Rev-1164/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1164/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Stanislava Plazonića, Ilije Čuljata, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske zastupane po Javnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske Zagreb, protiv tuženih: 1) M.M. i 2) D.M., oboje iz K., … , sada nepoznatog boravišta, zastupani po staratelju za poseban slučaj Ž.L., odvjetniku iz K., radi otkaza stanarskog prava, rješavajući reviziju tuženih protiv pravomoćne presude Okružnoga suda u Karlovcu od 20. srpnja 1993. broj Gž-612/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 27. travnja 1993. broj P-40/92, u sjednici održanoj dana 19. travnja 1994.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Drugostupanjski sud je odbio žalbu tuženih i potvrdio presudu prvostupanjskog suda, kojom je usvojen otkaz tuženicima na prijepornom stanu, pobliže opisanom u izreci te presude, te kojom je naloženo tuženicima da taj stan slobodan od osoba i stvari predaju u posjed tužiteljici i tužiteljici nadoknade parnični trošak u iznosu od 112.500 HRD.

Protiv navedene drugostupanjske presude reviziju su izjavili tuženici iz svih razloga navedenih u odredbi čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92) - dalje ZPP, prdloživši da ovaj Vrhovni sud preinači pobijanu presudu te odbije tužbeni zahtjev tužiteljice ili da obje navedene presude ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se je Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka zato, jer po prosudbi ovoga revizijskoga suda ne postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka koje ističu revidenti, i jer ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Revidenti neosnovano ističu da su sudovi počinili bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 213. st. 1. toč. 2. i iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP, kada nisu prekinuli postupak u ovoj parnici jer da se oni nalaze na području koje je zbog izvanrednih događaja odsječeno od suda i da im time nije dana mogućnost raspravljanja pred sudom.

Sudovi su pravilno postupili kada nisu odredili prekid postupka pozivom na odredbu čl. 213. st. 1. toč. 2. ZPP, kojom odredbom je propisano da će sud odrediti prekid postupka ako se stranka nalazi na području koje je zbog izvanrednih događaja (poplava i sl.) odsječeno od suda.

To zato, jer je revidentima u ovoj parnici, upravo zbog njihovog nepoznatog boravišta, nadležno tijelu (Centar za socijalni rad Republičkog fonda socijalne zaštite Republike Hrvatske - Podružnica K. ), u zato propisanom postupku postavilo navedenog staratelja za posebni slučaj radi zastupanja njihovih interesa u ovoj parnici, a što je u skladu s odredbom čl. 215. st. 1, i 219. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj 51/89 i 59/90) - dalje ZBPO i jer u ovom postupku nije ustanovljeno da se revidenti nalaze na području koje je zbog okolnosti navedenih u odredbi čl. 213. st. 1. toč. 2. ZPP odsječeno od suda. Prema iznijetom i s obzirom da prava i dužnosti navedenog staratelja nisu prestala postojati u smislu odredbe čl. 220. ZBPO, prema kojoj prava i dužnosti staratelja za posebni slučaj prestaju kada rješenje o prestanku toga starateljstva postane konačno, a koje rješenje u ovom slučaju nije ni donijeto, proizlazi da su revidenti u ovoj parnici valjano zastupani po navedenom staratelju za posebni slučaj i da im takovim zastupanjem nije onemogućeno raspravljanje pred sudom.

Stoga se ukazuje da i ne postoje bitne povrede odredaba parničnog potupka koje su istakli revidenti.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev za otkaz stanarskog prava revidentima na prijepornom stanu kao nositeljima stanarskog prava i za njihovu predaju toga stana slobodnog od osoba i stvari tužiteljici kao davatelju stana na korištenje, zaključivši da su se u ovom slučaju za prihvaćanje navedenog tužbenog zahtjeva ispunile pretpostavke iz odredbe čl. 99. st. 1. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/85, 42/86 i 22/92) - dalje ZSO. Revidenti neosnovano osporavaju pravilnost navedenog zaključka sudova, kada uopćeno ukazuju da prijeporni stan nisu mogli koristiti jer da su oni napustili koristiti stan u ljeto 1991. dok je stan u jesen 1991. dan na korištenje drugim osobama (prognanicima) i da u ovom slučaju postoje okolnosti koje spriječavaju davanje otkaza stanarskog prava u smislu odredbe čl. 101. ZSO.

Odredbom čl. 99. st. 1. ZSO propisano je da se stanaru može dati otkaz stanarskog prava kada on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim stanuju prestanu koristiti stan neprekidno duže od šest mjeseci, a odredbom st. 2. ovog članka je propisano da otkaz stanaraskog prava prema odredbama st. 1. ovoga članka ne može se dati osobi koja stan ne koristi zbog toga što se nalazi na liječenju, izvršavanju vojne obveze ili drugih opravdanih razloga i odredbom čl. 101. ovog zakona je propisano da se ne može otkazati stanarsko pravo najduže dvije godine stanaru koji promijeni prebivalište u zemlji, a zbog nemogućnosti zamjene stana stanuje u mjestu novog prebivališta kao podstanar ili na osnovi ugovora o najmu.

Iz utvrđenja sudova proizlazi da su revidenti i članovi njihovog porodičnog domaćinstva napustili koristiti prijeporni stan najkasnije u osmom mjesecu 1991. i da ga ne koriste neprekidno duže od šest mjeseci.

Revidentima je za odgovoriti da postojanje okolnosti kako onih navedenih u odredbi čl. 99. st. 2. ZSO, tako i onih iz čl. 100. i 101. ZSO, koje spriječavaju davanje otkaza stanarskog prava po osnovi nekorištenja stana neprekidno duže od šest mjeseci, treba dokazati stanar, a postojanje tih okolnosti revidenti nisu dokazali u postupku.

Zbog svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 19. travnja 1994.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.