II Gžzp-96/2010-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Gžzp 96/10-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Đure Sesse kao predsjednika vijeća, Željka Glušića i mr. sc. Jadranka Juga kao članova vijeća, u pravnoj stvari predlagateljice K. Š. iz S., protiv protustranke Republike Hrvatske, koju zastupa Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, Građansko-upravni odjel, radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagatelja protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Uzp-275/08 od 23. lipnja 2009., u sjednici vijeća održanoj 14. lipnja 2010.,

r i j e š i o j e:

Uvažava se žalba predlagateljice kao osnovana i ukida rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Uzp-275/08 od 23. lipnja 2009. i vraća predmet tom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Uzp-275/08 od 23. lipnja 2009., odbačen je zahtjev predlagateljice za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Protiv tog rješenja predlagateljica je podnijela ustavnu tužbu, koja se temeljem čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima („Narodne novine“, br. 153/09 – dalje: ZS) ima smatrati žalbom podnesenom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju br. U-IIIVs-3669/2006 i dr. od 2. ožujka 2010., objavljenoj u „Narodnim novinama“ br. 34/10). Predlaže ukinuti pobijano rješenje i donijeti odluku o njezinu zahtjevu.

Žalba je osnovana.

Pobijanim je rješenjem Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacio zahtjev predlagateljice za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku od 23. listopada 2008., uz obrazloženje da je istovjetan zahtjev već bila podnijela 4. travnja 2008., koji se vodio pod poslovnim brojem Uzp-89/08 i u kojem je 3. listopada 2008. donesena odluka; kako iz navedenog proizlazi da je o zahtjevu predlagateljice već riješeno, sud zaključuje kako je podnošenje predmetnog zahtjeva nedopušteno.

II Gžzp 96/10-3

Po ocjeni vijeća sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovakav stav ne može se prihvatiti.

Neovisno o tome što je u prvostupanjskom postupku pravilno utvrđeno da je predlagateljica zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku prvotno bila podnijela 4. travnja 2008., koji se vodio kod ovog suda pod posl. br. Uzp-89/08, i o kojem je odlučeno 3. listopada 2008. (na način da je zahtjev predlagateljice odbijen), valja reći kako prethodno izložene činjenice ne znače ujedno i da bi time bila riječ o pravomoćno presuđenoj stvari u svezi s kojom više nije dopušteno istaknuti istovjetni zahtjev.

U izvanparničnom postupku za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, naime, svaka stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u razumnom roku o njezinom pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo, može neposredno višem sudu uputiti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku (čl. 27. st. 1. ZS).

Iz prethodno izložene odredbe proizlazi kako osoba može nadležnom sudu podnijeti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku dok god sudski postupak, u kojem ona sudjeluje kao stranka, nije pravomoćno okončan.

Sukladno tome, osoba koja u određenom sudskom postupku ima položaj stranke ne može niti izgubiti ovlaštenje na podnošenje predmetnog zahtjeva sve do pravomoćnog okončanja sudskog postupka, neovisno o tomu je li tijekom postupka već bila uputila zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku ili nije – te je li, i na koji način, o takvim njenim zahtjevu (ili zahtjevima) već bilo odlučeno. U tom smislu, u pravu je žaliteljica kada navodi da u konkretnom slučaju nije riječ o pravomoćno presuđenoj stvari, zbog čega nije bilo ni osnove za odbacivanje njezina zahtjeva.

Zaključno valja napomenuti kako predlagateljica eventualno ne bi imala pravo na podnošenje novog zahtjeva tek u slučaju da je postupak glede kojeg je zaštita zatražena – riječ je o postupku pokrenutom pred Upravnim sudom Republike Hrvatske, posl. br. Us-9871/06 – već bio pravomoćno okončan u trenutku podnošenja novog zahtjeva predlagateljice (23. listopada 2008.).

Prvostupanjski sud u pobijanom rješenju, međutim, uopće nije utvrdio nikakve činjenice glede tijeka i vođenja predmetnog postupka, pa tako niti one koje su nastale nakon donošenja odluke prvostupanjskog suda posl. br. Uzp-89/08 od 3. listopada 2008., kojom je prvotni zahtjev predlagateljice odbijen – iako predlagateljica u novom zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku tvrdi kako predmetni postupak pred Upravnim sudom Republike Hrvatske još uvijek nije okončan, te da je žalbu protiv rješenja prvostupanjskog upravnog tijela podnijela još 24. lipnja 2005. Ove tvrdnje ponavlja i u žalbi, dodatno upućujući kako je novi zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnijela upravo stoga što je od dana podnošenja žalbe upravnom tijelu prvog stupnja u međuvremenu proteklo razdoblje od tri godine.

Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe iz čl. 380. toč. 3. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP, u svezi pravnog pravila iz paragrafa 21. Zakona o sudskom vanparničnom postupku iz 1934. godine, koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1. Zakona o

II Gžzp 96/10-3

načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine – „Narodne novine“, br. 73/91) uvažiti žalbu predlagateljice te riješiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 14. lipnja 2010.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.