I Kž-249/2010-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 249/10-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. K., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženice podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 21. prosinca 2009. godine, br. K-188/07, u sjednici održanoj 2. lipnja 2010. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela, te optuženice osobno uz branitelja Željka Olujića, odvjetnika iz Zagreba,

p r e s u d i o j e :

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se u odluci o kazni presuda suda prvog stupnja, te se opt. D. K. za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. KZ za koje je tom presudom proglašena krivom, na temelju čl. 337. st. 4. KZ osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od dvije (2) godine.

II Odbija se kao neosnovana žalba opt. D. K., te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 21. prosinca 2009. godine, br. K-188/07 proglasio je krivom opt. D. K. zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. KZ i na temelju čl. 337. st. 4. KZ osudio ju na kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine.

Na temelju čl. 77. KZ optuženici je izrečena sigurnosna mjera zabrane obavljanja poduzetničke djelatnosti u trajanju od tri (3) godine.

Na temelju čl. 82. KZ od optuženice se oduzima imovinska korist u iznosu od 2,593.043,59 kn što je protuvrijednost 700.000,00 DEM odnosno 4,885.000,00 ATS.

I Kž 249/10-5

Na temelju čl. 122. st. 4. u svezi čl. 119. st. 2. toč. 1. do 6. Zakona o kaznenom postupku (NN br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, u daljnjem tekstu: ZKP) optuženica je u cijelosti oslobođena dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženici izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Optuženica se žali po branitelju Željku Olujiću, odvjetniku iz Zagreba, zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene kaznenog zakona i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži da se o sjednici vijeća izvijeste optuženica i branitelj.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 30. ožujka 2010. godine br. KŽ-DO-546/10, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženice odbije kao neosnovana.

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, Drage Marincela, te optuženice osobno i njenog branitelja, Ž. O. odvjetnika iz Z..

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženice nije osnovana.

Iako u uvodu žalbe optuženica ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka, u žalbenim razlozima ne navodi koju postupovnu povredu nalazi ostvarenom i u čemu se ona sastoji.

Stoga je pobijana presuda u tom dijelu ispitana po službenoj dužnosti na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP i nije utvrđeno da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije osnovana niti žalba optuženice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U tom dijelu žalbe posebno se apostrofira obrana optuženice u kojoj poriče da bi preuzela novac na isplatnoj blagajni tvrtke D. H. G. u B. i potpisala isplatnice na iznose od 685.000,00 ATS i 4,200.000,00 ATS. Ustrajava na tvrdnji da je novac sukcesivno donosila u Republiku Hrvatsku, ona ili njezin sin, koji da je to potvrdio u iskazu danom na glavnoj raspravi, a novac je ulagala u ugostiteljski objekt i plaćala radnike "na crno", zbog čega nema dokumentaciju. Ukazuje i na financijsko vještačenje koje potvrđuje njezinu obranu da je u poduzeće N. I. uložila 663.430,00 kn, kao pozajmicu, pa bi štetu trebalo umanjiti za taj iznos. Ističe i da nije imala status odgovorne osobe u smislu čl. 89. st. 7. KZ, te da uopće nije nastala šteta, jer u stečajnom postupku nije postavljen bilo kakav zahtjev u tom pravcu.

I Kž 249/10-5

Protivno žalbenim navodima, optuženica je u inkriminirano vrijeme imala svojstvo odgovorne osobe u smislu čl. 89. st. 7. KZ. Navedeno je prvostupanjski sud utvrdio na temelju uvida u rješenje Registra Trgovačkog suda iz kojeg proizlazi da je S. D. (sada K. D.), zastupa poduzeće N. I. neograničeno u okviru djelatnosti kao v.d. direktor. Upravo u tom svojstvu optuženica je zatražila i realizirala kredit kod D., u iznosu od 700.000,00 DEM, a poduzimala je i druge poslove pa je tako kao direktor N. I. potpisala i ugovor o poslovnoj suradnji sklopljen između ugostiteljsko-trgovačkog poduzeća L. r. d.d. i svog poduzeća, od 21. ožujka 1995. godine kao i sve dokumente u vezi zahtjeva za izmjenu ugovora o zakupu poslovnog prostora u Z., koje potpisuje i supotpisuje, dajući suglasnost, kako je to utvrđeno u uvidom u spis Grada Zagreba, br. 372-01/95-01/883.

Iz navedenog proizlazi da je optuženica poduzimala sve poslove iz područja djelovanja pravne osobe, koji poslovi su proizvodili pravne učinke u smislu prava i obveza za tu pravnu osobu, pa nema dvojbe da je optuženica bila odgovorna osoba u TD N. I. kroz cijelo inkriminirano vrijeme, što se neosnovano osporava u žalbi optuženice. Naime, i faktično postupanje u svojstvu odgovorne osobe dostatno je za zaključak da je imala svojstvo odgovorne osobe kao počinitelja kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. KZ.

U tijeku postupka nije bilo sporno da je optuženica realizirala kod D. kratkoročni kredit u iznosu od 700.000,00 DEM prema ugovoru od 22. rujna 1995. i zatražila da se isti doznači na račun tvrtke D. H. G. u B., koja je osnovana tek 2. listopada 1995., dakle, očigledno samo za tu svrhu. Novac je isplaćen 11. listopada 1995. godine, iako dopisom od 5. listopada 1995. godine optuženica u ime tvrtke N. I. otkazuje nalog za isporuku pivarskog postrojenja za čiju kupnju je kredit i odobren, a na temelju predračuna koji je podnijela uz zahtjev za odobrenje kredita. Dopisom od 5. listopada 1995. godine, optuženica je najavila i svoj dolazak u B., dana 17. listopada 1999. godine radi isplate novca.

Kako to proizlazi iz provedenog knjigovodstvenog vještačenja T. D. H. je podiglo una i to 18. listopada 1995. godine u iznosu o 4,200.000,00 ATS i 19. listopada gotovinu s rač

1995. u iznosu od 671.000,00 ATS da bi podignuta gotovina bila isplaćena iz blagajne T. D. H. 20. listopada 1995. godine na temelju isplatnica, jedna na 685.000,00 ATS, a druga na 4,200.000,00 ATS.

Grafološkim vještačenjem je utvrđeno da je potpis na isplatnicama vrlo vjerojatno od optuženice. U obrani optuženica to niti ne osporava, već navodi da je G. M. iz tvrtke D. H. G. iz B., koristio njene bianco potpisane dopise, što sud prvog stupnja opravdano nije prihvatio, s obzirom na sve ostale provedene dokaze.

Na izvjestan način optuženica niti ne negira podizanje novca, iako negira način njegova podizanja, kao i iznos, navodeći u obrani da je novac investirala u poslovni prostor i da je uz taj novac tvrtki N. I. davala i pozajmice.

Kako optuženica nema dokumentaciju o plaćanju bilo kakvih radova, opravdano prvostupanjski sud nije prihvatio da je optuženica novac ulagala u tvrtku, odnosno radove, a opravdano nije prihvaćeno da bi uplata pozajmica bila ulaganje sredstava u tvrtku, jer se svaka pozajmica treba i vratiti.

I Kž 249/10-5

Prema tome, opravdani je zaključak suda prvog stupnja da je optuženica novac, dobiven na osnovu kredita D., u cijelosti zadržala za sebe, oštetivši time trgovačko društvo N.

I. za iznos od 2,593.043,59 kn.

Neosnovano se u žalbi optuženice tvrdi da štete uopće nema, jer da u stečajnom postupku trgovačkog društva nije postavljen bilo kakav zahtjev. Naime, oštećena je upravo tvrtka koja je otišla u stečaj, a nije sporno da je oštećena i D. koja nije na vrijeme osigurala mehanizam naplate kredita.

S obzirom na sve navedeno, činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno. Nije osnovana niti žalba optuženice zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u kojoj ustrajava na prijedlogu za saslušanje svjedoka G. M., na okolnosti načina predaje novca optuženici, što je prvostupanjski sud opravdano odbio, jer je činjenično stanje u tom dijelu utvrđeno na temelju dokumentacije i grafološkog vještačenja potpisa optuženice.

Osnovano je odbijen i prijedlog da se sasluša kao svjedok D. Š., koji je izradio investicijski elaborat za ugostiteljski objekt, 1996. godine, i koji bi trebao imati saznanja o ulaganju u objekt. U pravu je prvostupanjski sud da procjena još nije dokaz o ulaganju optuženice u objekt, a pogotovo o ulaganju 700.000,00 DEM koje je osobno preuzela, otkazujući prethodno kupovinu za pivovarsko postrojenje, što je bio preduvjet za dobivanje kredita, i zadržala novac za sebe, jer ne postoji bilo kakva dokumentacija o ulaganju T. N. I. tog novca u ugostiteljski objekt u Z.. Niti saslušanje odvjetnika S. iz A., na okolnost savjetovanja optuženice o načinu povrata novca ne bi promijenilo utvrđeno činjenično stanje, jer da je takav kontakt i ostvaren, to ne znači da je optuženica mogla argumentirano osporiti da bi joj firma D. H. isplatila novac od kredita D., kao što to nije uspjela niti u ovom postupku.

Iz navedenih razloga činjenično stanje nije niti nepotpuno utvrđeno. Kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen kazneni zakon, nije osnovana niti žalba zbog povrede kaznenog zakona.

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik, navodeći da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti, a neke kao takve i pogrešno ocijenio, dok je podcijenio značaj otegotnih okolnosti.

Optuženica se ne žali zbog odluke o kazni, a s obzirom da žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi, pobijana presuda je u tom dijelu ispitana na temelju čl. 382. ZKP, a povodom žalbe optuženice.

Sud prvog stupnja je osnovano optuženici cijenio kao olakotno da je ranije neosuđivana, iako joj postupci nisu uvijek bili usklađeni sa zakonom, te obiteljske prilike, iako je tim okolnostima dao prevelik značaj, s obzirom da optuženica ima dvoje odrasle djece, mirovinu i obiteljsko imanje, pa zapravo ima solidne obiteljske prilike za uvjete u Republici Hrvatskoj.

I Kž 249/10-5

Prvostupanjski sud je optuženici cijenio kao olakotnu okolnost i protek vremena od počinjenja djela, međutim nije u dovoljnoj mjeri cijenio da u tom periodu optuženica nije niti pokušala vratiti kredit D., pa protek vremena, uz visinu pribavljenog iznosa, nema takav značaj kakav mu daje sud prvog stupnja. Međutim, u tom dijelu žalbe nije u pravu niti državni odvjetnik kada navodi da je optuženica doprinijela dugotrajnom suđenju postupka, neodazivanjem na glavne rasprave, kada se ima u vidu da je optužnica podignuta tek 25. srpnja 2007., a istražni zahtjev 30. prosinca 2004. godine, pa ukoliko je netko doprinio proteku vremena, to u pretežnom dijelu nisu optuženica i njezin branitelj.

U pravu je državni odvjetnik da postupci D. prilikom dodjele kredita ne mogu biti olakotna okolnost, jer nisu u uzročnoj vezi sa postupcima optuženice i njenim daljnjim raspolaganjem kreditom, za svoje osobne potrebe, a ne za potrebe trgovačkog društva, za koje je kredit i realiziran. Na taj način optuženica je oštetila trgovačko društvo, za što je i proglašena krivom, a u konačnici i D., jer trgovačko društvo taj kredit nije vratilo i otišlo je u stečaj.

Stoga je u pravu državni odvjetnik da je izrečena kazna preblaga i da se njome neće ostvariti svrha kažnjavanja kada se uzme u obzir visina pribavljene imovinske koristi, te jačina ugrožavanja zaštićenog dobra, kao i sve veći porast ovih kaznenih djela.

Iz navedenih razloga, prihvaćena je žalba državnog odvjetnika i optuženici izrečena kazna zatvora za koju Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja, kako u vidu specijalne, tako i generalne prevencije. Iz istih razloga, nije prihvaćena žalba optuženice zbog odluke o kazni.

Sigurnosna mjera izrečena je u skladu sa zakonom.

Kako nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, ista je optuženici pravilno oduzeta na temelju čl. 82. KZ.

Slijedom navedenog, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 2. lipnja 2010. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivan Protković, v. r.

Dražen Tripalo, v. r.