Rev-1899/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1899/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Ivana Mikšića, Petra Milasa i Ivke Zlokić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. V. iz S., zastupanog po punomoćnicima Ž. L. i Ž. Š., odvjetnicima iz K., protiv tuženika Republike Hrvatske za Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava karlovačka, zastupana po Državnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske, radi poništenja presuda disciplinskog suda, odlučujući o reviziji tužene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Karlovcu pod br. Gž-89/97 od 8. svibnja 1997. godine, kojom je povodom žalbe tužene potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu pod br. P- 1276/94 od 10. listopada 1996. godine, u sjednici održanoj dana 12. travnja 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužene se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom je potvrđena presuda suda prvog stupnja koja glasi:

"I. Poništava se presuda Disciplinskog suda Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave k., posl. broj DS-40-6/94, od 18. 7. 1994. kojom je presudom prema tužitelju Z.V. iz S., izrečena disciplinska mjera novčane kazne u iznosu od 10% akontacije plaće kroz razdoblje od 6 mjeseci, te se poništava presuda Drugostupanjskog disciplinskog suda Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske u Zagrebu, poslovni broj: DS-II-215/94 od 31. 8. 1994., kojom je presudom odbijena kao neosnovana žalba (prigovor) tužitelja i u cijelosti potvrđena presuda Disciplinskog suda MUP-a RH Policijska uprava k. broj: DS-40/6-94 od 18. 7. 1994.g. tako da iste presude ne proizvode pravne učinke, kao da nisu ni donesene.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju povrati sve uskraćene akontacije plaće u iznosu od 10% akontacije mjesečno zajedno sa propisanim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos uskraćenog dijela akontacije plaće posebno tekućim od dana isplate svakog pojedinog mjesečnog obroka plaće za koji je mjesec uskraćeno 10% akontacije plaće pa do isplate, te se nalaže tuženiku da naknadi tužitelju sve troškove nastale tužitelju tijekom disciplinskog postupka, te 1.705,00 kuna parničnog troška, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati kao osnovanu i ukine u cijelosti presudu suda prvog i drugog stupnja te predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Na reviziju nije odgovoreno.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud je utvrdio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje: ZPP), na koju revizijski sud, primjenom odredbe čl. 386. spomenutog zakona pazi po službenoj dužnosti.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava zbog sljedećeg. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za poništenje konačne odluke tuženika donijete u disciplinskom postupku, po kojoj mu je izrečena disciplinska mjera novčane kazne u iznosu od 10% akontacije plaće kroz razdoblje od šest mjeseci, zbog disciplinskog djela -neopravdanog izostanka s posla u vremenu od devet radnih dana (17. do 26. studenog 1993. godine) čime da bi počinio težu povredu radne obveze.

Sud prvog stupnja je utvrdio, koja utvrđenja je prihvatio i sud drugog stupnja i to:

- da je tužitelj bio na bolovanju radi obavljanja pregleda glede svoje zdravstvene sposobnosti, time da je na pregled bio upućen od strane Komisije MUP-a Republike Hrvatske, te da je za vrijeme dok je obavljao preglede koristio neprekinuto bolovanje u trajanju od 38 dana, tj. od 19. listopada 1993. godine do 26. studenoga 1993. godine;

- da je liječnik koji liječi tužitelja dao tužitelju pogrešnu uputu da može koristiti neprekinuto 42 dana bolovanja bez da se javlja liječničkoj komisiji, što međutim, u spornom periodu nije bio važeći propis zdravstvenog osiguranja već je još uvijek bio na snazi propis da pacijent nakon 30 dana bolovanja se mora javiti liječničkoj komisiji;

- da je liječnik na svojoj uputnici rukom napisao opasku liječničkoj komisiji neka tužitelju opravda bolovanje preko 30 dana, jer mu je on rekao da ne mora na liječničku komisiju 42 dana;

- utvrđeno je da liječnička komisija nije htjela opravdati prekoračenje bolovanja preko 30 dana, već je tužitelju opravdala bolovanje od 19. listopada 1993. godine do 17. studenog 1993. godine, tako da mu je devet dana ostalo neopravdano;

- da je zbog devet dana neopravdanog bolovanja protiv tužitelja pokrenut disciplinski postupak, te mu je izrečena novčana kazna kroz vremensko razdoblje od šest mjeseci.

Kod naprijed iznijetih utvrđenja i po stajalištu ovog suda nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da tužitelj nije odgovoran za težu povredu radne obveze za koju ga se tereti u smislu čl. 82. st. 1. toč. 12. Zakona o unutarnjim poslovima ("Narodne novine", br. 29/91, 73/91, 19/92 i 33/92) i čl. 49. st. 1. toč. 9. Pravilnika o radnim odnosima radnika MUP-a Republike Hrvatske.

Da bi radnik odgovarao za povredu radne discipline mora biti svjestan značaja svog postupka a sukladno odredbi čl. 67. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", br. 19/90 i 26/93). Naime, ako se radnik nalazi u ispričivoj zabludi da je neka njegova radnja dozvoljena, jer ima krivu predodžbu o nekoj činjeničnoj situaciji i o bitnim stvarnim okolnostima djela, onda ni njegova radnja ne može povlačiti kao posljedicu izricanje disciplinske mjere. Zapravo, u konkretnom slučaju tužitelj se je nalazio u takvoj ispričivoj zabludi. On je otvorio bolovanje jer je od strane Komisije MUP-a Republike Hrvatske bio upućen da obavi pretrage radi ocjene radne sposobnosti. Njegov liječnik koji ga inače liječi mu je saopćio da preglede mora obaviti u roku od 42 dana i da se tek tada mora javiti na liječničku komisiju radi opravdavanja bolovanja. S obzirom na naprijed iznijetu uputu liječnika, tužitelj je opravdano vjerovao da se ne mora javljati komisiji sve dok ne obavi preglede odnosno do krajnjeg roka od 42 dana nakon otvaranja bolovanja. Od tužitelja kao laika u navedenoj situaciji se ne može tražiti da provjerava dobivenu uputu glede dozvoljenog trajanja bolovanja. Navedeno je i razlog što po ocjeni i ovog suda u njegovom ponašanju nema odgovornosti za neopravdani izostanak s posla.

S iznijetih razloga nije bilo mjesta izricanju disciplinskih mjera tužitelju po tuženoj, pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja.

Iz iznijetih razloga revizijski navodi pogrešne primjene materijalnog prava po nižestupanjskim sudovima se ukazuju neosnovanim.

Temeljem odredbe čl. 393. ZPP presuđeno je kao u izreci ove presude a iz naprijed navedenih razloga.

U Zagrebu, 12. travnja 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann v.r.