Rev-x-254/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 254/08-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej kao predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. P. iz S. B., zastupanog po M. B., odvjetniku iz S. B., protiv tuženice C. Z. iz S. B., zastupane po V. J., odvjetniku iz S. B., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. Gž 1104/08-2 od 30. rujna 2008., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu br. P 2081/07-14 od 20. lipnja 2008., u sjednici održanoj 06. svibnja 2009.,

r i j e š i o j e:

Ukidaju se nižestupanjske presude – presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. Gž 1104/08-2 od 30. rujna 2008. i presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu br. P 2081/07-14 od 20. lipnja 2008. u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 70.803,67 EUR i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženoj C. Z. iz S. B., da tužitelju B. P. iz S. B., plati na ime ugovorne kazne iznos od 4.837,33 EUR u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju P. d.d. P. j. S. B. na dan plaćanja sa zateznom kamatom po stopi koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju počev od 8. 1. 1999.g. do 31. 12. 2005.g., od 1. 1. 2006.g. do 31. 12. 2007.g. po stopi od 15% godišnje, te od 1. 1. 2008.g. pa do isplate po stopi od 14% godišnje, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 70.803,67 EUR kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju B. P. da tuženici C. Z. naknadi troškove postupka u iznosu od 60.730,11 kn, u roku od 15 dana.“

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva (toč. II. izreke) i u odluci o troškovima postupka (toč. III. izreke).

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj ističući kao revizijske razloge pogrešnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da uz prihvaćanje revizije nižestupanjske presude budu ukinute u pobijanom dijelu i predmet da bude vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ili da presude budu preinačene „u skladu s navodima revizije“.

Tuženica je podnijela odgovor na reviziju u kojem se predlaže da revizija bude odbijena kao neosnovana.

Predmetni tužbeni zahtjev kojim traži da mu tuženica isplati kunsku protuvrijednost iznosa od 75.641,00 EUR sa zateznim kamatama po stopi koja se plaća na devizna sredstva položena kod banke bez posebne namjene od 08. siječnja 1999. do isplate, tužitelj temelji na odredbi čl. 7. Ugovora o zakupu poslovnih prostorija sklopljenog između stranaka 10. prosinca 1993. kojim je tužitelj tuženici dao u zakup poslovne prostorije u S. B., koje se sastoje od ugostiteljskog lokala površine 27 m te sanitarnog čvora površine 5 m .

Ugovor je sklopljen na određeno vrijeme od 12 mjeseci – od 15. prosinca 1993. do 15. prosinca 1994.

Spomenutom ugovornom odredbom određeno je da ukoliko nakon prestanka ugovora zakupac ne preda poslovne prostorije zakupodavcu, a niti se sklopi novi ugovor stranke ugovaraju da će zakupac na ime štete i izgubljene dobiti plaćati zakupodavcu 100,00 DEM dnevno u protuvrijednosti HRD po srednjem tečaju NBH na dan plaćanja s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog potraživanja do isplate.

S obzirom na činjenicu da po isteku zakupa (15. prosinca 1994.) tuženica nije prestala koristiti poslovne prostorije koje su bile predmet zakupa, već ih je predala tužitelju u posjed u postupku ovrhe 04. siječnja 1999., tužitelj traži isplatu ugovorene naknade u skladu s navedenom ugovornom odredbom ističući da je riječ o ugovornoj kazni u smislu odredbe čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 – dalje: ZOO).

Odlučujući o tužbenom zahtjevu sudovi su zaključili da tužitelju pripada pravo na ugovornu kaznu na temelju odredaba čl. 270. i 273. ZOO, ali da je ugovorena kazna od 100,00 DEM nerazmjerno visoka s obzirom na vrijednost i značenje predmeta obveze, te su na zahtjev tuženika iznos ugovorne kazne smanjili na iznos zakupnine za koju potvrđuju da je ugovorena u iznosu od 88,32 DEM mjesečno, te su po toj osnovi dosudili tužitelju kunsku protuvrijednost svote od 4.661,00 DEM. Osim toga, tužitelju je dosuđen i daljnji iznos od 4.800,00 DEM, odnosno kunske protuvrijednosti te svote, uz obrazloženje da je tužitelj tijekom 1997. i 1998. mogao ostvariti veću zakupninu i to minimalno 300,00 DEM mjesečno, pa da je izgubio „osim utvrđenog iznosa zakupnine i dobit u visini od 4.800,00 DEM“.

Dakle, osim smanjenog iznosa ugovorne kazne, tužitelju je dosuđena i naknada štete zbog nemogućnosti korištenja poslovnog prostora.

U odnosu na utvrđenje visine zakupnine koju bi tužitelj mogao ostvarivati u spornom razdoblju, a koja predstavlja visinu naknade štete koja mu je nastala zbog odbijanja tuženice da mu nakon prestanka ugovora o zakupu preda u posjed poslovni prostor u reviziji se osnovano ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Naime, s obzirom na nespornu činjenicu koju je tužitelj isticao u postupku pred nižestupanjskim sudovima, a ponavlja je i sada u reviziji, da je tuženica uputila tužitelju dopis od 03. lipnja 1995. u kojem mu predlaže da se ugovor o zakupu produži uz zakupninu od 1.000,00 DEM mjesečno, nedvojbeno je da je nakon te ponude tuženik mogao ostvarivati zakupninu barem u visini navedene svote, pa sudovi iz nerazumljivih razloga zanemaruju tu činjenicu te utvrđuju da je tek 1997. i 1998. tužitelj mogao ostvariti veću zakupninu od ugovorene, i to u iznosu od 300,00 DEM mjesečno, dakle u višestruko manjem iznosu od onoga koji mu je nudila tuženica.

U obrazloženju prvostupanjske presude se osnovano navodi da navedeni dopis tuženice ne predstavlja dokaz da je zakupnina bila ugovorena u iznosu od 1.000,00 DEM, dok se u obrazloženju drugostupanjske presude taj dopis niti ne spominje.

Istina da se u dopisu tuženice ne navodi iznos ugovorene zakupnine, no ta okolnost nije od značaja jer o visini tužbenog zahtjeva nije odlučeno samo na temelju ugovorene zakupnine, već je osim smanjenog iznosa ugovorne kazne tužitelju dosuđena i naknada štete izračunate na temelju visine zakupnine koju bi mogao ostvarivati nakon prestanka ugovora o zakupu.

Slijedom navedenog proizlazi da u odnosu na pitanje visine izmakle dobiti u obrazloženju nižestupanjskih presuda postoje takvi nedostatci zbog kojih se presude ne mogu ispitati, pa je time počinjena u reviziji opisno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Stoga je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP obje nižestupanjske presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U Zagrebu, 06. svibnja 2009.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.