Rev-1550/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1550/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Petra Milasa, Ivke Zlokić i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. P. iz V., zastupanog po punomoćniku M. S., odvjetniku iz I. G., protiv tuženika Č. d.d. Č., zastupanog po punomoćniku M. D., dipl. pravniku, radi poništenja odluka o prestanku radnog odnosa, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 7. svibnja 1998. godine br. Gž-364/98 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 18. prosinca 1997. godine br. P-815/97, u sjednici održanoj dana 1. ožujka 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje odluka Disciplinske komisije tuženika od 18. veljače 1994. godine, te Komisije za zaštitu prava od 29. travnja 1994. godine, kojima je tužitelju izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, te vraćanje tužitelja na radno mjesto na kojem je radio prije donošenja tih odluka, isplatu zarade, i ostalih prava iz radnog odnosa.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se obje presude nižestupanjskog suda ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, podredno da se pobijane presude preinače.

Na reviziju nije odgovoreno niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske. Revizija je neosnovana.

Suprotno tvrdnji revidenta sudovi su utvrdili sve odlučne činjenice koje su ocijenili u svojim odlukama, razlozi presuda nisu u suprotnosti sa sadržajem spisa (na što bi upućivali revizijski prigovori), pa pobijane presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj radio kao vozač kod tuženika i to na prijevozu radnika INE na radilišta (temeljem posebno zaključenih ugovora između tuženika i INE). U vremenskom razdoblju od 22. listopada do 15. prosinca 1993. godine u putne radne listove (PRL) nije upisivao odredišno mjesto do kojeg je vršio prijevoze dakle, do lokacije gdje su se nalazili tornjevi, već upisivao kao odredišno mjesto ranije lokacije tornjeva, a isto tako nije pravilno upisivao niti prijeđenu kilometražu na temelju koje je podizao gorivo.

Takva utvrđenja nižestupanjskih sudova, a suprotno tvrdnji tužitelja su upravo u skladu s činjeničnim opisom povrede radne obaveze koje se tužitelju stavljaju na teret pobijanim rješenjima tuženika.

Pravilan je zaključak sudova da je radna obveza tužitelja obuhvatila i uredno vođenje evidencije (popunjavanje PRL), što proizlazi iz opisa poslova vozača autobusa prema Pravilniku o sistematizaciji.

Da je zbog opisanog ponašanja tužitelja za tuženika nastala šteta i to u iznosu većem od tadašnjih 100,00 HRD (jer se radi o podizanju količine goriva od stvarno utrošene za oko 1.000 litara), proizlazi iz utvrđenja prvostupanjskog suda, a koje je utvrđenje prihvatio i drugostupanjski sud iako ga ocijenjuje nebitnim, a koji zaključak ovaj sud smatra pogrešnim.

Ovo stoga, što se tužitelj tereti da je počinio težu povredu odredaba radne obveze iz čl. 43. toč. 1. Pravilnika tuženika, a to je neizvršavanje i nesavjesno, nepravovremeno i nemarno izvršavanje radnih i drugih obveza, dakle radi se o takvoj teškoj povredi za koju se obavezno izriče mjera prestanka radnog odnosa temeljem čl. 58. st. 1. toč. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("NN" br. 34/91).

U tom slučaju općim aktom, u smislu st. 3. čl. 58. Zakona trebalo je pobliže utvrditi okolnosti i uvjete koje će se sve povrede navedene u stavku 1. toga člana smatrati težom povredom radnog odnosa.

Odredba čl. 44. Pravilnika tuženika upravo sadrži posebne uvjete za primjenu čl. 58. st. 1. ZOPRO, odnosno čl. 43. Pravilnika, pa je tako jedan od posebnih uvjeta naznačen "da je nastupila šteta veća od 100 HRD".

Budući je upravo prvostupanjski sud utvrdio da je u konkretnom slučaju nastupila šteta veća od 100 HRD, a drugostupanjski sud prihvatio takovo utvrđenje, to bez obzira na pogrešno izraženi stav drugostupanjskog suda da nastala šteta nije odlučna okolnost, takav zaključak ne dovodi i do pogrešne primjene materijalnog prava.

Stoga je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen zahtjev tužitelja za poništenje odluke o prestanku radnog odnosa, jer se donošenje istih temelji na pravilnoj primjeni čl. 43. st. 1. u vezi s čl. 44. Pravilnika tuženika odnosno u skladu s čl. 58. st. 1. toč. 1. i st. 3. ZOPRO. Pritom je neodlučna okolnost da li je opisanim radnjama tužitelj počinio još neku od težih povreda radne obveze koje su mu stavljene na teret u tijeku disciplinskog postupka jer dovoljno je da su ispunjene sve pretpostavke za izricanje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa i za jednu povredu koju je počinio, pa su osnovom pobijana rješenja nižestupanjski sudovi ocijenili zakonitim i pravilnim.

Kako se nisu dakle ostvarili razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a niti je učinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 1. ožujka 2000. godine,

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.