Revr-972/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 972/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja vijeća i Željka Pajalića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Ć. iz O., koga zastupa punomoćnica D. P., odvjetnica iz O., protiv tuženika O. p. d.d. V., koga zastupa punomoćnik J. M., odvjetnica iz Z., radi određivanja privremene mjere, odlučujući o reviziji tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku, broj Gž- 1725/2012-4 od 25. listopada 2012., kojom je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Osijeku, broj Pr-106/2011-19 od 19. listopada 2011., u sjednici održanoj 13. rujna 2016.,

r i j e š i o j e :

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem određena je privremena mjera radi osiguranja nenovčane tražbine te je naloženo tuženiku da tužitelja privremeno vrati na rad i isplaćuje mu plaću za vrijeme ovog spora.

Drugostupanjskim rješenjem potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP).

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tuženika nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, mogu ju podnijeti protiv drugostupanjske presude po čl. 382. st. 2. ZPP ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumom ili odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava – trebalo preispitati sudsku praksu.

Prema st. 3. tog članka u takvoj reviziji stranaka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Navedeni uvjeti iz čl. 382. st. 3. ZPP moraju biti ispunjeni kumulativno. Revident u reviziji postavlja sljedeća pitanja;

- je li sud u radnom sporu prije određivanja privremene mjere temeljem čl. 116. st. 2. Zakona o radu, dužan ispitati i utvrditi jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za određivanje predložene privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine iz čl. 298. Ovršnog zakona te pretpostavke iz čl. 299. st. 1. toč. 10. Ovršnog zakona?

- je li sud u radnom sporu prije određivanja privremene mjere temeljem 116. st. 2. Zakona o radu, a kada se poziva na primjenu čl. 299. st. 1. toč. 10. Ovršnog zakona dužan konkretno i određeno obrazložiti u čemu se konkretno sastoji nenovčana tražbina tužitelja kao predlagatelja osiguranja te u čemu se konkretno, sastoji opasnost odnosno opravdanost mjere zbog sprječavanja nasilja ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti iz čl. 298. st. 1. toč. 1. i 2. Ovršnog zakona?

- je li sud u radnom sporu kod određivanja privremene mjere temeljem 116. st. 2. Zakona o radu i temeljem čl. 298. i čl. 299. Ovršnog zakona dužan određeno obrazložiti što to tuženik, kao protivnik osiguranja, konkretno radi da bi promijenio postojeće stanje i da bi zbog toga ostvarivanje tražbine tužitelja kao predlagatelja osiguranja bilo onemogućeno ili bi nastupila šteta?

- je li sud kod određivanja privremene mjere osiguranja dužan obrazložiti svoje utvrđenje u čemu je to konkretno, utvrdio subjektivni element opasnosti povezan sa ponašanjem protivnika osiguranja?

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je odluka o izvanrednom otkazu nedopuštena, time da tužitelj uz vraćanje na rad traži i donošenje privremene mjere privremenog vraćanja na rad do pravomoćnog okončanja ovog postupka jer da je ostao bez nužnih sredstava za uzdržavanje svoje obitelji.

Sudovi prvog i drugog stupnja su usvojili prijedlog za određivanjem privremene mjere pozivajući se pritom na odredbu čl. 116. st. 2. Zakona o radu 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje: ZR), čl. 298. st. 1. i čl. 299. st. 1. toč. 10. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 94/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 – dalje: OZ) i činjenice da tužitelj nema redovan prihod već se uzdržava od ušteđevine koja mu neće biti dostatna za njegovo uzdržavanje i uzdržavanje njegove supruge koja nije zaposlena.

U odnosu na prvo pitanje revidenta - je li sud u radnom sporu prije određivanja privremene mjere temeljem čl. 116. st. 2. Zakona o radu, dužan ispitati i utvrditi jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za određivanje predložene privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine iz čl. 298. Ovršnog zakona te pretpostavke iz čl. 299. st. 1. toč. 10. Ovršnog zakona – za odgovoriti je da su sudovi prilikom donošenja odluke ispitivali jesu li ispunjene pretpostavke za određivanje privremene mjere u smislu odredbi čl. 298. i 299. OZ-a pa stoga navedeno pitanje nije bitno za razrješenje predmetnog spora.

U odnosu na preostala pitanja koja se svode na to u čemu se konkretno sastoji opasnost odnosno opravdanost mjere zbog sprječavanja nasilja ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti iz čl. 298. st. 1. toč. 1. i 2. OZ-a, kao i što protivnik osiguranja, konkretno radi da bi promijenio postojeće stanje i da bi zbog toga ostvarivanje tražbine tužitelja kao predlagatelja osiguranja bilo onemogućeno ili bi nastupila šteta za istaknuti je sljedeće.

Odredbom čl. 298. OZ propisane su pretpostavke za određivanje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine tako da se može odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, zatim; 1. ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili 2. ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

Dakle, prema navedenoj odredbi osiguranje privremenom mjerom nenovčane tražbine dopušteno je ispune li se kumulativno sljedeće pretpostavke; da predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine i drugo da je učinio vjerojatnom barem jednu od dviju pretpostavki u vidu da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine ili da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

Budući da je tužitelj kao predlagatelj osiguranja učinio vjerojatnim postojanjem svoje tražbine (podnošenjem tužbe sudu sa tužbenim zahtjevom za utvrđenjem nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanjem na rad) i da su sudovi zaključili da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti – to su nižestupanjski sudovi imali dovoljno elementa za određivanjem privremene mjere.

Istovremeno, to znači da drugo, treće i četvrto pitanje revidenta nisu relevantna za razrješenje ovog spora jer, kao što je istaknuto, budući da su ispunjeni uvjeti iz čl. 298. st. 1. toč. 2. OZ-a, to nije potrebno još i dodatno (kumulativno) ispunjene uvjeta i iz toč. 1. tog stavka, na koja upiru pitanja revidenta, a odnosi se na opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari.

Stoga je na temelju čl. 392.b st. 3. ZPP-a valjalo reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu.

Zagreb, 13. rujna 2016.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.