Rev-2102/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2102/1990-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan-Maoduš kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Stanka Jesenkovića, Stanislava Plazonića i Augusta Husinca kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja M. G. iz V. Z., koga zastupa punomoćnik Z. L., odvjetnik iz G., protiv tuženih OPĆINE G. P. i OPĆINE L., koje zastupa Javni pravobranilac M. M. iz D., radi primanja prava vlasništva automobila i predaje u posjed, rješavajući reviziju tuženih stranka protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 26. travnja 1990. br. Gž-967/90-2, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Grubišnom Polju od 27. prosinca 1989. br. P-239/89-17, u sjednici održanoj dana 24. siječnja 1991.

r i j e š i o j e :

Ukidaju se presuda Okružnog suda Bjelovar od 26. travnja 1990. godine broj Gž-967/90-2 i presuda Općinskog suda Grubišno Polje od 27. prosinca 1989. broj P-239/89-17 te se predmet vraća na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu.

O b r a z l o ž e n j e :

Prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji je glasio:

"Utvrđuje se da je tužitelj G. M. kupnjom osobnog automobila registarske oznake …, marke "Mazda" tip GC 626 dizel od S. V. stekao pravo vlasništva na tom automobilu, što su tužene Općine G. P. i L. dužne priznati i vratiti tužitelju taj automobil koji je oduzet od strane OSUP-a G. P. u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

U povodu žalbe tužitelja drugostepeni je sud preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev te obvezao tužene da mu naknade parnični trošak u iznosu od 1.765,90 dinara.

Protiv drugostepene presude tužene su stranke izjavile pravovremeno reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu da se preinači drugostepena presuda i potvrdi prvostepena tj. da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

Odgovor na reviziju nije izjavljen.

Javni tužilac Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana.

Po oba suda su utvrđene i nisu sporne slijedeće činjenice:

Tužitelj je na sajmu rabljenih automobila u Zagrebu 9. listopada 1988. godine kupio od V. S. iz R. - L. osobni automobil marke "Mazda" tada reg. oznake … za cijenu od 20.000 DEM ili 30.000,00 konvertibilnih dinara i tužitelj se je u registru motornih vozila u D. upisao kao vlasnik tog automobila, sada pod novom reg. oznakom …. Predmetni automobil je 7. kolovoza 1989 - godine oduzet tužitelju i to po radnicima Općinskog sekretarijata unutarnjih poslova (OSUP) G. P., a po nalogu (depeši) OSUP-a L.. To zbog postojanja sumnje da je ovaj automobil nezakonito stečen krađom u SR Njemačkoj i nakon preinačenja isprava za registraciju preprodan u zemlji. U povodu toga je kod OSUP-a L. vršena kriminalistička obrada protiv više osoba (pa među inim i protiv prodavaoca toga automobila tužitelju V. S.). Tužitelju je prilikom oduzimanja automobila izdana potvrda o privremenom oduzimanju predmeta na osnovi čl. 211. st. 4. Zakona o krivičnom postupku (ZKP). U spisu se nalaze fotokopije depeša upućenih od strane OSUP-a L. OSUP-u G. P. o postojanju sumnje da je predmetni automobil ukraden u SR Njemačkoj, da se za njim traga i da ga se privremeno obuzme.

Tužitelj je tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva automobila i predaje u posjed odbijen uz obrazloženje prvostepenoga suda da tužitelj nije mogao od nevlasnika steći pravo vlasništva i da stoga nema osnova ni za predaju u posjed.

Pravni stav drugostepenog suda, da je tužbeni zahtjev osnovan (zbog čega je preinačena prvostepena presuda) temelji se na odredbi čl. 31. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 - dalje ZOVO), uz obrazloženje da je tužitelj pri kupnji automobila savjesno postupao, jer nije imao razloga da ne vjeruje prodavaocu kako je on vlasnik (uredni službeni dokumenti - prometna dozvola i primjerena cijena) a da se prodaja na sajmu rabljenih automobila izjednačuje sa javnom prodajom, te da je stekao vlasništvo i ima pravo na posjed. To što je automobil ukraden, što uvoz nije odobren i nisu plaćene carinske dažbine nije od značaja i tužitelj te okolnosti nije mogao niti je bio dužan provjeravati - smatra drugostepeni sud.

U pravu su revidenti, kada ističu da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo time što je drugostepeni sud donio svoju odluku pozivajući se na citiranu odredbu čl. 31. st. 1. ZOVO-a.

Točno je (to prihvaća i ovaj sud) da je tužitelj bio savjesna osoba pri kupnji automobila, ali nisu ostvarene ostale pretpostavke iz čl. 31. st. 1. ZOVO-a, da je on mogao steći pravo vlasništva na pokretnu stvar od nevlasnika. Prodavalac automobila tužitelju nije u okviru svoje djelatnosti stavio u promet tu stvar (on se ne bavi prodajom automobila), a prodaja na sajmu rabljenih automobila nije javna prodaja i ne može se sa istom izjednačiti.

Prema tome tužitelj nije prema dosadašnjim utvrđenjima suda dokazao da je stekao pravo vlasništva automobila i na osnovu on ne bi imao pravo na predaju u posjed istoga.

No, po ocjeni ovoga suda, za sada nisu utvrđene sve potrebne činjenice, da bi se moglo sa sigurnošću ocijeniti ima li tužitelj pravo na posjed spornog automobila.

Sudovi naime nisu uopće utvrđivali niti utvrdili da li se i protiv koga vodi krivični postupak u vezi navodne krađe automobila, a ako se vodi, u kojoj je fazi taj postupak, da li je eventualno okončan i kako.

Saznanja sudova o "kriminalističkoj obradi" (a ne i krivičnom postupku) temelje se samo na fotokopijama depeša organa unutrašnjih poslova, što nije dovoljno za ocjenu pravog stanja stvari u odnosu na to čiji je predmetni automobil, da li je zaista ukraden, kada i od koga.

Navedeno je da je automobil od tužitelja privremeno oduzet na osnovi čl. 211. st. 4. ZKP-a. Samo takovo oduzimanje predmeta nije - bez saznanja o rezultatu krivičnog postupka - dovoljan razlog da bi se moglo utvrditi kao sigurno kako automobil nije vlasništvo tužitelja, odnosno da je stečen izvršenjem krivičnog djela.

Ako je automobil pribavljen izvršenjem krivičnog djela, on se može od učinioca oduzeti ("predmet od vrijednosti i svaka druga imovinska korist") na temelju čl. 85. st. 1. Krivičnog zakona Jugoslavije (KZ SFRJ). No, od treće osobe (što je u ovom slučaju tužitelj kao savjesni kupac automobila) imovinska se korist pribavljena krivičnim djelom može oduzeti samo ako je na nju prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, i ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom (čl. 85. st. 2. KZ SFRJ).

Da li je u predmetnom slučaju uopće automobil oduzet u krivičnom postupku i pod pretpostavkom citirane odredbe čl. 85. st. 1. i 2. KZ SFRJ, sudovi nisu ispitivali niti utvrdili, pa je zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 31. st. 1. ZOO-a) činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i nema uvjeta za preinaku, zbog čega je, a temeljem čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku trebalo u cijelosti ukinuti odluku drugostepenog i prvostepenog suda i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu.

Sudovi će u nastavku postupka ispitati i utvrditi da li je proveden, okončan i kako krivični postupak u vezi predmetnog automobila (navodne krađe i preinačenja isprava tog automobila) pa će u smislu citiranih odredaba KZ SFRJ ponovno odlučiti o tužbi tužitelja.

U Zagrebu, 24. siječnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan-Maoduš, v.r.