I Kž-173/2019-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 173/2019-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Lovrin kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. V. V., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/1, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak i 101/17 – dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 20. prosinca 2018. broj 1 K-7/2018, u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2019.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom je presudom opt. V. V., na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje: ZKP/08), oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11.

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 2. ZKP/08 te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada braniteljice padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Spis je, sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

I Kž 173/2019-4

Žalba nije osnovana.

Državni odvjetnik tezu optužbe temelji na činjenici da optuženik nije u poslovnoj dokumentaciji trgovačkog društva T. R. d.o.o. proveo brisanje obveze tog trgovačkog društva prema njemu s osnova pozajmica u iznosu od 139.363,62 kn koliko je društvo platilo izvođačima građevinskih radova na objektu u vlasništvu optuženika, odnosno obitelji V. Državni odvjetnik tvrdi da je optuženik to namjerno učinio kako bi sebi pribavio protupravnu imovinsku korist.

Međutim, iako je sud prvog stupnja utvrdio da optuženik uistinu nije po plaćanju građevinskih radova s računa društva na objektu koji je u vlasništvu obitelji V., u tom iznosu umanjio svoja potraživanja s osnova pozajmica koja je dao društvu u ukupnom iznosu od 197.260,00 kn, pravilno je zaključio da iz izvedenih dokaza ne proizlazi namjera optuženika da time za sebe zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju pribavi znatnu protupravnu imovinsku korist, a društvu T. R. d.o.o., o čijim se interesima kao direktor bio dužan brinuti, prouzroči znanu štetu.

Naime, obranu optuženika da sporni način plaćanja računa izvođačima radova s računa društva T. R. d.o.o. nije obavio samostalno i potajice, kako bi si ostvario imovinsku korist, već transparentno i uz znanje osobe koja je vodila knjigovodstvo društva te ostala dva suosnivača društva, B. K. i T. L., je potvrdio svjedok I. M., knjigovođa koji je i proveo navedene financijske transakcije nakon dogovora s optuženikom i B. K.

Sud prvog stupnja je s pravom prihvatio iskaz ovog svjedoka, koji je nezainteresiran za ishod ovog postupka, a o svemu ima neposredna saznanja jer je upoznat i sa pozajmicama optuženika prema društvu T. R. d.o.o i sa problemima njihovog knjiženja te je na uvjerljiv i logičan način ukazao da se iza plaćanja računa izvođačima građevinskih radova s računa društva u pozadini radilo o pravu društva na povrat PDV-a, a što je u obrani kao motiv postupanja naveo i optuženik.

Iz ovog razloga, jer je prihvatio kao vjerodostojan iskaz svjedoka M., sud prvog stupnja opravdano nije prihvatio suprotne iskaz svjedoka B. K. i T. L. Sud prvog stupnja pravilno ukazuje da se radi o osobama koji su u lošim odnosima s optuženikom zbog njihovih poremećenih poslovnih odnosa u predmetnom trgovačkom društvu i koji na neuvjerljiv način navode da nisu imali nikakvih saznanja niti o optuženikovim pozajmicama društvu, niti o plaćanju računa izvođačima radova, iako su se o svim ostalim okolnostima poslovanja društva vrlo detaljno očitovali, što je uistinu proturječno i nelogično.

Nadalje, sud prvog stupnja je na temelju knjigovodstvenog vještačenja provedenog po vještakinji I. S. utvrdio da je optuženik od 1. siječnja do 31. prosinca 2010. društvu uplatio ukupno 197.260,00 kn, a da je gotovo u istom periodu s računa društva trgovačkim društvima R. C. d.o.o., K. d.o.o. i I. d.o.o u razdoblju od 21. svibnja do 14. listopada 2010. plaćeno ukupno 139.363,62 kn. Vještakinja je istaknula i da prema podacima od stečajnog upravitelja J. J. koji je provodio stečaj društva T. R. d.o.o. i pribavljene dokumentacije Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku, optuženik nije u postupku stečaja tražio povrat pozajmica od društva, a zahtjev koji je imao u odnosu na pokretnine društva da je povukao, tako da društvo prema njemu nije imalo nikakvih obveza.

I Kž 173/2019-4

Sva ova utvrđenja suda prvog stupnja, kao ispravna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, jednako kao i potpuno pravilno rezoniranje suda prvog stupnja da je nelogična teza optužbe da se optuženikova unaprijed stvorena namjera stjecanja protupravne imovinske koristi povezuje s naknadnim neprovođenjem brisanja obveza društva prema njemu.

Državni odvjetnik u žalbi ova pravilna utvrđenja suda prvog stupnja u biti niti ne osporava, osim što neosnovano ustrajava na svojoj tezi da predmetna inkriminacija dokazana na temelju objektivne okolnosti da optuženik kao direktor nije po plaćanju računa izvođačima brisao svoja potraživanja u tom iznosu s osnova svojih pozajmica. Međutim, protivno takvom stavu žalitelja, ta okolnost, iako može predstavljati indicij o postojanju optuženikove namjere, ipak sama za sebe, a u kontekstu ostalih dokaza koji ukazuju na suprotno, nije dovoljan dokaz za donošenje osuđujuće presude. Optuženik nije sve do provođenja stečaja 2016. niti u jednom trenutku tražio od društva povrat pozajmica, pa niti u dijelu koji se ne odnosi na sporne račune, što znači da trgovačko društvo nije bilo oštećeno i ukazuje na mogućnost da se radilo o optuženikovom formalnom propustu u postupku knjiženja, a ne na počinjenje predmetnog kaznenog djela.

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer su sve odlučne činjenice u ovom postupku pravilno utvrđene.

Državni odvjetnik pogrešno smatra da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja povrijedio i kazneni zakon jer da je time pogrešno ocijenio da se nisu stekla obilježja kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11.

Naime, o povredi se kaznenog zakona radi samo kada sud na temelj pravilno utvrđenog činjeničnog stanja povrijedi kazneni zakon na nekom od pitanja iz čl. 469. toč. 1.- 6. KZ/08, a o čemu se u konkretnom slučaju evidentno ne radi, već se i potonji prigovor žalitelja u biti svodi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalba državnog odvjetnika nije osnovana, a sud prvog stupnja nije počinio povrede iz čl. 476. st. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo ju je na temelju čl. 482. ZKP/08 odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 15. svibnja 2019.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Iva Lovrin, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.