Rev-x-602/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 602/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. V. – A., 80331 M., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u S., protiv tuženika 1. E. o. d.d. Z. i 2. H. ureda z. o. Z., oba zastupani po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. i partneri u S., radi isplate, odlučujući o reviziji drugotuženika H. ureda z. o. Z., izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžx- 1033/2011 od 30. studenog 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Makarskoj broj P-244/97 od 10. prosinca 2007., u sjednici održanoj 19. rujna 2012.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija drugotuženika H. ureda z. o. Z. i preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu broj Gžx-1033/2011 od 30. studenog 2011. i presuda Općinskog suda u Makarskoj broj P-244/97 od 10. prosinca 2007. u odnosu na drugotuženika H. ureda z. o. Z. i sudi:

I. 1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženika H. ureda z. o. Z. koji glasi:

„Nalaže se tuženiku H. uredu z. o. Z. u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 2.231,91 EUR, sa zateznom kamatom koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju u mjestu ispunjenja obveze, a teče od 29. studenog 1994. do isplate, te na već isplaćenu glavnicu od 639,11 EUR isplatiti zateznu kamatu koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju u mjestu ispunjenja obveze od 29. studenog 1994. do 24. studenog 1995.“

2. Odbija se zahtjev tužitelja da mu drugotuženik naknadi parnični trošak u iznosu od 15.789,00 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 10. prosinca 2007. do isplate.

II. Nalaže se tužitelju G. V. – A., M., da drugotuženiku H. uredu z. o. Z. naknadi parnični trošak u iznosu od 4.727,35 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke naloženo je tuženicima solidarno u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 2.231,91 EUR, s zateznom kamatom koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju u mjestu ispunjenja obveze, a teče od 29. studenog 1994. do isplate, te na već isplaćenu glavnicu od 639,11 EUR isplatiti zateznu kamatu koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju u mjestu ispunjenja obveze od 29. studenog 1994. do 24. studenog 1995.

U toč. II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom zakonskih zateznih kamata, koje na zatraženi iznos teku od 21. studenog 1994. do 29. studenog 1994., te na već plaćeni iznos od 639,11 EUR koje teku od 21. studenog 1994. do 29. studenog 1994., kao neosnovan. U toč. III. izreke naloženo je tuženicima da solidarno u roku od 15 dana naknade tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 15.789,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. prosinca 2007. pa do isplate.

Presudom suda drugog stupnja u toč. I. izreke odbijena je žalba drugotuženika kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja, u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na ovog tuženika, potvrđena.

U toč. II. izreke odbijene su žalbe prvotuženika i drugotuženika kao neosnovane, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja, u pobijanom dijelu pod toč. III. izreke koji sadrži odluku o troškovima postupka, potvrđena.

Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi drugotuženik H. ured z. o. Z., pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje ZPP).

Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači zajedno s presudom suda prvog stupnja i u odnosu na drugotuženika tužbeni zahtjev odbije, a tužitelju naloži naknaditi drugotuženiku cjelokupni parnični trošak.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Revizijski je sud ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog kojega je podnesena.

Revizijom drugotuženik postavlja materijalnopravno pitanje koje glasi:

„U kojem roku zastarijeva tražbina osiguratelja s naslova iznosa koji je isplatio svom osiguraniku po osnovi automobilskog kaska prema štetniku, odnosno njegovom osiguratelju“?

Tako postavljeno pitanje drugotuženik smatra važnim za osiguranje jedinstva u primjeni prava i ravnopravnosti svih, nalazeći da je odluka nižestupanjskih sudova protivna zakonu i već postojećoj praksi sudova, pa tako Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-613/87 od 5. kolovoza 1987.

Ispitujući pobijanu presudu u okviru postavljenog pravnog pitanja koje ovaj revizijski sud nalazi važnim za osiguranje jedinstva u primjeni prava i ravnopravnosti svih, nalazi se da revident osnovano prigovara pravilnosti odluke nižestupanjskih sudova po navedenom pravnom pitanju.

Naime, predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja da mu drugotuženik isplati iznos obeštećenja kojeg je tužitelj isplatio svojem osiguraniku, zbog štetnog događaja koji se zbio 30. srpnja 1994. a kojega je skrivio osiguranik prvotuženika E. o. d.d. Z., za koji je bila izdana zelena karta osiguranja po drugotuženiku, budući da je štetnik a osiguranik prvotuženika, N. G., osoba s prebivalištem u inozemstvu – Lj.

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, da je oštećenica A. B.-P. bila osigurana po kasko polici kod tužitelja koji joj je povodom ovog štetnog događaja isplatio štetu 29. studenog 1994.

U ovom postupku tužitelj je ustao tužbom prema drugotuženiku 21. studenog 1998.

Oba nižestupanjska suda zauzela su, u konkretnom slučaju, pravno stajalište da za tužiteljevo potraživanje nije nastupila zastara, smatrajući da se za regresni zahtjev tužitelja prema tuženicima ima primijeniti zastarni rok od pet godina, sukladno odredbi iz čl. 939. st. 1. i čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje ZOO).

Pogrešan je takav zaključak nižestupanjskih sudova.

Naime, u opisanoj činjeničnoj situaciji potraživanje uzrokovane štete zastarijeva, sukladno odredbi čl. 376. st. 1. ZOO, za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, odnosno taj rok počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema trećoj odgovornoj osobi i završava se u istom roku.

Prema tome, u konkretnom slučaju zastara je počela teći od dana kada je oštećenik, tj. A. B.-P. saznala za štetu i učinioca. Već u trenutku podnošenja odštetnog zahtjeva oštećenica je mogla znati za visinu štete i štetnika, a u svakom slučaju to je morala saznati najkasnije 29. studenog 1994. kada joj je tužitelj, tj. njezin osiguravatelj, isplatio štetu.

Kako je tužba prema drugotuženiku podnesena tek 21. studenog 1998. (ona je u odnosu na prvotuženika podnesena 12. siječnja 1996.), očito je da je ona podnesena nakon proteka roka od tri godine.

Stoga su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu iz čl. 371. ZOO, jer se u konkretnom slučaju ne može primijeniti opći zastarni rok od pet godina, već zastarni rok iz čl. 376. st. 1. ZOO od tri godine, računajući od dana kada je oštećenica saznala za štetu i osobu koja je štetu učinila.

Da je tome tako proizlazi i iz brojne do sada prakse ovog suda, pa tako na primjer i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-98/02 od 12. veljače 2003.

Iz navedenih je razloga zato valjalo prihvatiti reviziju drugotuženika i nižestupanjske presude preinačiti, te u odnosu na njega odbiti tužbeni zahtjev zbog osnovanosti prigovora zastare te tako odlučiti kao u izreci ove presude.

Ujedno je valjalo u odnosu na ovog tuženika odlučiti i o parničnom trošku i tako odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška istaknut prema drugotuženiku, te ujedno naložiti tužitelju naknaditi parnični trošak drugotuženiku u iznosu od 4.727,35 kn, koji je zatražen za troškove zastupanja ovog tuženika po odvjetniku u žalbenoj fazi i revizijskoj fazi postupka, prema popisanom trošku u spisu, a sukladno odredbi iz čl. 166. st. 2. ZPP.

Ova se odluka temelji na odredbi iz čl. 395. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 19. rujna 2012.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.