I Kž-909/2002-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 909/02-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao članova vijeća, te mr. Branka Zmajevića , Senke Klarić- Baranović, Ante Potrebica i Damira Kosa, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. Š. zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ, odlučujući o žalbi optuženog podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 10. listopada 2002. godine, br. K 16/02, u javnoj sjednici održanoj 12. veljače 2003. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića i branitelja opt. odvjetnika S. J. iz D.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se djelomično žalba opt. I.Š., preinačuje se prvostupanjska presudsa u odluci o kazni, te se opt. I.Š. za kazneno djelo iz čl. 90. KZ zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim "temeljem čl. 90. KZ osuđuje na kaznu zatvora od 10 god, u koju kaznu mu se po čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 4. srpnja 2002. godine, pa nadalje.

II. U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba opt. I.Š., te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Županijski sud u Dubrovniku proglasio je krivim opt. I.Š. zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi zbog bitne povrede odredaba kaznenog

činjeničnog stanja i

postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog

zbog odluke suda o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Ujedno optuženi zahtjeva da o sjednici vijeća budu obaviješteni on i njegov branitelj. Sjednici vijeća ovog Vrhovnog suda prisustvovao je branitelj optuženog odvjetnik S.J. iz D.,

I Kž 909/02-5

dok optuženi nije predveden, jer je vijeće smatralo da njegovo prisustvo sjednici ne bi bilo svrhovito.

Žalba je djelomično osnovana.

Nije u pravu optuženi kada se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka (čl. 367. st. 3. u vezi čl. 322. st. 5. ZKP i čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP).

Optuženi smatra da je počinjena relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer prvostupanjski sud odbijajući dokazne prijedloge obrane da se provedu određena vještačenja, da se pribave i pregledaju ispisi telefonskih razgovora, te pročitaju sadržaji tih razgovora, ispitaju i suoče određeni svjedoci, bez obrazloženja toga rješenja samo konstatira da se odbijaju dokazni prijedlozi kao suvišni i nepotrebni. Takovim postupkom suda onemogućeno je da se u pobijanoj presudi navedu i razlozi o odlučnim činjenicama (čl. 367. st. 1. i 3. ZKP).

Pored toga prvostupanjski sud nije dvojbu o postojanju odlučnih činjenica riješio na način povoljniji za optuženog, niti je s jednakom pažnjom ispitao i utvrđivao činjenice, propustio je provesti određena suočenja, a vještačenje po vještaku dr. N.L. nije valjano provedeno. Pojedine dokaze, što ih je izveo, prvostupanjski sud samo je nabrojio bez da ih analizira i ocjenjuje, a prilikom objavljivanja presude predsjednik vijeća je naglasio da je vijeće jednoglasno donijelo presudu, u žalbi se navodi da sve navedeno predstavlja također bitne povrede iz čl. 367. st. 1. i 3. ZKP.

Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud je donio rješenje da se odbijaju prijedlozi za izvođenje novih dokaza utvrđujući da se radi o nevažnim prijedlozima (čl. 322. st. 4. toč. 2. ZKP), budući su činjenice koje je trebalo utvrditi već bile utvrđene i bez izvođenja tih dokaza. Takav svoj zaključak prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi i obrazložio (str. 5. presude). Ovakovo postupanje suda prvog stupnja ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. Suočenje svjedoka navedenih u žalbi, se može, ali i ne mora provesti (čl. 239. st. 3. ZKP), a prvostupanjski sud doista nije proveo suđenje između svjedoka M.Š. i I.N., očito ocjenjujući izvođenje tog dokaza nevažnim. Naime, svjedok M.Š. nesporno nije bila prisutna sukobu između optuženog i oštećenog, tako da se iskazi ovo dvoje svjedoka ne slažu u činjenicama koje nisu važne za donošenje odluke.

Za razloge navedene u obrazloženju presude po ocjeni ovog suda drugog stupnja, ne može se reći da su nedovoljni, neuvjerljivi ili nelogični, a ponajmanje se može tvrditi da je u presudi prvostupanjskog suda izostalo svako obrazloženje odluke sadržane u izreci presude, točnije, kao što se to čini u žalbi, da presuda nema uopće razloga. Protivno navodima žalbe nalazi vještaka pročitani su uz suglasnost stranaka. Prvostupanjski sud je izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima za dokazane, odnosno nedokazane i nema potrebe da nabraja u presudi baš sve izvedene dokaze, posebno ne one koji su bez ikakovog značaja za utvrđenje odlučnih činjenica.

Ukoliko je predsjednik vijeća prije objavljivanja presude naglasio da je vijeće odluku donijelo jednoglasno, takova nepravilna primjena zakona nije utjecala niti je mogla utjecati na već donesenu presudu, pa ne predstavlja relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP.

I Kž 909/02-5

Prema tome, optuženi nije u pravu kada se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

Optuženi nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud pravilno ocijenio rezultat izvedenih dokaza, njihovu pouzdanost i vjerodostojnost i izveo logičan zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženog. Navodi žalbe o onome što je pokojni oštećeni radio noć prije i prilikom susreta sa svjedokom M.Š., te ono što je govorio, iako ukazuju na ponašanje oštećenog prije događaja, ipak nisu od odlučnog značaja za odluku u ovom kaznenom predmetu.

Pretežno verbalni sukob pokojnog oštećenog i njegovo nasrtanje na svjedokinju M.Š., dogodilo se prije kritičnog događaja i tome više verbalnom sukobu optuženi nije bio prisutan, niti je, kako se navodi u samoj žalbi u vrijeme kritičnog događaja znao za njega. Dakle, ta događanja nisu mogla imati odraza na ponašanje optuženog u odlučnom trenutku sukoba sa pokojnim oštećenim.

S pravom je sud prvog stupnja odbio da se provede dodatno kombinirano vještačenje sa vještakom internistom – endokrinologom, radi davanja mišljenja o stanju svijesti optuženog, koji boluje od šećerne bolesti, a u trenutku kada je zadobio povredu u vidu razdora bubnjića lijevog uha. Naime, ta povreda do koje je očito došlo u trenutku zajedničkog naguravanja optuženog i oštećenog, o čemu iskazuju svjedok N., bila je laka tjelesna povreda (nalaz dr. B. i D.P. ), a psihičko stanje optuženog u tom trenutku posve jasno proizlazi iz nalaza vještaka dr. N.G. i psihologa prof. D.S. Prema nalazima tih vještaka u vrijeme odlučnog sukoba optuženi je bio potpuno svjestan svojih postupaka i potpuno ubrojiv. Obzirom na takove nalaze vještaka nema nikakove potrebe da se provodi novo, po obrani predloženo kombinirano vještačenje, naime, niti stručne osobe kao vještaci nisu izrazile sumnju u ubrojivost optuženog, pa nema potrebe da se dodatno konzultiraju odgovarajući stručnjaci.

Prikaz događaja koji daje žalba pri svoje kraju, ne odgovara rezultatima izvedenih dokaza, a posebno ne iskazu jedinog potpuno nepristranog svjedoka očevidca I.N. Taj svjedok vrlo detaljno ne štedeći niti pokojnog oštećenog, u opisu onoga što se je događalo, prije kritičnog trenutka, jasno ocrtava početak sukoba između optuženog i pok. oštećenog. Iz toga iskaza vidljivo je da su odmah nakon prvih riječi što su ih razmijenili, optuženi i oštećeni krenuli jedan na drugoga, dakle, objektivno stanje stvari je bilo takovo da su oboje i optuženi i oštećeni krenuli jedan prema drugom, lamatajući rukama i u jednom trenutku oštećeni se sagnuo uz riječi da je uboden. Takova situacija, kada se optuženi kreće prema oštećenom i kada dolazi do obostranog naguravanja, proturječi samoj prirodi nužne obrane. Obojica i optuženi i oštećeni bili su istodobno u akciji naguravanja, time da je optuženi pri tome ubo nožem oštećenog. Povik o kojem govori svjedok N., da ga je izgovorio oštećeni "ne mogu vjerovati ubo si me nožem", te odgovor optuženog "ubost ću te još jednom" jasno govori o namjeri optuženog i njegovoj punoj svijesti o onome što čini. Obostrano naguravanje optuženog i oštećenog, bilo je takove kategorije opasnosti za optuženog za koje se u običnom životu ne može cijeniti kao postojanje napada pok. oštećenog. Za ocjenu je li postojao napad upravo je odlučno objektivno stanje stvari, a ne shvaćanja aktera ovakvoga sukoba.

I Kž 909/02-5

Navodi žalbe o tome da je optuženi posrtao od udarca, kojeg mu je zadao oštećeni, te kako zbog omaglice i boli nije bio svjestan što se događa i da je u takvom stanju pribjegao jedinom sredstvu obrane, te izvadio nož i u stanju afekta i razdraženosti ubo oštećenog nemaju podloge u izvedenim dokazima. Radilo se, kako to nedvojbeno proizlazi iz iskaza potpuno nezainteresiranog svjedoka, o verbalnom sukobu i početku naguravanja između optuženog i oštećenog u kojem naguravanju je optuženi posegao za nožem.

Vještak G. potpuno određeno tvrdi, da optuženi zbog toga sukoba nije, iako boluje od šećerne bolesti upao u bilo kakav duševni poremećaj, a posebno ne u poremećaj svijesti. Kao temelj za takovo mišljenje vještak ističe podatke iz liječničkog kartona za optuženog, kojeg je razgledao, te iz obavljenog intervjua s optuženim. Pri tome vještak isključuje bilo kakovo pomračenje svijesti kod optuženog u vrijeme sukoba (str. 176 spisa). Ovakav nalaz vještaka potkrepljuje i psihologijska obrana optuženog (prof. D.S. ) prema kojoj je optuženi osoba sa visokim stupnjem agresivnosti i tolerancije na frustraciju, te visokom samokontrolom (str. 121 spisa).

Osnovano, dakle, zaključuje sud prvog stupnja da nema nikakove potrebe provoditi dopunska vještačenja glede ličnosti optuženog.

U odnosu na navode žalbe u kojima se ističe da je optuženi mogao biti u stanju jake razdraženosti ili prepasti izazvane napadom oštećenog, treba reći, da moguće je postojala provokacija oštećenog, ali u napad su krenuli obojica i optuženi i oštećeni, verbalno se prepirući što je nastavljeno međusobnim naguravanjem. Prema tome, ne može se govoriti da se sve događalo bez krivnje optuženog i da on nije dao povoda za sukob. Pored toga iz nalaza navedenih vještaka proizlazi da se razdraženost optuženog, ukoliko je i postojala, kretala u granicama normalnog uzbuđenja i bijesa, te ništa ne ukazuje na stanje jake razdraživosti ili žestokog uzbuđenja.

Prema tome, nije u pravu optuženi kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije u pravu optuženi niti kada se žali i zbog povrede kaznenog zakona navodeći da se je u konkretnom slučaju optuženi nalazio u stanju nužne obrane, odnosno prekoračenja iste, ili da se pak radi o kaznenom djelu privilegiranog ubojstva izvršenog na mah. Tim navodima svoje žalbe optuženi u suštini pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja o čemu je već bilo govora u ovoj presudi.

Optuženi je u pravu kada se žali zbog odluke suda o kazni.

Optuženi u odnosu na izrečenu kaznu navodi da je težak bolesnik, boluje od šećerne bolesti, on je na inzulinskoj terapiji i potrebna mu je svakodnevna liječnička kontrola.

Sud prvog stupnja je pravilno prilikom odmjeravanja kazne kao olakotno optuženom cijenio dosadašnju neosuđivanost, te loše zdravstveno stanje, dok mu je kao otegotno uzeo u obzir, da je usmrtio jednu mladu osobu, oca dvoje mldb. djece.

Međutim, sud prvog stupnja je propustio sa dovoljno pažnje cijeniti sve okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, a koje objektivno oslikavaju djelo. U konkretnom slučaju do

I Kž 909/02-5

izvršenja djela došlo je nakon obostrane verbalne prepirke i naguravanja što ukazuje na stupanj ostvarenog neprava i od značaj je za sudsku kaznu. Obzirom na te okolnosti izrečena kazna ukazuje se prestrogom, pa po mišljenju ovog suda drugog stupnja kazna zatvora u trajanju od 10 godina je primjerena navedenim utvrđenim okolnostima i ta kazna će ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 50. KZ.

Radi svega naprijed navedenog, trebalo je temeljem odredbe čl. 390. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 12. veljače 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.