I Kž-649/2001-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-649/01-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G. B. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 79. st. 1. KZ i dr., odlučujući o žalbama optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli od 24. svibnja 2001. godine broj K-26/97, u sjednici održanoj 9. travnja 2003. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića, branitelja i zz optuženika B., M. U., odvjetnika iz Z., te branitelja optuženika Š., I. Č., odvjetnika iz R.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. G.B. i opt. K.Š. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Puli, presudom od 24. svibnja 2001. godine broj K-26/97 proglasio je krivima opt. G.B. i K.Š. zbog kaznenih djela protiv dostojanstva ličnosti i morala, opt. G.B. zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH, a opt. K.Š. zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH u svezi čl. 22. st. 1. OKZRH i na temelju istih zakonskih propisa osudio ih na kazne zatvora, opt. G.B. u trajanju od devet mjeseci, a opt. K.Š. u trajanju od sedam mjeseci.

Na temelju čl. 90. st. 1. ZKP/93 optuženici su obvezani na plaćanje troškova kaznenog postupka, opt. G.B. u iznosu od 4.827,00 kn, te opt. K.Š. u iznosu od 1.654,00 kn, te svaki u paušalnom iznosu od po 1.500,00 kn.

Na temelju čl. 100. st. 2. ZKP/93 oštećenica D.H. se upućuje da imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parničnom postupku.

Protiv te presude žali se opt. G.B., po branitelju V.V., odvjetniku iz R., iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili preinači i optuženika oslobodi od optužbe odnosno podredno da mu se izrekne uvjetna osuda. Traži da se optuženik i branitelj izvijeste o sjednici vijeća.

Optuženik K.Š. žali se, po branitelju I.Č., odvjetniku iz R., iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži da se branitelja izvijesti o sjednici vijeća.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 5. studenog 2001. godine broj KŽ-DO-1579/01, predložio je da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, te branitelja i zz opt. G.B., M.U., odvjetnika iz Z., te branitelja opt. K.Š., I.Č., odvjetnika iz R., dok optuženici nisu pristupili, a dostava poziva je bila uredno iskazana.

Žalbe nisu osnovane.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93 opt. Š. nalazi u proturječnosti između izreke pobijane presude i njenih razloga, odnosno u proturječnosti u razlozima presude o odlučnim okolnostima.

Pri tome ukazuje da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud ocjenu i namjeru optuženikova ponašanja izvodi iz njegove neaktivnosti u konkretnom slučaju, jer da nije svojim odlučnim radnjama spriječio suoptuženike odnosno da nije zaštitio oštećenicu.

Protivno žalbenim navodima zaključak prvostupanjskog suda o "elementima neprihvatljive ravnodušnosti za oštećenicu i događaj koji se odvijao" protivno njenoj volji, je samo opis optuženikova ponašanja u zadnjoj fazi događaja, kada drži stražu na vratima pazeći da netko ne uđe u lokal, a nakon što je oštećenicu koja je pobjegla iz lokala, prisilio da se vrati i zatim je predao D.K. i G.B., koji su je nakon toga pokušali prisiliti na spolni odnos, a što su ujedno i radnje kojima je ostvario bitna obilježja inkriminiranog kaznenog djela.

Stoga nema proturječja između izreke i razloga pobijane presude, niti su razlozi o odlučnim činjenicama u znatnoj mjeri proturječni pa stoga ne opstoji postupovna povreda na koju se ukazuje u žalbi opt. Š.

Na postupovnu povredu iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93 ukazuje i opt. B., smatrajući da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima pobijane presude o iskazu svjedoka D.M. i samog zapisnika o iskazu svjedoka danom u tijeku postupka.

U navedenom optuženik nije u pravu budući prvostupanjski sud vjerno interpretira iskaz navedenog svjedoka, ali ga cijeni u svezi s ostalim provedenim dokazima i na temelju te ocjene donosi zaključak o odlučnim činjenicama, čemu ustvari optuženik prigovara, a to je onda činjenično pitanje.

Nije osnovana niti žalba opt. B. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 2. ZKP/93 koju nalazi u nepravilnoj primjeni odredaba o razdvajanju kaznenog postupka u odnosu na opt. D.K.

Prvostupanjski sud je razdvajajući postupak u tijeku glavne rasprave postupio u skladu s odredbama o razdvajanju postupka međutim, čak i da se prihvati da za to nisu postojali važni razlozi ili razlozi svrsishodnosti, kako se to navodi u žalbi, jer je prvostupanjski sud prije svega trebao provjeriti zdravstveno stanje opt. K. i nakon toga eventualno osigurati njegovu prisutnost na glavnoj raspravi pomoću za to zakonom predviđenih mjera, ne može se prihvatiti da bi ta nepravilnost utjecala ili mogla utjecati na zakonitost i pravilnost presude. Protivno žalbenim navodima razdvajanje postupka nije uzrokovalo propuštanje utvrđivanja određene činjenice, niti je uvjetovalo nepotpuno utvrđeno činjenično stanje odnosno nije se odrazilo na pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja pa da bi bilo od utjecaja na donošenje presude.

Iz navedenih razloga nisu osnovane žalbe zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje opt. B. nalazi u propustu da se utvrdi intenzitet otpora oštećenice, te umišljaj odnosno namjera optuženika na počinjenje inkriminiranog kaznenog djela u čemu međutim, nije u pravu.

Iz iskaza oštećenice D.H. prvostupanjski sud utvrđuje da su je opt. B. i K. uhvatili za kosu i uha i uvukli u lokal, a nakon što ju je opt. Š. vratio u lokal, da bi ju odvukli u skladišni prostor i bacili na kašete. Obojica su je vukli i za majicu u namjeri da je skinu u čemu su unatoč njenom otporu i uspjeli. Skinuli su joj i grudnjak, a opt. B. joj je pokušao otkopčati i skinuti hlače. Obojica su je hvatali za grudi. Branila se na način da se bacala i vikala, a pri tome je i ujela opt. B., misli za butinu.

evidu, fotodokumentacijom, medicinskom Njezin iskaz potvrđen je i zapisnikom o oč

dokumentacijom, nalazom i mišljenjem vještaka za kontaktne tragove, te iskazom svjedoka D.M., pa ga je stoga prvostupanjski sud opravdano prihvatio.

Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka za kontaktne tragove utvrđeno je da su na kašetama u skladištu caffe bara i na odjeći oštećenice nađena tekstilna vlakna čija su svojstva jednaka pojedinim vlaknima u sastavu hlača i majice opt. B., što samo za sebe govori o kontaktu sa oštećenicom u skladišnom prostoru, a potvrđuje i njen iskaz u cijelosti.

Iskaz svjedoka M. o tome da je samo K. zatečen s oštećenicom ne dovodi u pitanje zaključak prvostupanjskog suda budući je oštećenica iskazala da se opt. B. od nje odmaknuo tek prije ulaska policije u skladišni prostor. Svjedok M. je iskazao i da ga je ta osoba uhvatila za ruku i pokušala spriječiti da ide prema mjestu gdje se čula vriska.

Utvrđenje prvostupanjskog suda da je ta osoba bio opt. B., dok je opt. Š. bio na vratima, nije žalbenim navodima dovedeno u sumnju pa niti nesigurnošću svjedoka M. u tom dijelu, a s obzirom na iskaz oštećenice, te obranu opt. Š. koji je naveo da je on prvi došao u kontakt s policijom.

Vriska koju je čuo svjedok M., te činjenica da je oštećenica zadobila povrede dovoljno govori o njezinom ozbiljnom otporu dvojici muškaraca, dok je treći čuvao stražu. Osim toga, prethodno je pokušala i pobjeći iz lokala u čemu međutim, nije uspjela dakle, u nijednom trenutku optuženici nisu mogli pomisliti da bi se suglasila s obljubom.

Poduzimajući sve naprijed opisane radnje i savladavajući otpor oštećenice uporabom fizičke snage, a u cilju obavljanja spolnog odnošaja opt. B. je postupao s namjerom u ostvarenju inkriminiranog kaznenog djela i protivno žalbenim navodima ne može se govoriti o radnjama pomaganja.

Opt. Š. u tom dijelu žalbe poriče namjeru pomaganja i ističe da je njegova prvenstvena briga bila izbjegavanje štetnih posljedica koje bi mogao snositi u vojsci, na primjer onemogućavanje odlaska kući preko vikenda. Nastoji obezvrijediti iskaz oštećenice pozivajući se na razlike u iskazu sa glavne rasprave u odnosu na onaj iz istrage, te ukazuje na njeno poznanstvo sa svjedokom Z.M. uslijed čega i taj iskaz dovodi u sumnju, dok iskaz svjedoka D.M. nalazi irelevantnim.

Naprotiv, iskaz svjedoka M. je relevantan kada se uzme u obzir da je upravo osoba koja je bila na ulazu u lokal, a opt. Š. tvrdi da je to bio upravo on, rekla da "vode dečko i cura ljubav" što samo za sebe dokazuje da je znao što se događa i koje namjere su imali K. i B. Poduzeo je sve da im to omogući, kako je već ranije navedeno, trčeći za oštećenicom nakon njena bijega iz lokala, a nakon izgovorene prijetnje, "sad ćemo jebati" prinudno je vraćajući natrag, prijeteći joj da će je prebiti i nakon što su je K. i B. na silu uvukli u skladište, ostao stajati kod ulaznih vratiju lokala, čuvajući stražu.

U tome je oštećenica bila dosljedna i s obzirom da je njen iskaz potvrđen i ostalim provedenim dokazima opravdano ga prvostupanjski sud prihvaća, neovisno o tome što ga na glavnoj raspravi mijenja, ali na način da ponašanje opt. Š. prikazuje težim i agresivnijim u odnosu na iskaz iz istrage, što iskazu ne oduzima uvjerljivost kako se to opširno obrazlaže u pobijanoj presudi, koje razloge prihvaća i ovaj sud.

S obzirom da i sam optuženik priznaje da je jedna ženska osoba došla na vrata lokala nema razloga da se ne prihvati da je to bila svjedok Z.M. koja zaista nema nikakvog razloga da nekoga neosnovano tereti. Iskazivala je o onome što je čula i vidjela, ne poznavajući optuženike od ranije, kao što ih nije poznavala niti oštećenica. Pribavljanje podataka od policijske uprave o tome da li je njena prijava registrirana ili ne i da li je s njom obavljen obavijesni razgovor je nepotrebno, jer se time ne bi dao niti oduzeo legitimitet ovom iskazu, koji je sukladan iskazu oštećenice, kojoj je sud poklonio povjerenje s obzirom na druge provedene dokaze.

O alarmantnosti situacije u lokalu i dojavi o tome policiji govorio je svjedok Mišić koji je obavijest dobio od dežurnog u policijskoj upravi i upućen je na lice mjesta pa je irelevantno po čijoj dojavi je policija upućena u lokal.

Iz svih navedenih razloga kao i razloga iz pobijane presude koje prihvaća i ovaj sud, kao sud drugog stupnja, činjenično stanje nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno.

Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio kazneni zakon, kvalificirajući kazneno djelo u odnosu na opt. B. kao kazneno djelo silovanja u pokušaju, a u odnosu na opt. Š. kao pomaganje u kaznenom djelu silovanja. Za postojanje pomaganja potrebno je da je glavni počinitelj počinio kazneno djelo ili kažnjiv pokušaj, što je u ovom kaznenom postupku utvrđeno pa stoga protivno žalbenim navodima, opstoji inkriminirano kazneno djelo.

Stoga nisu osnovane žalbe zbog povrede kaznenog zakona.

Zbog odluke o kazni žali se opt. B. smatrajući da su olakotne okolnosti premalo cijenjene, a da je propušteno cijeniti kao olakotno ranija neosuđivanost, da je djelo počinio u alkoholiziranom stanju, te da je izrazio kajanje.

Opt. Š. u tom dijelu žalbe ističe protek vremena, činjenicu da je bio mlađi punoljetnik, te obiteljsku situaciju što prvostupanjski sud nije uzeo u obzir izričući drastičnu kaznu, kako se ona karakterizira u žalbi.

Na sjednici vijeća dodaje da čeka drugo dijete što će dodatno pogoršati njegove materijalne prilike.

Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud je optuženicima Š. i B. cijenio kao olakotno upravo okolnosti koje se navode u žalbama, a protek vremena od počinjenja djela, te ranija neosuđivanost opt. B. koju prvostupanjski sud nije posebno istaknuo, te izraženo kajanje, nisu okolnosti takvog značaja da bi u konkretnom slučaju uvjetovale blaže kažnjavanje s obzirom na težinu i društvenu opasnost kaznenog djela i stupanj krivnje optuženika, a takva okolnost nije ni trudnoću supruge optuženika Š. Izrečenim kaznama će se i po mišljenju ovog suda ostvariti svrha kažnjavanja.

Stoga nisu osnovane žalbe optuženika zbog odluke o kazni.

Nije osnovana niti žalba opt. Š. zbog odluke o troškovima kaznenog postupka koje je prvostupanjski sud obredio, nalazeći da ih je optuženik shodno svom imovinskom stanju, s obzirom da je zaposlen, u mogućnosti platiti, koji zaključak žalbenim navodima nije doveden u sumnju.

Iz svih navedenih razloga, na temelju čl. 387. ZKP/97 odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 9. travnja 2003. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.