Revr-1188/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1188/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. V., iz Ž., kojeg zastupa punomoćnik I. Ž., odvjetnik u S. B., protiv tuženika H.-O. D. S. d.o.o. Z., E. V., uz sudjelovanje umješača C. O. d.d., F. V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1703/12-3 od 16. veljače 2015. kojima su potvrđeni presuda Općinskog suda u Županji poslovni broj P-565/08 od 6. travnja 2012. i rješenje istog suda poslovni broj P- 565/08 od 6. travnja 2012., u sjednici održanoj 3. svibnja 2017.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u odluci o glavnoj stvari.

r i j e š i o j e :

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužitelja protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odlučeno o naknadi parničnog troška.

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužitelja protiv drugostupanjskog rješenja kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prijedlog tužitelja za povrat u prijašnje stanje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je tuženiku naloženo da tužitelju isplati na ime naknade štete za pretrpljene fizičke bolove iznos 20.000,00 kn, za pretrpljeni strah iznos 12.000,00 kn, za tuđu pomoć iznos 7.200,00 kn, za duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti iznos 20.000,00 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 6. travnja 2012. do isplate u visini 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonskih zateznih kamata u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Ujedno je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 1.507,50 kn te umješaču na strani tuženika 3.360,00 kn, sve u roku od 15 dana.

Prvostupanjskim rješenjem je odbijen prijedlog tužitelja za povrat u prijašnje stanje.

Drugostupanjskom presudom i rješenjem je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja protiv prvostupanjske presude i prvostupanjskog rješenja, te su prvostupanjska presuda i prvostupanjsko rješenje potvrđeni.

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen i odluke o troškovima postupka te protiv drugostupanjskog rješenja tužitelj je podnio reviziju i dopunu revizije zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njihovo ukidanje i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ili preinačenje drugostupanjskog rješenja i udovoljavanje prijedlogu za povrat u prijašnje stanje, odnosno preinačenje drugostupanjske presude i udovoljavanje tužbenom zahtjevu, uz obvezu tuženika na naknadu troškova cjelokupnog parničnog postupka.

Budući da je tužitelj dopunu revizije podnio u zakonskom roku iz čl. 382. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11), dopuna revizije ispitivana je kao sastavni dio revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija protiv presude u dijelu odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok revizija protiv odluke o troškovima parničnog postupka kao i revizija protiv rješenja kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je pravomoćno odbijen prijedlog tužitelja za povrat u prijašnje stanje nije dopuštena.

Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U reviziji tužitelj navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, međutim na konkretan način ne ukazuje koja bi to bitna povreda odredaba parničnog postupka bila počinjena. No iz sadržaja revizije proizlazilo bi da tužitelj smatra da je u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 261. st. 2. i 3. ZPP-a (a koju je drugostupanjski sud propustio sankcionirati).

Naime, tužitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da su nalazi i mišljenja vještaka dr. B. M., neurologa i dr. B. P., psihijatra, nejasni i nepotpuni, te je potom odredio drugo vještačenje po H. L. Z., koje su proveli prim. dr. Z. K. i dr.sc. L. M..

Prema odredbi čl. 261. st. 1. ZPP-a ako je određeno više vještaka, oni mogu podnijeti zajedničko mišljenje kada se u nalazu i mišljenju slažu. Ako se u nalazu i mišljenju ne slažu, svaki vještak posebno iznosi svoj nalaz i mišljenje.

Prema odredbi čl. 261. st. 2. ZPP-a ako se podaci vještaka o njihovu nalazu bitno razilaze, ili ako je nalaz jednog ili više vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a ti se ne nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, obnoviti će se vještačenje s istim ili drugim vještacima.

Prema odredbi čl. 261. st. 3. ZPP-a ako u mišljenju jednog ili više vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka.

U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je pozvao vještaka dr. B. P. radi dopune nalaza i mišljenja u smislu davanja zajedničke ocjene potrebe ulaganja pojačanih napora, što taj vještak nije učinio, dok je vještak dr. B. M. nakon ponovnog saslušanja, na kojem je zamolio dodjelu kraćeg roka radi pismenog očitovanja, ponovno sudu dostavio nalaz i mišljenje koji su ostali nepotpuni u dijelu obrazloženja ocjene potrebe ulaganja pojačanih napora od 65% i potrebe za tuđom pomoći i njegom.

Ocjenjujući iz navedenih razloga nalaze i mišljenja vještaka dr. B. P. i dr. B. M. nejasnim i nepotpunim, prvostupanjski sud je odredio da će se obaviti drugo vještačenje, koje su proveli prim. dr. Z. K. i dr.sc. L. M..

Prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude naveo razloge o odlučnim činjenicama koje smatra dokazanima, ocijenivši provedene dokaze svakog zasebno kao i sve dokaze zajedno (čl. 8. ZPP-a), pa je tako iznio i razloge zbog kojih je prihvatio vještačenje vještaka neurologa prim. dr. Z. K. i vještaka psihijatra dr. sc. L. M. u cijelosti, ocijenivši da su obavljena stručno i objektivno te da su se vještaci detaljno i precizno očitovali na upite suda kao i iznesene prigovore stranaka.

Takvu ocjenu prvostupanjskog suda prihvatio je i sud drugog stupnja, opširno obrazlažući razloge prihvaćanja utvrđenja nižestupanjskog suda, uzimajući u obzir i činjenicu da tužitelj nije uplatio troškove provođenja novog vještačenja po Medicinskom fakultetu u O. koje je predložio, radi čega to vještačenje nije provedeno.

Tužitelj u reviziji neosnovano ukazuje na rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Vukovaru od 4. srpnja 2008., kojim je tužitelju priznato pravo na profesionalnu rehabilitaciju jer je utvrđeno da je kod tužitelja zbog ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad nastala i preostala radna sposobnost. Naime, ne može se zaključiti da bi tim rješenjem bila utvrđena uzročno-posljedična veza između štetnog događaja i inkontinencije kao posljedice zbog koje tužitelj smatra da mu je umanjena životna aktivnost, a koju vještaci, prema tvrdnjama tužitelja, neopravdano nisu uzeli u obzir pa da su time doveli u sumnju svoje vještačenje.

Slijedom navedenog, ne mogu se prihvatiti navodi tužitelja o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka od strane prvostupanjskog suda u smislu odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 261. st. 2. i 3. ZPP-a, a koju drugostupanjski sud nije sankcionirao. U odnosu na činjenične navode koje tužitelj iznosi u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, upuštajući se u ocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja (analizirajući i ocjenjujući priloženu medicinsku dokumentaciju), treba istaknuti da te činjenične prigovore revizijski sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ocjenjivanje njihove osnovanosti jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje, prema odredbi čl. 387. ZPP-a stranke u reviziji iz čl. 382. st. 1. ZPP-a mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti – dok u ovom predmetu tužitelj naknadno dostavlja nalaz spec. medicine rada kao argument za drugačiju ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja.

Stoga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu štete za pretrpljene fizičke boli u iznosu 76.000,00 kn, pretrpljeni strah u iznosu 30.000,00 kn, duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu 600.000,00 kn, naruženost u iznosu 22.000,00 kuna, naknadu za tuđu pomoć i njegu u trajanju od 4 tjedna po 600,00 kn, navedenu naknadu u razdoblju od 1. listopada 2004. do 1. rujna 2008. u iznosu 300,00 kn mjesečno, te nadalje 300,00 kn mjesečno počevši od 1. rujna 2008. s pripadajućim kamatama, obzirom da je tužitelj zadobio tjelesne ozljede u nezgodi na radu kod tuženika. Sudovi su ocijenili da u konkretnom slučaju tuženik odgovara po načelu objektivne odgovornosti, te su zaključili da je on isključivo odgovoran za štetu koju je pretrpio tužitelj.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj (rođen 1969. godine) 20. rujna 2004. zadobio tjelesne ozljede u nezgodi na radu pri padu s ljestvi,

- da je tužitelj zadobio običnu tešku tjelesnu ozljedu (ozljedu kralješnice bez kompromitacije neuralnih skruptula) s trajnim posljedicama,

- da su na temelju provedenog vještačenja sudski vještaci za medicinu (spec. neurologije i spec. psihijatrije) dali mišljenje da će tužitelj u svakodnevnom životu i radu morati ulagati pojačane napore 20% više u odnosu na normalno i zdravo stanje,

- da je tužitelj uslijed zadobivene ozljede trpio bolove jakog intenziteta 12 sati, srednje jakog intenziteta četiri tjedna i bol slabog intenziteta šest mjeseci, da je trpio primarni strah kratkotrajno, sekundarni strah do šest mjeseci (jakog intenziteta tjedan dana, srednjeg intenziteta tri tjedna i slabijeg intenziteta tri mjeseca) te da je trebao tuđu pomoć i njegu kroz tri mjeseca četiri sata na dan.

Nižestupanjski sudovi su na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja zahtjev tužitelja za naknadu štete ocijenili djelomično osnovanim te su na temelju odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) a koji se ovdje, obzirom na dan nastanka štetnog događaja, primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08), zaključili da za tužitelja pravična novčana naknada nematerijalne štete s osnove duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti predstavlja iznos 20.000,00 kn (cijeneći pritom životnu dob tužitelja i činjenicu da je po zanimanju elektromonter te da je 1. kolovoza 2009. sklopio s tuženikom ugovor o radu za obavljanje poslova „tehničara 1“), za pretrpljene fizičke bolove 20.000,00 kn, za pretrpljeni strah iznos 12.000,00 kn. Osim toga, zaključuju i da tužitelju s osnova troškova tuđe pomoći i njege pravo na naknadu štete u iznosu od 7.200,00 kn. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen.

Na temelju odredbe čl. 200. ZOO-a visinu novčane pravične naknade sud utvrđuje po slobodnom sudačkom uvjerenju cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja. Suprotno navodima revidenta, nižestupanjski sudovi su na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja pravilnom primjenom materijalnog prava (čl. 200. ZOO-a) pravilno odlučili o visini naknade nematerijalne štete. Prilikom odlučivanja o njezinoj visini pravilno su, prihvaćajući nalaze i mišljenja vještaka liječnika prim. dr. Z. K. i vještaka psihijatra dr.sc. L. M. ocijenili opseg umanjenja tužiteljeve životne sposobnosti, vodeći pri tom računa i o značenju povrijeđenog dobra i cilja kojemu služi ta naknada.

Na revizijski navod da je tužitelju dosuđen manji iznos s osnove naknade nematerijalne štete nego što je to uobičajno u postojećoj sudskoj praksi, valja odgovoriti da je u Orijentacijskim kriterije za utvrđivanje visine nematerijalne štete koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio na sjednici Građanskog odjela dana 29. studenog 2002., istaknuto da oni ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, te da u primjeni odredbe čl. 200. ZOO-a valja uvijek imati na umu sve okolnosti slučaja koje opravdaju dosudu naknade, uzimajući u obzir životnu dob oštećenika, vrstu zanimanja i slično – što je u konkretnoj situaciji sud i cijenio. Slijedom navedenog, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

Tužitelj predmetnom revizijom pobija i odluku drugostupanjskog suda o naknadi parničnog troška.

Reviziju tužitelja u tom dijelu valja razmotriti u svjetlu:

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.)."

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a kojim je postupak pravomoćno završen.

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

Stoga je podnesena revizija tužitelja protiv dijela drugostupanjske presude kojom je odlučeno o troškovima postupka nedopuštena, pa je istu valjalo odbaciti i odlučiti kao u izreci rješenja.

Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prijedlog tužitelja za povrat u prijašnje stanje - nije dopuštena.

Naime, pravomoćnim rješenjem o odbijanju prijedloga za povrat u prijašnje stanje postupak se pravomoćno ne završava, radi čega revizija protiv takvog rješenja nije dopuštena, sve u smislu gore citiranog čl. 400. st. 1. ZPP-a.

Valjalo je stoga, primjenom odredbe čl. 400. st. 1. u svezi s odredbom čl. 392. ZPP-a, reviziju tužitelja podnesenu protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 3. svibnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.