Rev-35/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vjere Delić, kao predsjednice vijeća, te dr.sc. Ivana Kaladića, mr.sc. Andrije Erakovića, Tome Gložinića i mr.sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. mld N. Ž., zastupane po majci M. M. i 2. M. M., obje iz K., koje zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik iz B., protiv tuženika M. Ž., S., W. kojeg zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik iz Z., radi utvrđivanja očinstva i uzdržavanja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 23. prosinca 1999. godine, broj Gž-1475/99-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 14. lipnja 1999. godine, broj P-156/96, u sjednici održanoj dana 17. listopada 2002. godine,
Legislator headnote
AI generatedRev-35/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije dostavljen je temeljem čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92 i 112/99, dalje: ZPP) tužiteljicama, koje nisu podnijele odgovor na reviziju, i nadležnom državnom odvjetniku, koji se o reviziji nije izjasnio.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-35/02-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vjere Delić, kao predsjednice vijeća, te dr.sc. Ivana Kaladića, mr.sc. Andrije Erakovića, Tome Gložinića i mr.sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. mld N. Ž., zastupane po majci M. M. i 2. M. M., obje iz K., koje zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik iz B., protiv tuženika M. Ž., S., W. kojeg zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik iz Z., radi utvrđivanja očinstva i uzdržavanja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 23. prosinca 1999. godine, broj Gž-1475/99-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 14. lipnja 1999. godine, broj P-156/96, u sjednici održanoj dana 17. listopada 2002. godine,
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana u dijelu u kojem se pobija drugostupanjska presuda u dijelu kojim je potvrđen dio točke II. izreke presude Općinskog suda u Bjelovaru broj P-156/96 od 17. listopada 2002. godine da je tuženik obvezan za uzdržavanje tužiteljice maloljetne N.Ž. plaćati mjesečno 1.200,00 kuna počevši od 11. srpnja 1998. godine pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
r i j e š i o j e :
Djelomično se ukida presuda drugostupanjskog suda i presuda prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je tuženik obvezan za uzdržavanje maloljetne tužiteljice N.Ž. platiti:
- 3,00 kune mjesečno od 8.4.1991. do 17.10.1991,
- 6,00 kuna mjesečno od 18.10.1991. do 22.11.1992,
- 40,00 kuna mjesečno od 23.11.1992. do 27.12.1992,
- 60,00 kuna mjesečno od 28.12.1992. do 24.10.1993,
- 700,00 kuna mjesečno od 25.10.1993. do 10.7. 1998,
zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na te iznose i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužitelj otac maloljetne tužiteljice N.Ž. iz K., koju je dana 9. siječnja 1988. godine rodila tužiteljica M.M. iz K. (toč. I. izreke). Tuženiku je naloženo da za uzdržavanje maloljetne tužiteljice N.Ž. plaća mjesečno 3,00 kune od 8. travnja 1991. do 17. listopada 1991., 6,00 kuna od 18. listopada 1991. do 22. studenog 1992, 40,00 kuna od 23. studenog 1992. do 27. prosinca 1992, 60,00 kuna od 28. prosinca 1992. do 24. listopada 1993, 700,00 kuna od 25. listopada 1993. do 10. srpnja 1998, te 1.200,00 kuna mjesečno počev od 11. srpnja 1998. godine pa nadalje sve dok za to budu postojali uvjeti zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je tužbeni zahtjev za uzdržavanje maloljetne tužiteljice N.Ž. za vremensko razdoblje od 19. srpnja 1988. pa do 7. travnja 1991. godine, a tuženik je obvezan tužiteljicama nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 4.667,00 kuna.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik pobijajući je samo u odnosu koji se tiče njegove obveze plaćanja uzdržavanja zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije dostavljen je temeljem čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92 i 112/99, dalje: ZPP) tužiteljicama, koje nisu podnijele odgovor na reviziju, i nadležnom državnom odvjetniku, koji se o reviziji nije izjasnio.
Revizija je djelomično osnovana, a djelomično nije osnovana.
U provedenom postupku nisu učinjene povrede odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za uzdržavanje maloljetne tužiteljice N.Ž. u iznosu od 1.200,00 kuna mjesečno počev od 11. srpnja 1998. godine sa zateznom kamatom ni one iz točke 13. toga stavka na koje ukazuje revident. Prvostupanjska presuda se može ispitati u tom dijelu, jer su u njoj navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni i u skladu su s rezultatima provedenog postupka. Drugostupanjki sud je, kad je u pitanju taj dio tužbenog zahtjeva, u obrazloženju presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja u smislu čl. 375. st. 1. ZPP.
Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odlučili da je tuženik dužan za uzdržavanje maloljetne tužiteljice plaćati 1.200,00 kuna mjesečno počev od 11. srpnja 1998. godine. Roditelji su, prema čl. 237. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj 51/89- pročišćeni tekst, 59/00, dalje: ZBPO) koji se primjenjuje u ovom slučaju, dužni uzdržavati svoju maloljetnu djecu, pa ta obveza tereti i tuženika. Prilikom utvrđivanja iznosa sredstava potrebnih za uzdržavanje djeteta, pored okolnosti iz čl. 261. st. 1. ZBPO, uzima se u obzir i uzrast kao i potrebe za njegovo školovanje (čl. 261. st. 2. ZBPO). Sukladno tome nižestupanjski sudovi ocjenjuju da će iznos od 2.000,00 kuna mjesečno zadovoljiti potrebe maloljetne tužiteljice (koja je u to vrijeme bila učenica šestog razreda osnovne škole) za odjećom, obućom, hranom, školskim priborom i igračkama. Što se tiče mogućnosti tuženika u smislu čl. 261. st. 3. ZBPO, utvrđeno je da tuženik radi u Švicarskoj i zarađuje 4.260 švicarskih franaka mjesečno, a majka djeteta (tužiteljica M.M., koja vodi i brigu o čuvanju i odgoju djeteta) zarađuje 2.883,14 kuna i prima dječji doplatak u iznosu od 150.00 kuna mjesečno. S obzirom na te okolnosti nižestupanjski sudovi nalaze primjerenim da tuženik za uzdržavanje svoje kćerke plaća 1.200,00 kuna mjesečno, a to prihvaća i ovaj Vrhovni sud. Tvrdnja revidenta da u braku ima dvoje djece i da u Republici Hrvatskoj mnogi imaju mirovnu u tom iznosu nije relevantna, jer se potrebe djeteta za uzdržavanje mogu utvrditi i u povećanom iznosu ako je to u skladu s povećanim mogućnostima pojedinog roditelja (čl. 261. st. 4. ZBPO), a ovaj sud je suglasan s ocjenom nižih sudova da su mogućnosti tuženika takve da može od svoje plaće (4.260 švicarskih franaka) izdvojiti 1.200,00 kuna mjesečno za uzdržavanje djeteta.
U dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev maloljetne tužiteljice N.Ž. za uzdržavanje za vremensko razdoblje od 8. travnja 1991. do 10. srpnja 1998. godine presude nižestupanjskih sudova imaju nedostataka uslijed kojih se ne mogu ispitati. U obrazloženju prvostupanjske presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama čime je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, a potvrđujući presudu u tom dijelu istu povredu je učinio i drugostupanjski sud. Potrebe maloljetne tužiteljice u smislu čl. 261. st. 1. i 2. ZBPO nisu utvrđivane, a jednako tako ni mogućnosti tuženika u smislu stavka 3. toga članka, pa se revident zaista s pravom pita temeljem čega je obvezan na plaćanje pojedinih svota za pojedina vremenska razdoblja, ističući primjerice da je za razdoblje od 28. prosinca 1991. do 24. listopada 1993. godine dužan platiti 60,00 kuna mjesečno, a odmah od slijedećeg dana 25. listopada 1993. godine pa dalje do 10. srpnja 1998. godine iznos od 700,00 kuna mjesečno. Prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da "nije utvrđivao mjesečne iznose potrebne za uzdržavanje mld. N.Ž. u vremenu od 8. travnja 1991. do 10. srpnja 1998.godine", jer da su zatraženi iznosi za pojedina razdoblja primjereni, a to prihvaća i drugostupanjski sud. Jesu li ti iznosi primjereni ovisi međutim o potrebama djeteta i o mogućnostima tuženika, a što nije utvrđivano. Navedeni razlozi – da mjesečni iznosi nisu utvrđivani, ali da su primjereni – proturječni su.
Zbog tih razloga revizija je temeljem čl. 393. ZPP djelomično odbijena kao neosnovana (toč. I. izreke), a temeljem čl. 394. st. 1. ZPP rješenjem su djelomično ukinute presude nižestupanjskih sudova i u tom ukidnom dijelu predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (toč. II. izreke), s tim da u ponovnom postupku utvrdi iznos sredstava potrebnih za uzdržavanje maloljetne tužiteljice za pojedina vremenska razdoblja vodeći računa o njezinim potrebama, o tome kakve su bile mogućnosti tuženika i svim ostalim okolnostima propisanim u čl. 261. ZBPO.
U Zagrebu, 17. listopada 2002. godine
Predsjednik vijeća:
Vjera Delić, v.r.