I Kž-944/2002-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-944/02-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa i Zlate Lipnjak Bosanac, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zlatka Gledeca, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog G. L., zbog kaznenog djela iz 173. st. 2. Kaznenog zakona (NN 110/97; 27/98 i 129/00), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika i optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. rujna 2002. godine, br. K- 21/02, u sjednici održanoj dana 27. veljače 2003. godine, u nazočnosti z.z. branitelja optuženika odvjetnice I. P. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Slavka Zadnika,

p r e s u d i o j e :

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog G.L. odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim G.L. da je počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN 129/00) i temeljem istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 10. studenog 2001. godine pa nadalje.

Istom presudom od optuženika, temeljem čl. 80. st. 1. i 3. i čl. 173. st. 7. Kaznenog zakona, oduzeta je opojna droga heroin, u ukupnoj količini od 496,49 grama. Također prema optuženiku je izrečena i sigurnosna mjera iz čl. 76. Kaznenog zakona obaveznog liječenja od ovisnosti, koja mjera traje do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, a najdulje 3 godine.

Optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka. Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik, žaleći se zbog odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne stroža kazna.

Žalbu je podnio i optuženi G.L., po svome branitelju, odvjetniku iz Z. Ž.O., koju žalbu je sam osobno dopunio, žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno da se presuda preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe. Žalbom optuženi zahtijeva da on i njegov branitelj budu obaviješteni o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Sukladno čl. 373. st. 1. ZKP, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Sjednici vijeća pristupila je, sa zamjenskom punomoći z.z. branitelja optuženika, odvjetnica I.P., ostajući kod navoda iz žalbe, dok za optuženika, kako je isti u pritvoru, sukladno čl. 374. st. 2. Zakona o kaznenom postupku, vijeće nije našlo svrhovitim osigurati njegovu prisutnost sjednici. Nazočni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a da se žalba državnog odvjetnika prihvati

.

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovana.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

U odnosu na "protuslovlje" koje žalba nalazi u utvrđenu svojstva "prijatelja optuženika" za D.D., valja istaći da konstatacija u presudi da bi isti bio prijatelj okrivljenika ne predstavlja odlučnu činjenicu, pa prema tome i ne može predstavljati bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

Također ne postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti u tvrdnji žalbe da bi radnje djelatnika policije, prema doktrini plodova otrovne voćke, bile nezakoniti dokazi. Valja istaći da sve radnje koje su redarstvene vlasti poduzele u odnosu na optuženog L. u suglasju su sa njihovim ovlastima, a špekulacija žalbe da bi iste radnje mogle biti rezultat primjene mjera za koje policija nije imala ovlast niti sa čime nisu potkrijepljene.

Također nije u pravu niti optuženik kada u osobnoj dopuni žalbe nalazi bitne povrede u navodnom kršenju njegovih prava, a vezano za uhićenje, izradu fotodokumentacije i fiksiranje dokaza nakon njegovog uhićenja. Sve ove povrede, za koje samo optuženik tvrdi da su počinjene, odnose se na vrijeme prije glavne rasprave, pa i ne mogu predstavljati bitnu povredu u smislu čl. 367. st. 3. Zakona o kaznenom postupku. Isto tako navodne razlike u iskazima djelatnika redarstvenih vlasti tijekom kaznenog postupka nisu takove da bi se odnosile na odlučne činjenice, a prvostupanjski sud je proveo ispravno vrednovanje sadržaja samih iskaza i dao valjanu njihovu ocjenu, koju prihvaća i ovaj sud, dok ih optuženik u samoj žalbi drugačije vrednuje i time osporava njihovu vjerodostojnost.

U odnosu na točnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, valja istaći da okolnost je li vrećica bila providna ili ne, nije odlučna, a u odnosu na svijest optuženika o tome što se nalazi u vrećici prvostupanjski sud je dao uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj Vrhovni sud. Također, ispravno je izvršena i analiza obrane optuženika i iskaza djelatnika policije o tome gdje su uočili optuženika i kako su ga zaustavili u bijegu, te kako je optuženi odbacio vrećicu koju je sa paketom u njoj nosio, na temelju čega i po mišljenju ovog Vrhovnog suda, prvostupanjski sud ispravno zaključuje o svijesti optuženika što nosi i kako odbacivanjem pokušava riješiti se "kompromitirajuće robe" tj. droge.

Nije točan navod žalbe da za opstojnost kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona mora u kaznenom postupku biti dokazano "postojanje i drugih ljudi uključenih u akciju". Naime, prvostupanjski sud ispravno zaključuje, što u cijelosti prihvaća i ovaj Vrhovni sud, da količina od gotovo pola kilograma heroina, oduzeta od optuženika, koja je dostatna za više od 500 jednokratnih doza, svakako nije za osobnu upotrebu optuženika, već da je ista namijenjena upravo prodaji, zbog čega kod njega i postoje obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, za što ga prvostupanjski sud i proglašava krivim.

Iako optuženik posebno ne obrazlaže žalbeni razlog zbog odluke o kazni, ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu i u tome dijelu utvrdio da nije u pravu niti državni odvjetnik, a niti optuženik kada se žale zbog odluke o kazni. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je valjano analizirao sve činjenice odlučne za odmjeravanje kaznenopravne sankcije i to kako olakotne (smanjena ubrojivost u blažem stupnju) tako i otegotne (specijalni povratnik, kriminalna količina, posebna pogibeljnost ovakvih kaznenih djela), te na tako utvrđene okolnosti, ispravno ih vrednujući, odmjerio optuženiku kaznu zatvora u trajanju od 4 godine. I ovaj Vrhovni sud smatra da je takva kazna primjerena, kako stupnju opasnosti optuženika kao počinitelja ovog kaznenog djela, tako i opasnosti samog kaznenog djela koje je optuženik počinio. Također, ispravno je prema optuženiku izrečena i mjera oduzimanja predmeta tj. droge heroina pronađene kod njega, kao i sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti o opojnim drogama. Naime, prema utvrđenjima suda optuženik je ovisnik o opojnim drogama, te se izricanje ove sigurnosne mjere ukazuje opravdanom.

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. Zakona o kaznenom postupku presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 27. veljače 2003. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlatko Gledec, v. r.

Katica Jelić, v. r.