Rev-x-341/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 341/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Lucije Čimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Splita, protiv tuženika A. M. d.o.o. u stečaju, S., …, kojeg zastupa stečajni upravitelj B. B., kojeg zastupa punomoćnica I. J., odvjetnica u S., radi isplate; po protutužbi tuženika-protutužitelja A. M. d.o.o. u stečaju, S., …, kojeg zastupa stečajni upravitelj B. B., kojeg zastupa punomoćnica I. J., odvjetnica u S., protiv tužitelja - protutuženika Grada Splita, te po tužbi glavnog miješanja tužitelja B. M. iz S., …, kojeg zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik u S., protiv tuženika 1. Grad Split, i 2. A. M. d.o.o. u stečaju, radi utvrđenja ništavosti ugovora, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Virovitici, poslovni broj Gž-476/07-2 od 13. prosinca 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1241/00 od 5. lipnja 2006., u sjednici održanoj 9. prosinca 2015.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika - protutužitelja A. M. d.o.o. u stečaju protiv presude Županijskog suda u Virovitici, poslovni broj Gž-476/07-2 od 13. prosinca 2007. u dijelu u kojem je odbijena žalba tuženika - protutužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1241/00 od 5. lipnja 2006. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja - protutuženika (točka I. izreke prvostupanjske presude), kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženika - protutužitelja A. M. d.o.o. u stečaju protiv presude Županijskog suda u Virovitici, poslovni broj Gž-476/07-2 od 13. prosinca 2007. u dijelu u kojem je odbijena žalba tuženika - protutužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1241/00 od 5. lipnja 2006. u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja (točka II. izreke prvostupanjske presude), kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1241/00 od 5. lipnja 2006. glasi: "I. Tuženiku A. M. d.o.o. S. se nalaže isplatiti tužitelju Gradu Splitu, na ime dijela neisplaćene kupoprodajne cijene za poslovni prostor u Ulici …, u S., po Aneksu od 23. svibnja 1997., Ugovora od 27.12.1994., iznos od 904.435,71 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče počev od dana podnošenja tužbe sudu tj. 27.07.2000., pa do isplate, u roku od 15 dana.

II. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja A. M. d.o.o. S., protiv tužitelja - protutuženika Grada Splita, S., koji glasi:

"Ništav je i bez pravne krijeposti Aneks ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora broj: 372-02/94-01/91 sklopljen između stranaka dana 23. svibnja 1997."

III. Odbija se tužbeni zahtjev po tužbi glavnog miješanja tužitelja B. M. protiv tuženih Grada Splita i A. M. d.o.o. S. koji glasi:

"Ništavi su i bez pravne važnosti Ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora sklopljen između tuženika ad. 1. Grada Splita, kao prodavatelja i tuženika ad. 2. A. M. d.o.o. S., kao kupca br. 372-02/94-01/91 od 27.12.1994. i Aneks toga ugovora od 23.05.1997., pa su tuženici dužni uzajamno izvršiti povrat danog i primljenog temeljem tih ugovora., a sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom prinudne ovrhe. Dužni su tuženici, u roku od 15 dana i pod prijetnjom prinudne ovrhe, naknaditi tužitelju parnični trošak."

Pobijana drugostupanjska presuda Županijskog suda u Virovitici, poslovni broj Gž- 476/07-2 od 13. prosinca 2007. glasi:

"Odbijaju se žalbe tuženika - protutužitelja te glavnog umješača kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1241/00 od 5. lipnja 2006."

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik - protutužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev i prihvati protutužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja-protutuženika da tuženiku - protutužitelju naknadi parnični trošak, a podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tuženika protiv dijela drugostupanjske presude koji se odnosi na protutužbeni zahtjev (u dijelu kojim je potvrđena točka. II. izreke prvostupanjske presude) nije dopuštena, dok u odnosu na dio koji se odnosi na tužbeni zahtjev (u dijelu kojim je potvrđena točka. I. izreke prvostupanjske presude) nije osnovana.

Prema odredbi čl. 382 st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 84/08, dalje: ZIDZPP/08) stranke mogu izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn.

Po svojoj pravnoj prirodi protutužba je samostalna tužba, pa se pitanje dopuštenosti revizije protiv presude kojom je odlučeno o tužbenom i protutužbenom zahtjevu ocjenjuje samostalno u odnosu na svaki od tih zahtjeva (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev- x 38/13-2 od 20. veljače 2013.).

U konkretnom slučaju protutužbeni zahtjev se ne odnosi na novčanu svotu, pa je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tuženik-protutužitelj u protutužbi naznačio (čl. 40. st. 2. ZPP). Tuženik - protutužitelj je podnoseći protutužbeni zahtjev propustio odrediti vrijednost predmeta spora, a prvostupanjski sud nije naknadno do zaključenja glavne rasprave odredio vrijednost predmeta spora.

Odredbom čl. 3. ZIDZPP/08 izmijenjena je odredba čl. 40. st. 5. ZPP tako da izmijenjena glasi: "Ako prvostupanjski sud u slučaju iz st. 4. ovog članka ne utvrdi vrijednost predmeta spora na način određen u tom stavku najkasnije do zaključenja glavne rasprave, smatrat će se da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn." Ova se odredba, u skladu s odredbom čl. 52. st. 1. ZIDZPP/08, primjenjuje i u ovom predmetu.

Prema tome, u konkretnom predmetu vrijednost predmeta spora je 50.000,00 kn, dakle vrijednost pobijanog dijela presude u odnosu na protutužbeni zahtjev ne prelazi 100.000,00 kn.

Stoga je rješenjem revizija u tom dijelu odbačena kao nedopuštena (čl. 392. st. 1. ZPP).

Vrijednost predmeta spora tužbenog zahtjeva prelazi zakonom određeni iznos od 100.000,00 kuna, pa je stoga dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP u tom dijelu.

Prema odredbi čl. 392.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Revizija je podnesena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom. Postojanje ove povrede tuženik - protutužitelj (dalje u tekstu: tuženik) obrazlaže sljedećim činjeničnim tvrdnjama:

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-33/05 od 7. studenoga 2006. otvoren stečajni postupak nad stečajnim dužnikom A. M. d.o.o.,

- da je tužitelj-protutuženik (dalje u tekstu: tužitelj) u stečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom, prijavio tražbinu u ukupnom iznosu od 1.914.498,69 kn, time da je označio da s osnove Ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora od 27. prosinca 1994. i Aneksa tog Ugovora od 23. svibnja 1997. (glavnica i zakonske zatezne kamate od dana dospijeća do dana otvaranja stečajnog postupka) potražuje iznos od 1.809.595,72 kn,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-33/05 od 16. siječnja 2007. priznata tražbina tužitelja u iznosu od 12.391,79 kn, a osporena tražbina u iznosu od 1.902.106,90 kn te da su vjerovnici kojima je osporena tražbina upućeni na pokretanje parnice u roku od 8 dana uz napomenu, da će se u protivnom smatrati da su odustali od vođenja parnice,

- da u spisu ne postoji dokaz da je tužitelj u roku koji mu je određen rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-33/05 od 16. siječnja 2007. predložio nastavak predmetne parnice.

Uz reviziju je priloženo rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-33/05 od 16. siječnja 2007., iz kojeg proizlazi da je da je tužitelj kao stečajni vjerovnik prijavio svoju tražbinu (o kojoj teče ova parnica), a ista mu je osporena pa je tužitelj upućen na parnicu radi utvrđenja osporene tražbine.

Iz navedenog proizlazi da je nad tuženikom otvoren stečajni postupak i da je stečajni sud rješenjem od 16. siječnja 2007. uputio tužitelja, kao stečajnog vjerovnika čija je tražbina osporena, na parnicu radi utvrđenja osporene tražbine, nakon što je već donesena prvostupanjska presuda, ali prije nego li je drugostupanjski sud odlučio o žalbi protiv te presude. Tada je po sili zakona prekinut postupak jer su tada nastupile pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka (čl. 212. t. 5. ZPP).

Prema tome, suprotno tvrdnjama tuženika predmetni postupak je prekinut jer je prekid nastupio po sili zakona. Odluka suda o prekidu ima samo deklaratoran značaj. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je rješenjem od 18. siječnja 2013. utvrdio prekid postupka i pozvao stečajnog upravitelja da preuzme postupak (iako je stečajni upravitelj već i ranije preuzeo postupak izjavljivanjem revizije protiv drugostupanjske presude)).

Tuženik, nadalje, pozivom na odredbu čl. 179. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03 i 82/06 - dalje: SZ) prigovara, u bitnom, da nisu bile ispunjene pretpostavke za daljnje vođenje postupka u ovoj parničnoj stvari zbog toga što tužitelj u zakonom propisanom roku nije predložio nastavak parnice radi utvrđivanja osporene tražbine, jer se u takvom slučaju smatra da je tužitelj (vjerovnik) odustao od vođenja parnice.

Navedeni revizijski prigovor nije osnovan.

Odredba čl. 179. SZ glasi: "Ako je u vrijeme otvaranja stečajnog postupka već pokrenut parnični postupak o tražbini pred državnim ili arbitražnim sudom, postupak radi utvrđivanja tražbine nastavit će se preuzimanjem te parnice. Prijedlog za nastavak parnice može staviti vjerovnik čija je tražbina osporena, u roku od 8 dana od primitka rješenja o upućivanju u parnicu. Osporavatelj parnicu nastavlja u ime i za račun dužnika. Ako vjerovnik osporene tražbine koji je upućen na parnicu ne predloži nastavak parnice u tom roku, smatrat će se da je odustao od prava na vođenje parnice."

Iz navedenog sadržaja ove zakonske odredbe proizlazi da je bitan preduvjet za preuzimanje i nastavak parnice parnična radnja vjerovnika (tužitelja), koji je u ovom slučaju dužan preuzeti parnicu u roku od 8 dana od primitka rješenja o upućivanju na parnicu. U protivnom, nastupa (neoboriva) zakonska predmnijeva da je vjerovnik odustao od prava na vođenje parnice. Pravni standard sadržan u sintagmi "odustao od prava na vođenje parnice" može se tumačiti i primijeniti samo tako da protekom roka u kojem vjerovnik nije preuzeo parnicu po samom zakonu nastupa postupovna posljedica slična predmnijevanom povlačenju tužbe, dakle, parnica prestaje teći, ali uz bitnu razliku da se parnica o istom predmetu spora i među istim strankama više ne može voditi jer se zapravo smatra da je vjerovnik u takvom slučaju prihvatio dužnikovo osporavanje sporne tražbine iz stečajnog postupka i odustao od tužbenog zahtjeva (tako i Vrhovni sud u Rev x 1052/2013-2 od 11. prosinca 2013.).

Polazeći od te odredbe proizlazi da u slučaja kada je nad tuženikom otvoren stečajni postupak i da je stečajni sud rješenjem uputio tužitelja, kao stečajnog vjerovnika čija je tražbina osporena, na parnicu radi utvrđenja osporene tražbine, nakon što je već donesena prvostupanjska presuda, ali prije nego li je drugostupanjski sud odlučio o žalbi protiv te presude drugostupanjski sud nije mogao postupati kao da nad dužnikom nije otvoren stečajni postupak i tako u cijelosti zanemariti činjenicu otvaranja stečajnog postupka, ali i vjerovnikovu dužnost preuzimanja parnice te možebitno nastupanje predmnijeve odustanka od prava na vođenje parnice.

Međutim, članak 179. SZ izmijenjen je člankom 80. Zakona o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 82/06, dalje: ZIDSZ/06) koji je stupio na snagu 29. srpnja 2006., a iz odredbe čl. 111. ZIDSZ/06 proizlazi da će se stečajni postupci pokrenuti prije stupanja na snagu toga Zakona dovršiti po odredbama Stečajnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme njihova pokretanja (čl. 111. st. 1. ZIDSZ/06), dok će se na postupke u tijeku, ako nisu započete radnje na koje se odnose, primijeniti sljedeće odredbe ZIDSZ/06: članci 5., 6., 7., 8., 13., 14., 16., 18., 21., 22., 24., 25., 26., 30., 34., 45., 62., 66., 69., 70., 71., 72. (osim stavka 7. do stavka 11.), 73., 74., 89., 90., 96. i 97. (čl. 111. st. 2. ZIDSZ/06).

Iz navedene odredbe proizlazi da se će se stečajni postupci pokrenuti prije stupanja na snagu ZIDSZ/06 dovršiti po odredbama Stečajnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme njihova pokretanja, pa tako što se tiče nastavljanja parničnog postupka u takvim slučajevima treba primijeniti odredbu čl. 179. st. 1. tada važećeg Stečajnog zakona koja glasi: "Ako je u vrijeme otvaranja stečajnoga postupka tekla parnica o tražbini, postupak radi utvrđivanja nastavit će se preuzimanjem te parnice. Prijedlog za nastavak parnice može staviti vjerovnik čija je tražbina osporena ili osporavatelj. Osporavatelj parnicu nastavlja u ime i za račun dužnika."

Dakle, prema toj zakonskoj odredbi sud nije ovlašten rješenjem o osporenoj tražbini i upućivanju na nastavak postupka određivati i prekluzivni rok osim ako takav rok nije propisan zakonom. Prekluzivni rok za nastavljanje parnice propisan je tek odredbom čl. 80. ZIDSZ/06. On je identičan roku za pokretanje postupka radi utvrđivanje tražbina. Do tada je samo za vjerovnike koji su pokretali postupak bio propisan prekluzivan rok, dok za vjerovnike koji su trebali zatražiti nastavak parnice takvog roka nije bilo.

Stoga je u konkretnom slučaju od odlučnog je značaja trenutak kada je predmetni stečajni postupak pokrenut jer o tome ovisi koju odredbu Stečajnog zakona treba primijeniti. Pokretanje stečajnog postupka je u skladu s odredbom čl. 39. st. 1. SZ vezano za podnošenje prijedloga sudu od strane vjerovnika ili dužnika.

Iz podataka Glavne knjige registra vođene računalom, kao jedinstvene baze podataka za Republiku Hrvatsku, proizlazi da je stečajni postupak pokrenut 2005. godine, što znači da ovdje nema prekluzivnog roka za nastavljanje parnice.

Slijedom navedenog, nije ostvaren revizijski razlog iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 179. Stečajnog zakona na kojeg se poziva tuženik.

U reviziji se ističe da je postala pravomoćna točka I. prvostupanjske presude sa postavljenim kondemnatornim tužbenim zahtjevom za isplatu, a da je takav tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika je nedopušten jer se u odnosu na stečajnog dužnika može postaviti samo deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje postojanja tražbine tužitelja prema tuženiku u određenom iznosu u drugom višem isplatnom redu u skladu sa čl. 71. st. 2. SZ. Smatra da na temelju takve presude tužitelj ne može zahtijevati u stečajnom postupku ispravak rješenja o utvrđivanju tražbina stečajnih vjerovnika.

Međutim, u konkretnom slučaju u žalbenom postupku drugostupanjski sud je pravilno ispitao zakonitost prvostupanjske presude koja se žalbom pobija, a prvostupanjski sud je pravilno odlučio kondemnatornom presudom o kondemnatornom tužbenom zahtjevu. Takav kondemnatorni zahtjev za isplatu u sebi sadrži deklaratorni zahtjev za utvrđenje postojanja te tražbine. Tek nakon zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom i nakon dostavljanja predmeta drugostupanjskom sudu je nad tuženikom otvoren stečajni postupak. Žalbeni sud je u postupku povodom žalbe vezan granicama raspravljanja i činjenicama utvrđenim u prvostupanjskom postupku, te mora odlučivati u granicama žalbe. Stoga, činjenica naknadnog otvaranja stečajnog postupka (za vrijeme trajanja drugostupanjskog) nije mogla biti od utjecaja na odluku drugostupanjskog suda o pravilnosti i zakonitosti prvostupanjske presude.

Nakon otvaranja stečajnog postupka pojedini stečajni vjerovnici, pa tako i tužitelj, ne mogu protiv dužnika tražiti osiguranje ili ovrhu na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu niti na drugoj imovini dužnika (čl. 98. st. 1. SZ). Naime, stečaj je generalna ovrha, pa je isključena individualna ovrha. Stoga, suprotno tvrdnjama tuženika, s obzirom na sve navedeno, tužitelj na temelju prvostupanjske presude ne može zahtijevati niti dobrovoljno niti prisilno namirenje tražbine utvrđene tom presudom, već može (samo i jedino) tražiti od stečajnog suca ispravak tablice ispitanih tražbina (u smislu odredbe čl. 181. st. 2. SZ).

U drugostupanjskoj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se u reviziji poziva tuženik. Tuženik određeno ne ukazuje u čemu bi se takva povreda sastojala, a iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da ta presuda sadrži jasne razloge iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i zaključcima je sud temeljio svoju ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a kojim je drugostupanjski sud sukladno čl. 375. st. 1. ZPP odgovorio na žalbene navode tuženika koji su od odlučnog značenja.

Pritom sud nije propustio pravnu kvalifikaciju spornog odnosa i pravna pravila na temelju kojih treba prosuditi i na temelju kojih treba donijeti odluku o spornom odnosu jer iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da je pravna osnova spornog pravnog odnosa ugovor o kupoprodaji i aneks tog ugovora sklopljen između stranka na temelju kojeg tužitelj kao prodavatelj potražuje od tuženika kao kupca ostatak neisplaćene cijene.

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za isplatu cijene razlike kvadrata u odnosu na objekt i Ugovor o kupoprodaji sklopljen između tužitelja i tuženika 27. prosinca 1994., a koja cijena je utvrđena Aneksom ugovora o kupoprodaji od 23. svibnja 1997. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da su tužitelj i tuženik Ugovorom o kupoprodaji od 27. prosinca 1994. ugovorili kupoprodaju poslovnog prostora površine 336 m2 te neizgrađenog aneksa u površini od 323 m2, dakle ukupno 659 m2 poslovnog prostora i da je tuženik platio cijenu ugovorenu istim ugovorom u iznosu od 2.829.604,00 kune, dok su aneksom Ugovora o kupoprodaji sklopljenim 23. svibnja 1997., tužitelj i tuženik temeljem usvojenog Idejnog rješenja i tako dobivene lokacijske dozvole utvrdili razliku kvadrata u odnosu na objekt i Ugovor o kupoprodaji od 27. prosinca 1994., i to u površini od 74,55 m2 u prizemlju te naknadno izveden podrum u površini od 367,45 m2, pa se tuženik (kao kupac) obvezao platiti tužitelju cijenu razlike kvadrata u iznosu od 778.992,00 kune.

Osporavajući zakonitost pobijane presude tuženik se formalno poziva na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dok iz navoda revizije kojima tuženik navodi koje su činjenice nesporne, prvi put u postupku tvrdi da je neovlaštena osoba tuženika potpisala aneks ugovora o kupoprodaji i kojima iznosi svoju ocjenu isprava koje prvi put prilaže uz reviziju osporavajući utvrđenja nižestupanjskih sudova, proizlazi da prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

Suprotno tvrdnji tuženika nije se ostvario revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP. Ovo iz razloga što sud nije protivno odredbi čl. 3. st. 3. ZPP utemeljio svoju odluku na nedopuštenim raspolaganjima stranaka. Odredbom čl. 3. st. 3. ZPP propisano je da sud neće uvažiti raspolaganja stranaka u koliko su u suprotnosti sa prisilnim propisima i pravilima javnog morala. Dakle, ova odredba obvezuje sud, da po načelu oficioznosti, suprotno načelu dispozicije propisane st. 1. i 2. istog članka, ne uvaži i ne utemelji svoju odluku na nedopuštenim raspolaganjima stranaka. Iz ove odredbe jasno proizlazi da se ista odnosi na raspolaganja parničnih stranaka koje sudjeluju u postupku u kojem sud donosi svoju odluku. Inače, stranke mogu, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. i 2. ZPP slobodno raspolagati svojim zahtjevima na način da se odreknu svog zahtjeva, priznaju zahtjev protivnika ili se nagode (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev 304/1997-2 od 28. lipnja 2000.).

U reviziji tuženik i ne tvrdi da se jedna parnična stranka poslužila tim procesnim ovlaštenjem (odricanje od zahtjeva, priznanje zahtjeva protivnika, nagodba ili neko drugo raspolaganje zahtjevom za pružanje pravne zaštite) suprotno prisilnim propisima i pravilima javnog morala, već zapravo tvrdi da sklapanja aneksa ugovora o kupoprodaji predstavlja nedopušteno raspolaganje.

Naime, u smislu odredbe čl. 3. st. 3. ZPP sudovi neće uvažiti dispozitivne parnične radnje stranaka koje su protivne pravnom poretku. Navedeno, međutim, ne znači obvezu suda upuštati se u kontrolu svih radnji koje su stranke (izvan suda) poduzimale pri zasnivanju obveznopravnog odnosa ili pri izvršavanju obveza iz tog odnosa.

Značenje nedopuštenog raspolaganja stranaka u smislu odredbe čl. 3. st. 3. ZPP imaju dispozitivne procesno-pravne radnje stranaka iz stavka 2. tog članka (priznanje tužbenog zahtjeva, odricanje od tužbenog zahtjeva, sudska nagodba) poduzete radi ostvarenja svrhe koja je u suprotnosti sa prisilnim propisima i pravilima javnog morala (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Gzz 126/2003-2 od 3. ožujka 2004.).

Tuženik u reviziji ne navodi niti jednu procesnu dispoziciju koja bi bila u suprotnosti s odredbom čl. 3. st. 3. ZPP, već tvrdi da postoje nezakonite radnje tuženika poduzete izvan parnice pogrešno smatrajući da bi to bilo obuhvaćeno odredbom čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP. Prema tome, tuženik temelji taj revizijski prigovor na pogrešnom tumačenju navedene odredbe ZPP, pa taj prigovor nije osnovan.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženika djelomično odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 9. prosinca 2015.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.