Us-1544/2006-1 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Broj: Us-1544/2006-13

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E!

P R E S U D A

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Kosović Marković kao predsjednice vijeća, Bože Gagre i Sanje Štefan kao članova vijeća, te više sudske savjetnice Ljerke Morović Pavić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice J. L. iz Z., koju zastupa N. S., odvjetnik iz Z., protiv rješenja tuženog Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko pravo, klasa: UP/II-942-01/04-01/756, ur. broj: 514-03-06/10-05-5 od 2. prosinca 2005., radi naknade za oduzetu imovinu, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 14. veljače 2008.,

p r e s u d i o j e

Tužba se odbija.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženog tijela, povodom žalbe tužiteljice izjavljene protiv točke 2. djelomičnog rješenja Grada Z., Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove, Odjela za upravno-pravne poslove, Središnjeg odsjeka, klasa: UP/I-942-01/99-01/36, ur.broj: 251-18- 02/104-04-49 od 19. siječnja 2004., poništava se navedena točka tog prvostupanjskog rješenja i predmet se vraća u tom dijelu prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Navedenom točkom 2. izreke djelomičnog rješenja prvostupanjskog tijela od 19. siječnja 2004. godine odbija se zahtjev tužiteljice za povrat u vlasništvo ½ dijela stanova iz točke 1. izreke.

Točkom 1. izreke odlučeno je o zahtjevu M. G., kojom se imenovanog u ¼ dijela daje u vlasništvo (vraća) odgovarajući suvlasnički dio nekretnine, i to zgrade u Z., s kojom je neodvojivo povezano vlasništvo posebnih dijelova nekretnine, u naravi stanovi izrijekom opisani u toj točki rješenja, i to stan na prvom katu ranijeg nositelja stanarskog prava K. K., stan na 1. katu ranijeg nositelja stanarskog prava D. R., stan na 2. katu ranijeg nositelja stanarskog prava B. K., stan na 2. katu ranijeg nositelja stanarskog prava N. V. B., stan na 3. katu ranijeg nositelja stanarskog prava L.

M., stan na 4. katu ranijeg nositelja stanarskog prava Š. K., stan na 5. katu ranijeg nositelja stanarskog prava Z. G.-K., stan na mansardi ranijeg nositelja stanarskog prava B. J. i stan u dvorišnoj zgradi ranijeg nositelja stanarskog prava B. V. Tužiteljica u tužbi ističe da, iako je tuženo tijelo poništilo osporeno rješenje žalbu je samo djelomično uvažilo, a u odnosu na stajalište prvostupanjskog tijela da tužiteljica ne bi imala pravo na povrat zatraženih stanova, iskazalo je potpuno slaganje i suglasnost. Tužiteljica smatra navedeno rješenje nezakonitim, jer je takvim pravnim stajalištem povrijeđen zakon na njezinu štetu.

Naime, stajalište i prvostupanjskog i tuženog tijela temelje se na potpuno pogrešnom tumačenju odredbi članka 32. i članka 39. Zakona o naknadi, a koje propisuju uvjete za vraćanje konfisciranih stanova. Prilikom iskazivanja iznesenih stajališta, upravna tijela su propustila obrazložiti po mišljenju tužiteljice odlučujuću činjenicu, a to je da je tužiteljica zajedno s ostalim prijašnjim vlasnicima podnijela zahtjev za vraćanje suvlasničkog dijela za devet stanova koji joj pripadaju temeljem zakona, a tijela nisu ni pokušala obrazložiti zašto tužiteljica nema pravo na povrat preostalih osam stanova, ukoliko bi se u odnosu na jedan stan primijenila odredba članka 39.

Zakona o naknadi. Tako je u konkretnom slučaju došlo do situacije da se istim rješenjem jednom ovlašteniku naknade koji nije otkupio stan vraća u vlasništvo svih devet stanova, a drugom kojem je bračni drug otkupio stan ne vraća se u vlasništvo niti jedan stan. Takvo tumačenje zakona, po mišljenju tužiteljice, izravno je suprotno namjeri zakonodavca prilikom donošenja Zakona o naknadi, jer je primjena članka 39. toga Zakona razumljiva i opravdana kada je predmet naknade eventualno samo jedan stan, a u ostalim slučajevima grubo je kršenje zakona i prava koja pripadaju ovlaštenicima naknade temeljem tog zakona.

Stoga tužiteljica predlaže Sudu da tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi.

Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga osporenog rješenja i predlaže Sudu da tužbu tužiteljice odbije.

Zainteresirane osobe u ovom upravnom sporu, Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel i L. M. iz Z., koju zastupa N. T., odvjetnica iz Z., nisu ovom Sudu dostavile odgovor na tužbu, dok zainteresirana osoba B. V., koju zastupa Z. B., odvjetnica iz Z., u odgovoru na tužbu u bitnom ističe da se pred Općinskim sudom u Zagrebu vodi parnični postupak po njenoj tužbi protiv Grada Z., radi donošenja presude kojom se nalaže Gradu da s imenovanom zaključi ugovor o prodaji stana, a koji postupak je prekinut dok se u upravnom postupku ne odluči o povratu imovine prijašnjim vlasnicima, jer se radilo o imovini koja je konfiscirana pa tako i sporni stan o kojem se vodi postupak pred Općinskim sudom. Svezu spisa prileži i požurnica stanara zgrade u …. u Z., i to K. K., D. R., N. B. V., B. K., L. M., Š. K., Z. G., B. J. i B. V., koji ističu da su niz godina u neizvjesnoj situaciji kao zaštićeni najmoprimci koji su u devet stanova izgubili stanarsko pravo u predmetnoj konfisciranoj zgradi, te da po rješenju tuženog tijela imaju pravo na otkup polovine stana, pa s obzirom da je na isto rješenje tužiteljica podnijela tužbu Upravnom sudu, to stanari požuruju rješavanje ovog predmeta kako bi konačno mogli riješiti svoje stambeno pitanje.

Tužba nije osnovana.

Uvidom u spis predmeta i osporeno rješenje, Sud nalazi da je tuženo tijelo pravilno postupilo kada je poništilo točku 2. dispozitiva djelomičnog rješenja od 19. siječnja 2004. godine i, primjenom odredbe članka 242. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91), predmet vratilo prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, uz uputu u kojem pogledu treba postupak upotpuniti, osobito u odnosu na pravo na naknadu koje tužiteljici pripada temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj: 92/96-81/02-u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi).

Naime, predmetna zgrada u Z., konfiscirana je u cijelosti presudama Okružnog narodnog suda za Grad Z., broj: Kz.517/45 od 21. studenog 1945. godine, br. Kz.600/45 od 27. studenog 1945. i broj Kz.18/46 od 1. veljače 1946. godine, prijašnjim vlasnicima D. C., u ½ dijela i Đ. G., u ½ dijela.

Iz podataka sveza spisa također proizlazi da je tužiteljica, kao zakonska nasljednica prvog nasljednog reda iza pok. D. C., ovlaštenik naknade, čiji suprug je otkupio stan u zgradi u Z., površine 230,94 m[2] , temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

Odredbom članka 32. Zakona o naknadi propisano je da se prijašnjem vlasniku daje u vlasništvo stan oduzet na temelju propisa o konfiskaciji te odluka i akata iz članka 2. stavka 2. ovoga Zakona donesenih na temelju propisa o konfiskaciji.

Prema pak odredbi članka 39. cit. Zakona, odredba članka 32. ovoga Zakona ne odnosi se na slučajeve kada je prijašnji vlasnik, njegov bračni drug ili član obiteljskog domaćinstva stekao pravo vlasništva na drugome stanu sukladno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

Dakle, u konkretnom slučaju odredba članka 39. Zakona o naknadi isključuje primjenu odredbe članka 32. istog Zakona, kako to pravilno zaključuje i tuženo tijelo u osporenom rješenju, slijedom čega činjenica da je suprug tužiteljice otkupio stan sukladno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo predstavlja zapreku za povrat u vlasništvo ½ dijela konfisciranih stanova tužiteljici kao jednom od ovlaštenika naknade. Isto, međutim, ujedno ne znači da tužiteljica nema nikakvo pravo na naknadu, na koju okolnost također pravilno ukazuje tuženo tijelo u obrazloženju osporenog rješenja.

Stoga ovaj Sud prihvaća stajalište tuženog tijela iz osporenog rješenja, prema kojem se odredba članka 39. Zakona o naknadi odnosi na sve stanove u zgradi, s tim da se u tom slučaju za sve stanove koji su izuzeti od povrata u naravi ima priznati pravo na naknadu sukladno članku 57. istog Zakona, koju je prvostupanjsko tijelo u ponovnom postupku dužno utvrditi primjenom kriterija i mjerila iz odredbe članka 28. i članka 59. cit. Zakona.

Kako je tuženo tijelo pravilno ukazalo prvostupanjskom tijelu u kojem pogledu treba upotpuniti postupak, to, i po ocjeni ovog Suda, osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, koja sve svoje prigovore može isticati u nastavku postupka pred prvostupanjskim tijelom.

Trebalo je stoga, temeljem članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92), tužbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 14. veljače 2008.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Ljerka Morović Pavić v.r

Marina Kosović Marković v.r.