Rev-1558/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1558/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan-Maoduš kao predsjednika vijeća, te Stanislava Plazonića, Borisa Guttmanna, Stanka Jesenkovica i Stanka Hautza kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužiteljica: 1) A. K. i 2) T. K., obje iz D., koje zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik iz D., protiv tuženika Zajednice osiguranja imovine i lica S. Poslovna jedinica iz M., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 25. listopada 1990. br. Gž- 3645/90, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Djakovu od 11 svibnja 1990. br. P-140/90, u sjednici održanoj dana 21. studenog 1991.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužiteljicama na ime naknade štete i to tužiteljici pod 1) dinara 8.790,00 i tužiteljici pod 2) dinara 3.150,00 sve sa kamatom, kako je to navedeno u izreci presude, i na ime naknade parničnog troška iznos od 1.983,00 dinara, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljica.

Drugostepenom presudom odbijena je žalba tuženika i djelomično uvažena žalba tužiteljica tako, da je prvostepena presuda potvrdjena u usvajajućem a po tuženiku pobijajućem dijelu tužbenog zahtjeva, a preinačena u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva i u odluci o troškovima spora na način, da je naloženo tuženiku da isplati tužiteljicama na ime naknade štete daljnji iznos i to tužiteljici pod 1) dinara 3.516,00 i tužiteljici pod 2) dinara 1.260,00 sve s kamatom, kako je navedeno u izreci presude, te na ime parničnog troška iznos od 3.196,76 dinara.

Protiv drugostepene presude reviziju je izjavio tuženik iz razloga predvidjenih čl. 385. Zakona o parničnom postupku, predloživši da ovaj sud preinači obje nižestepene presude na način da ga obveze da isplati tužiteljicama i to na ime naknade nematerijalne štete iznos od 8.400,00 dinara s kamatom od 10. V. 1990., na ime troškova izgradnje nadgrobnog spomenika iznos od 4.200,00 dinara s kamatom od 1. IV. 1990., na ime troškova sahrane 27,90, 360,00 dinara na ime karmine, 240,00 dinara na ime crnine i 60,00 dinara na ime troškova posjete bolnici za tužiteljicu pod 1), te 120,00 dinara za crninu i 60,00 dinara za troškove posjete bolnici tužiteljice pod 2), sve s kamatom od 18. XI. 1980., što ukupno da iznosi dinara 124.760,00.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se Javni tužilac Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka zato, jer po ocjeni ovoga revizijskog suda ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZPP) na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) i jer revident i ne obrazlaže koja je bitna povreda odredaba parničnog postupka učinjena zbog koje se, prema odredbama čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP može izjaviti revizija.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Drugostepeni sud je uz pravilnu primjenu materijalnog prava preinačio prvostepenu presudu glede po prvostepenom sudu utvrdjenog doprinosa osiguranika tužene (štetnika) u prometnoj nezgodi od 24. X. 1987., kada je ocijenio da je taj doprinos u omjeru 70:30% umjesto 50:50% kako ga je ocijenio prvostepeni sud. To zato jer iz po sudovima utvrdjenog štetnikovog ponašanja u času navedene prometne nezgode, da je, iako je pored lijevog ruba kolnika vidio pješaka - oštećenika starog 80 godina, nastavio vožnju nesmanjujući brzinu držeći da oštećenik neće prelaziti kolnik prije njegovog prolaska, pa kada je oštećenik započeo s prelaskom kolnika s lijeve na desno, došlo je uslijed nedovoljne pažnje i neprilagodjene brzine do naleta i povredjivanja oštećenika unatoč poduzetog kočenja, proizlazi i po ocjeni ovoga suda da je doprinos štetnika ovom štetnom dogadjaju onoliki kako ga je drugostepeni sud ocijenio.

Revident neosnovano ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužiteljicama utvrdili naknade štete za pokriće troškova sahrane oštećenika i izgradnje nadgrobnog spomenika oštećeniku u iznosima navedenim u obrazloženju prvostepene presude. To zato jer iz utvrdjenja sudova proizlazi da utvrdjena naknada za troškove sahrane u iznosu od 4.480,00 dinara, koji je iznos dobijen nakon odbijanja priznatog troška od samoupravne interesne zajednice zdravstva za iznos od 17,00 dinara i utvrdjena naknada za podizanje nadgrobnog spomenika u iznos od 6.000,00 dinara odgovaraju stvarno nastalim troškovima i mjesnim običajima.

Revident neosnovano ukazuje da je drugostepeni sud kod preinačenja prvostepene presude povećanjem po prvostepenom sudu dosudjenih iznosa naknade štete tužiteljicama za 20% pogrešno utvrdio dosudjene iznose. To zato jer po nalazu ovoga suda takva greška ne postoji.

Drugostepeni sud je preinačenjem po prvostepenom sudu dosudjenih ukupnih iznosa naknade plaće i to tužiteljici pod 1) u iznosu od 8.790,00 dinara povisio za 3.516,00 dinara što ukupno iznosi 12.306,00 dinara i predstavlja 70% od 17.580,00 dinara koliko ju je prvostepeni sud utvrdio, te tužiteljici pod 2) iznos od 3.150,00 dinara povisio za 1.260,00 dinara što ukupno iznosi 4.410,00 dinara i predstavlja 70% od 6.300,00 dinara koliko ju je prvostepeni sud utvrdio.

Prema iznijetom proizlazi da se pobijana presuda temelji na pravilnom primjeni materijalnog prava.

Zbog iznijetog odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 21. studenog 1991.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan-Maoduš v.r.