Rev-x-556/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 556/10-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak- Radej, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, Jasne Guštek, mr. sc. Jadranka Juga i Gordane Jalšovečki, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz F. na M., Nj., zastupanog po D. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika G. g. d.d. Z., zastupanog po D. K., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj XXI Gž-1017/08-2 od 6. listopada 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj P-3550/96 od 6. travnja 2004., u sjednici održanoj 8. rujna 2010.,

r i j e š i o j e:

Revizija se prihvaća, te se ukidaju nižestupanjske presude – presuda Županijskog suda u Zagrebu broj XXI Gž-1017/08-2 od 6. listopada 2009. i presuda Općinskog suda u Zagrebu broj P-3550/96 od 6. travnja 2004. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 46.570,50 EUR-a sa zateznim kamatama koje poslovne banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju od 18. siječnja 1999. do 31. prosinca 2001. na iznos od 91.084,00 DEM, a od 1. siječnja 2002. do isplate na iznos od 46.570,50 EUR sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na dan isplate i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 58.187,35 kn.

Protiv te drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) pobijajući presudu u cijelosti, a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 5. i 11. ZPP i pogrešne primjene ćena i nižestupanjske presude da materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihva

budu preinačene na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i naloži tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove.

Odgovor na reviziju nije podnijet.

Revizija je osnovana.

Predmetni tužbeni zahtjev tužitelj temelji na izvansudskoj nagodbi sklopljenoj između stranaka 17. siječnja 1997. kojim se tuženik obvezao platiti tužitelju kunsku protuvrijednost deviznog iznosa od 91.084,00 DEM u roku dvije godine.

Nagodba je sklopljena u svezi tužiteljevog potraživanja prema tuženiku iz ugovora o zajmu, sklopljenog između tužitelja kao zajmodavca i tuženika kao zajmoprimca, na temelju kojeg je tužitelj pozajmio tuženiku 400.000,00 DEM i „Utanačenja“ kojeg su stranke sklopile 1. prosinca 1994. u kojem se utvrđuje tuženikovo dugovanje iz ugovora o zajmu u iznosu od 105.236,77 DEM sa 2% kamata mjesečno do isplate duga.

Osporavajući osnovanost tužbenog zahtjeva tuženik tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima, te nastavno i sada u reviziji, ističe da je spomenuto „Utanačenje“ ništavo s obzirom na odredbu čl. 10. st. 3. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata („Narodne novine“, broj: 91/93) kojom je određeno da nisu dopušteni kupnja, prodaja i pozajmljivanje deviza kao i posredovanje u tim poslovima između domaćih osoba, te između domaće i strane osobe, pa da je stoga ništava i nagodba sklopljena na temelju tog pravnog posla, te da je tuženik bio dužan vratiti tužitelju samo ono što je primljeno, a tu obvezu da je ispunio vrativši tužitelju 450.000,00 DEM.

Tuženikov prigovor ništavosti ugovora o zajmu i nagodbe sudovi su ocijenili neosnovanim uz obrazloženje da je izvansudska nagodba na kojoj se temelji utuženo potraživanje ugovor, pa da se „nakon nagodbe prava i obveze između stranaka prosuđuju u skladu s odredbama nagodbe kojom su stranke ugovorile ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u skladu s odredbom čl. 395. st. 2. ZOO“.

Predmetni ugovor o zajmu stranke su sklopile 27. svibnja 1993., dakle prije stupanja na snagu spomenutog Zakona o osnovama deviznog sustava… koji je stupio na snagu 19. listopada 1993., pa se pitanje ništavosti tog ugovora ne može ocjenjivati primjenom tog zakona, na koji se poziva tuženik, već su mjerodavne odredbe Uredbe o uvjetima i načinu održavanja likvidnosti u plaćanjima prema inozemstvu („Narodne novine“, broj: 61/92).

Prema odredbi čl. 11. navedene Uredbe kupnja, prodaja i pozajmljivanje deviza između domaćih osoba i između domaćih osoba i stranih osoba u Republici Hrvatskoj je zabranjena izvan jedinstvenog deviznog tržišta. Dakle, i tim propisom bilo je zabranjeno pozajmljivanje deviza između domaćih osoba, a i između domaćih i stranih osoba, pa su ugovori o zajmu sklopljeni suprotno toj zabrani ništavi s obzirom na odredbu čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91 i 73/91 – dalje: ZOO).

Stoga je ništav i predmetni ugovor o zajmu.

Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila po toj osnovi.

Sukladno toj odredbi tuženikova obveza vraćanja deviznih sredstava koje je primio od tužitelja na temelju ugovora o zajmu ne može se temeljiti na odredbama ništavog ugovora o zajmu već se ta obveza temelji na navedenoj zakonskoj odredbi.

Predmetnim utanačenjem stranke su utvrdile postojanje ugovora o zajmu i tužiteljevog potraživanja, odnosno tuženikovog duga po osnovi tog ugovora, u iznosu od 105.236,77 DEM sa 2% kamata mjesečno, a ugovorom o nagodbi utvrđuje se tužiteljevo potraživanje iz ugovora o zajmu i utanačenja na dan 16. svibnja 1996. u iznosu od 151.807,00 DEM, te se tuženik obvezuje da će platiti 60% tog potraživanja u roku dvije godine u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju DEM na dan isplate, a to je utuženi i dosuđeni iznos od 46.570,50 EUR-a, odnosno ranije 91.084,00 DEM.

Dakle, „Nagodba“ i „Utanačenje“, koje po svojoj pravnoj prirodi također predstavlja nagodbu, skupljeni su isključivo u svezi ispunjenja tužiteljeve obveze iz ništavog ugovora o zajmu.

Predmet pravovaljane nagodbe može biti samo postojeći obveznopravni odnos, a ne i ništavi pravni posao.

Prema odredbi čl. 1096. st. 2. ZOO nagodba sklopljena o ništavom pravnom poslu je ništava.

Predmetna nagodba sklopljena je o ništavom ugovoru o zajmu, pa tuženik osnovano ističe i njezinu ništavost.

Stoga se utuženo potraživanje ne može temeljiti na nagodbi.

Međutim, budući da prema odredbi čl. 186. st. 3. ZPP sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, te da tužitelju pripada pravo na vraćanje onog što je tuženik primio po osnovi ništavog ugovora o zajmu, pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva trebalo je raspraviti u skladu s odredbom čl. 104. ZOO.

U reviziji se ističe da je tuženik vratio tužitelju 450.000,00 DEM, što bi značilo da je svoju zakonsku obvezu vraćanja onog što je primio ispunio. Međutim, budući da zbog pogrešne primjene materijalnog prava tu odlučnu činjenicu sudovi nisu utvrđivali, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP nižestupanjske presude je valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U Zagrebu, 8. rujna 2010.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.