Pž-1498/2014-2 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Ref. 16 Pž-1498/2014-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Mladenu Šimundiću, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE, OIB 02958272670, Zagreb, Margaretska 3, protiv 1. tuženika HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE, OIB 38922958547, Zagreb, Martićeva 73 i 2. tuženika DAVORA MIŠČANČUKA, Popovača, Dr. Slavka Polaka 48, radi isplate iznosa od 1.076,49 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-372/12 od 18. lipnja 2013., 26. svibnja 2017.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-372/12 od 18. lipnja 2013. u dijelu točke I. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 73, te u točki II. njene izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-372/12 od 18. lipnja 2013. u dijelu točke I. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika Davora Miščančuka, Popovača, Dr. Slavka Polaka 48, i sudi:

Nalaže se tuženiku Davoru Miščančuku, Popovača, Dr. Slavka Polaka 48, u roku od osam dana platiti tužitelju iznos od 1.076,49 kn (tisućusedamdesetšest kuna i četrdesetdevet lipa) sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 944,46 kn od 13. ožujka 2009. do isplate,

- 71,73 kn od 31. ožujka 2009. do isplate,

- 36,94 kn od 17. lipnja 2009. do isplate,

- 23,36 kn od 29. travnja 2009. do isplate,

i to po kamatnoj stopi koja od dospijeća do 30. lipnja 2011. iznosi 14% godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, a od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do isplate po stopi od 7,68% godišnje, a u slučaju promjene prosječne kamatne stope, zakonske zatezne kamate će se obračunati uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim

Ref. 16 Pž-1498/2014-2

društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Presudom poslovni broj P-372/12 od 18. lipnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu odbio je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da mu tuženici plate iznos od 1.076,49 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačne iznose glavnica (točka I. izreke) te je naložio tužitelju naknaditi tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje parnični trošak u iznosu od 50,00 kn u roku od osam dana (točka II. izreke).

Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu da presudu preinači ili ukine.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana u odnosu na tuženika Hrvatski ured za osiguranje, a osnovana je u odnosu na tuženika Davora Miščančuka.

Nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno članku 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14; u daljnjem tekstu: ZPP) pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pravilna i u skladu sa zakonom u dijelu opisanom u točki I. izreke ove drugostupanjske presude, dok je u dijelu opisanom u točki II. izreke ove presude prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

Premet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 1.076,49 kn kojeg je tužitelj platio na ime troškova liječenja svog osiguranika Dražena Hećimovića, ozlijeđenog u prometnoj nezgodi koju je 31. siječnja 2009. prouzročio Davor Miščančuk upravljajući neosiguranim vozilom.

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokaza obrazloživši da tužitelj nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između troškova liječenja i predmetnog štetnog događaja.

Naime, odredbom članka 44. stavak 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 85/06, 105/06, 118/06, 77/07, 111/07 i 35/08) propisano je da zavodi za zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje te društva za osiguranje sa subrogacijskim potraživanjima, kao i druge fizičke i pravne osobe koje su na bilo koji način neposredno oštećenoj osobi nadoknadile štetu ili dio štete nanesene uporabom neosiguranog ili nepoznatog prijevoznog sredstva, nemaju pravo na naknadu isplaćenih iznosa iz Garancijskog fonda.

Prema tome, odredbom članka 44. stavak 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu izričito je propisano tko je isključen od prava zahtijevati od tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje ispunjenje obveze po osnovi štete nastale od neosiguranog ili nepoznatog prijevoznog sredstva, među kojima je i tužitelj sa svojim subrogacijskim potraživanjem. U konkretnom slučaju radi se upravo o subrogacijskom potraživanju, jer tužitelj u predmetnom

Ref. 16 Pž-1498/2014-2

postupku od tuženika zahtijeva isplatu novčanog iznosa koji je on po osnovi obveznog zdravstvenog osiguranja isplatio trećoj osobi za liječenje svog osiguranika (oštećenika), te nije riječ o šteti koja je proizašla izravno iz prometne nesreće. Izravnu štetu u vidu tjelesnih ozljeda pretrpio je tužiteljev osiguranik, a ne tužitelj.

Niti odredbama članka 118. do članka 131. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 85/06, 105/06, 118/06, 77/07, 111/07 i 35/08) nije propisana tužiteljeva obveza da u slučaju kada je štetu uzrokovalo neosigurano vozilo od tuženika zahtijeva naknadu troškova zdravstvenih usluga za svog osiguranika. Tužiteljeva obveza zahtijevati naknadu štete od tuženika propisana je jedino odredbama članka 125. stavak 1. i 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju prema kojima je tužitelj obvezan od Hrvatskog ureda za osiguranje zahtijevati samo naknadu štete prouzročenu uporabom vozila inozemne registracije na području Republike Hrvatske, koje ima valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti te kada je šteta nastala u inozemstvu sukladno odredbama Zakona o osiguranju i međunarodnih ugovora.

Budući da odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju nije propisana tužiteljeva obveza od tuženika zahtijevati naknadu štete u vidu isplaćenih troškova liječenja svog osiguranika koja je prouzročena uporabom neosiguranog prijevoznog sredstva, a odredbom članka 44. stavak 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu je to pravo izričito isključeno, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev kao neosnovan u odnosu na tuženika Hrvatski ured za osiguranje slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske odluke.

Međutim, osnovano tužitelj ukazuje u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika Davora Miščančuka.

Naime, u konkretnom slučaju tuženikova odgovornost za štetu proizlazi iz odredbe članka 1064. u vezi s člankom 1069. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11; u daljnjem tekstu: ZOO), budući da je predmetna šteta nastala kao posljedica ozljede putnika (treće osobe) u vezi s pogonom motornog vozila, za koju štetu po načelu uzročnosti (objektivna odgovornost) odgovara njegov vlasnik. U vezi s navedenim odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i odredbama Zakona o obveznim odnosima, polazeći od toga, da je automobil sam po sebi opasna stvar, da je tužitelj u konkretnom slučaju treća osoba koja trpi štetu isplatom troškova liječenja svog osiguranika, tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati naknadu štete, u vidu regresnog potraživanja s osnove plaćenih troškova liječenja.

Međutim, vlasnik se može djelomično osloboditi odgovornosti za štetu ako je oštećenik djelomično doprinio nastanku štete (članak 1067. stavak 3. ZOO-a).

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev tvrdnjom da je osiguranik tuženika djelomično pridonio nastanku štete time što nije bio vezan sigurnosim pojasom. S obzirom na to da tuženik u prilog svoje tvrdnje o doprinosu tužiteljevog osiguranika nastanku prometne štete nije predložio izvesti nikakav dokaz, ovaj sud zaključuje, a primjenom pravila o teretu dokazivanja, da tuženik navedenu činjenicu nije dokazao.

Ref. 16 Pž-1498/2014-2

Dakle, kako tuženik Davor Miščančuk nije pružio dokaze iz kojih bi proizlazio zaključak da ne postoji njegova odgovornost, pravilnom primjenom materijalnog prava i to odredaba članka 113. stavak 1. i članka 117. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju u vezi s člankom 1069. ZOO-a valjalo ga je obvezati na isplatu iznosa od 1.076,49 kn, stoga je na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a pobijana presuda preinačena, a kako je to opisano u točki II. izreke ove drugostupanjske odluke.

Pritom valja navesti da je neosnovano tuženikovo osporavanje tijeka zateznih kamata na glavnicu. Naime, valja ukazati da je odredbom članka 124. stavak 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju izričito propisano da Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (ovdje tužitelj) ima pravo na zateznu kamatu po stopi propisanoj Zakonom o zateznim kamatama, od dana nastale štete. Iz navedenog proizlazi da je na tijek zateznih kamata na glavnicu potrebno primijeniti upravo odredbu članka 124. stavak 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.

S obzirom na to da tuženik nije ispunio svoju novčanu obvezu po dospijeću, dužan je osim glavnice platiti i zatezne kamate po stopi propisanoj zakonom, u skladu s odredbom članka 29. stavka 1. ZOO-a.

Kako se u konkretnom slučaju ne radi o odnosu koji je proizašao iz trgovačkog ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnog prava to se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., stopa zakonske zatezne kamate pravilnom primjenom odredbe članka 29. stavak 2. ZOO-a („Narodne Novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te je iznosila 14% godišnje u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. (eskontna stopa 9% godišnje - „Narodne novine“ broj 132/07), 12% godišnje u razdoblju od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. (eskontna stopa 7% godišnje - „Narodne novine“ broj 66/11), dok se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa nadalje stopa zakonske zatezne kamate određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te iznosi 8,14% godišnje u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. (prosječna kamatna stopa za referentno razdoblje od 1. studenoga 2014. do 30. travnja 2015. 5,14% - „Narodne novine“ broj 85/15), 8,05% godišnje u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. (prosječna kamatna stopa za referentno razdoblje od 1. svibnja 2015. do 31. listopada 2015. 5,05% - „Narodne novine“ broj 140/15), 7,88% godišnje u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. (prosječna kamatna stopa za referentno razdoblje od 1. studenoga 2015. do 30. travnja 2016. 4,88% - „Narodne novine“ broj 60/16), a od 1. siječnja 2017. nadalje 7,68% godišnje (prosječna kamatna stopa za referentno razdoblje od 1. svibnja 2016. do 31. listopada 2016. 4,68% - „Narodne novine“ broj 1/17).

U Zagrebu 26. svibnja 2017.

SUDAC

MLADEN ŠIMUNDIĆ, v.r.