z. K., savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza za sebe, kao i u njihovom međusobnom odnosu, ispravno zaključio da je optuženik na način opisan u izreci prvostupanjske presude ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 90. u svezi čl. 33. KZ-a. Obrazloženje prvostupanjske presude sadrži logične i uvjerljive razloge upravo zato što su oni utemeljeni, suprotno navodima žalbe na pravilnoj ocjeni, kako obrane optuženika, iskaza svjedoka, tako i ostalih provedenih dokaza.

I Kž 399/11-4

S pravom tako sud prvog stupnja ocjenjuje da je iskaz svjedoka V. K. dan u istrazi vjerodostojan, jer mu je sjećanje na događaj tada bilo bolje, a što je logično i obrazložio u odnosu na razlike u iskazu na glavnoj raspravi. Upravo prilikom iskaza u istrazi navedeni svjedok veoma je logično iznio kako je u času prepirke između njega i svjedoka T., u jednom trenutku rukom odgurnuo oštećenika tako da je ovaj izgubio ravnotežu i jednostavno sjeo na pločnik. Nakon toga je oštećenik sjeo na jednu klupu, a optuženik se nakon podizanja sagnuo, dohvatio staklenu flašu jedne litre koja je bila na pločniku, te je uhvatio za grlić, razbio u klupu, prišao k njemu i ubo ga u vrat. Ispravno sud prvog stupnja prihvaća iskaz tog svjedoka u navedenom bitnom djelu, dan u istrazi, budući se svjedok tada bolje sjećao događaja, te je veoma logično i uvjerljivo opisao dinamiku samog događaja, u čemu je bio i dosljedan. Razlike njegova iskaza danog na glavnoj raspravi u odnosu na iskaz dan u istrazi, logično je objasnio protekom vremena.

Osnovano također, prvostupanjski sud prihvaća iskaz svjedoka M. T. u dijelu kada tvrdi da je oštećenik gurnuo optuženika koji je pao, te ga udario nogom, nakon čega je čuo prasak i vidio optuženiku u ruci razbijen dio boce, a oštećenika da krvari po licu. Istovremeno, ispravno iskaz tog svjedoka sud ne prihvaća u dijelu kada tvrdi da se optuženik branio od oštećenika, te da se boca razbila u tučnjavi između oštećenika i optuženika, te ga u tom dijelu ocijenio kao pomaganje optuženiku usmjerenom na izbjegavanje kaznene odgovornosti. Prema tome, iskaze navedenih svjedoka sud prvoga stupnja je ispravno ocijenio i veoma logično i valjano obrazložio, suprotno navodima žalitelja. Isto tako, prvostupanjski sud osnovano prihvaća nalaz i mišljenje vještaka prof. dr. J. Š. i prof. dr. D. Z., kao i nalaz toksikološkog vještaka dipl. ing. Z. K.. Ovo iz razloga što iz nalaza i mišljenja navedenih vještaka sudske medicine nedvojbeno proizlazi, da su na lijevoj strani vrata oštećenika nađene dvije površinske ozljede u razini kože, te je postavljena dijagnoza ogrebotine lijeve strane vrata. Ogrebotine predstavljaju ozljedu koja nastaje povlačenjem tupotvrdog sredstva male kontaktne površine po koži, a može se raditi o grebanju noktom, bilo kakvim šiljkom pa i krhotinom nepravilno razbijene staklene boce. Za nastanak ozljede bitna je oštrina sredstva, a ne snaga povlačenja ili pritiska. Iz provedenog toksikološkog vještačenja po vještaku dipl. ing. Z. K. sud prvoga stupnja ispravno utvrđuje da, ako je optuženik bio u fazi resorpcije da se postigne utvrđeni odnos koncentracije alkohola u uzetim uzorcima krvi i mokraće, tada je u vrijeme događaja koncentracija alkohola u krvi optuženika mogla biti na početku pripitoga stanja, odnosno negdje između 0,50 do najviše 1 g/kg. U tom bi slučaju bio zadovoljen odnos koncentracije, odnosno same koncentracije u krvi i mokraći u vrijeme uzimanja uzoraka za analizu. S pravom sud prvog stupnja prihvaća nalaze i mišljenja navedenih sudskih vještaka kao nepristrane, objektivne, jer su dani u skladu s pravilima struke.

Osnovano također sud prvog stupnja prihvaća iskaze svjedoka M. T. i V. K. u bitnom podudarnom dijelu, kada isti opisuju na koji način se optuženi umiješao u verbalni sukob između ošt. V. K. i M. T., nakon čega ga je oštećeni odgurnuo rukom, radi čega je ovaj pao na pločnik, te ga potom jednom udario nogom, da bi nakon toga optuženik razbio bocu od jedne litre, prišao oštećeniku i porezao ga po vratu.

Slijedom navedenog, prvostupanjski sud pravilnom analizom izvedenih dokaza, uspoređivanjem sadržaja iskaza svjedoka V. K. i M. T. nedvojbeno je utvrdio činjenice, da je optuženik, nakon odguravanja od strane oštećenika i pada na tlo na način kako to opisuje oštećenik, uzeo staklenu bocu, razbio je, te istom u situaciji kada oštećeni nikakvim radnjama

I Kž 399/11-4

nije dao do znanja optuženiku da bi napao ili pripremao predstojeći napad, istome zadao ozljede vrata u vidu ogrebotine. Zbog tako utvrđene dinamike događaja između oštećenika i optuženika proizlazi da oštećenik nakon odguravanja optuženika i udaranja nogom, te sjedanja optuženika na klupu, nije bilo prije razbijanja boce optuženika nikakvih daljnjih znakova da bi oštećenik i dalje vršio napad na optuženika ili pripremao napad. Stoga sud prvog stupnja s pravom utvrđuje da nema govora, da bi optuženik oštećeniku zadao povrede vrata grlićem boce u stanju nužnu obrane, kako se to u žalbi optuženika neosnovano želi prikazati. Ispravno sud prvog stupnja zaključuje i daljnju činjenicu, da se opisano ponašanje oštećenog prema optuženiku, odguravanja istog i udarac nogom i nakon toga sjedanja na klupu, ni u kom slučaju ne mogu ocijeniti kao opravdani napad na optuženika, koji je po istome uslijedio uzimanjem staklene boce s poda, razbijanjem boce o klupu i udaranja oštećenog po vratu, te nastanka opisanih povreda.

Stoga, sud prvog stupnja s pravom takvo ponašanje optuženika ne prihvaća, kao ni navode njegove obrane u smislu da je u konkretnoj situaciji postupao u namjeri da odvrati oštećenika od napada, a ne da ga tjelesno povrijedi sa posljedicama smrtnog ishoda, kako to neosnovano ističe u žalbi. U tom pogledu, pravilno sud prvog stupnja, nadalje ocjenjuje obranu optuženika da nije imao namjeru usmrtiti oštećenog nelogičnom i neobjektivnom.

Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi iznio razloge o svim odlučnim činjenicama pa tako i o subjektivnom odnosu optuženika prema počinjenom djelu, tj. namjeri optuženika, kada je utvrdio da je optuženik inkriminirano kazneno djelo počinio sa neizravnom namjerom. Naime, iz mišljenja sudskog vještaka proizlazi da je ozljeda na vratu oštećenog nastala udarcem slabog intenziteta, ali se to ne može pripisati volji optuženika niti je prihvatljivo da to ukazuje na neki drugi oblik krivnje osim onoga utvrđenog po prvostupanjskom sudu. U konkretnom slučaju, jačina udarca s obzirom na opasno sredstvo kojim je zadana povreda u predjelu vrata gdje se nalaze krvne žile važne za život čovjeka nije odlučna, s obzirom na sredstvo izvršenja i činjenicu da je napad bio usmjeren na predio vrata, koji predstavlja vitalan dio važan za život čovjeka, kako to proizlazi iz provedenog sudsko- medicinskog vještačenja. Utvrđene činjenice objektivnog postupanja optuženika upućuju da je bio svjestan da svojim činjenjem na opisani način i uporabom navedenoga sredstva može usmrtiti oštećenika pa je na to i pristao. Za zaključak te odlučne činjenice prvostupanjski sud je, suprotno navodima žalbe, iznio valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Slijedom svega izloženog, suprotno prigovorima žalbe, prihvaćajući u svemu uvjerljive i logične razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj drugostupanjski sud je ocijenio da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke, te izveo pravilne zaključke o počinjenom kaznenom djelu, kao i za kaznenu odgovornost počinitelja, isključujući pritom obranu optuženika da bi on postupao u stanju nužne obrane, te je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon, kada je optuženika oglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 90. u svezi čl. 33. KZ-a, radi čega žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni.

I Kž 399/11-4

Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne sukladno odredbi čl. 56. KZ-a, te ih je i pravilno vrednovao kao posebno izražene olakotne okolnosti. Uvažavajući pritom i činjenicu da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, što je osnova za zakonsko ublažavanje kazne, uz već utvrđene izražene olakotne okolnosti, pravilno je optuženiku primijenio odredbe o zakonskom ublažavanju kazne, te izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, koja predstavlja najmanju mjeru kazne koja se za presuđeno kazneno djelo uz primjenu navedenih odredbi uopće može izreći, pa izricanje blaže kazne i nije moguće.

Budući ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a nisu utvrđene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP-a, na čije postojanje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju čl. 387. ZKP-a, trebalo presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 15. studenog 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Jasna Galešić, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.