I Kž-499/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-499/1996-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Neve Šibl i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. R. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 12. ožujka 1996. broj K-21/96, u sjednici održanoj 28. kolovoza 1996., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e:

I. Uvažava se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. V.R. i opt. A.H. za kazneno djelo iz čl. 127. st. 1. KZRH zbog kojeg su tom presudom proglašeni krivim na temelju istog zakonskog propisa osuđuju i to:

opt. V.R. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a opt. A.H. na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koje kazne im se po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 17. listopada 1995. pa nadalje.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženika V.R. i A.H., te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom proglašeni su krivim opt. V.R. i A.H. za kazneno djelo iz čl. 127. st. 1. KZRH, činjenično opisano u izreci te presude, pa su po istom zakonskom propisu osuđeni na kazne zatvora i to: V.R. u trajanju od jedne godine, a A.H. u trajanju od jedne godine i šest mjeseci u koje kazne je po čl. 45. st. 1. OKZRH optuženicima uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 17. listopada 1995. pa nadalje.

Po čl. 90. st. 4. ZKP optuženici su oslobođeni naknade troškova kaznenog postupka, dok su po čl. 100. ZKP obvezani oštećenom A.V. platiti iznos od 1.700 DEM u protuvrijednosti u kunama s pripadajućim kamatama.

Protiv te presude podnijeli su optuženici i državni odvjetnik žalbe. Opt. V.R. izjavivši žalbu po branitelju I.K., odvjetniku iz Z., žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupnjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači u odluci o kazni koja da mu se izrekne ispod predviđenog zakonskog minimuma. Opt. A.H. po branitelju O.Č., odvjetniku iz Z., uložio je žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeninog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje ili preinači u pogledu odluke o kazni, te da mu se izrekne blaža kazna.

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se optuženicima izrekne kazna zatvora u dužem trajanju.

Zamjenik državnog odvjentika Republike Hrvatske, postupajući u smislu čl. 360. st. 2. ZKP predložio je da se žalbe optuženika kao neosnovane odbiju, a žalba državnog odvjetnika uvaži i pobijana presuda preinači u odluci o kazni, te optuženicima izrekne stroža zatvorska kazna.

Razmotrivši žalbe ovaj drugostupanjski sud je našao da je žalba državnog odvjetnika osnovana, dok da su žalbe optuženika neosnovane.

Pobijajući presudu prvostupanjskog suda zbog bitne povrede odredbe iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP opt. A.H. tvrdi da presuda ne sadrži razloge na osnovu čega je sud utvrdio da je on počinio inkriminirano mu djelo. Po ocjeni Vrhovnog suda istaknuta povreda odredbe kaznenog postupka nije počinjena, jer obrane optuženika i svi izvedeni dokazi reproducirani su u obrazloženju presude, data je analiza i ocjena njihove vjerodostojnosti i značaja za utvrđenje odlučnih činjenica, a o tim činjenicama razlozi su sadržajni i logični, pa se prigovor optuženika s te osnove u stvari svodi na osporavanje utvrđenog po prvostupanjskom sudu činjeničnog stanja.

Međutim, nije u pravu opt. A.H. kao niti opt. V.R. kada prigovaraju pravilnosti i potpunosti činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu. Sud prvog stupnja, ne samo da je na temelju okolnosnog iskaza ošt. A.V. utvrdio pravilno činjenično stanje, nego je savjesno analizirajući dokazni materijal izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima dokazanim i s kojima je potkrijepljen iskaz oštećenika, te cijeneći sve izvedene dokaze, ne poklonivši vjeru obranama optuženika, sud je došao do pravilnog zaključka da se u radnjama optuženika kao suizvršitelja, a na principu podjele rada, jer je opt. V.R. udario šakom u nos oštećenika koji je uslijed tog udarca pao i time je opt. A.H. bilo omogućeno da od oštećenika oduzme novčanik iz kojeg je potom izvadio 1.700 DEM i novčanik odbacio a nakon čega su se oba optuženika s novcem udaljila.

Za svoja utvrđenja i zaključke sud prvog stupnja je iznio logične i jasne razloge koje usvaja i ovaj sud, pa da ne bi došlo do nepotrebnog ponavljanja na te razloge se upućuju i žalitelji.

Glede prigovora iz obje žalbe a na utvrđeno činjenično stanje valja dodati, da žalitelji ne iznose ništa novo što prvostupanjski sud nije analizirao, već se na temelju subjektivne ocjene dokaznog materijala ne argumentirano osporava pravilnost zaključaka do kojih je sud prvog stupnja došao objektivnom ocjenom rezultata postupka.

Stoga po ocjeni Vrhovnog suda, nema razloga iz kojih bi se opravdano moglo sumnjati u to da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio ili propustio utvrditi sve odlučne činjenice, a kako ih žalitelji nisu uspjeli argumentima žalbe osporiti to su prigovori u tom pravcu neosnovani.

Opt. A.H. žali se i zbog povrede kaznenog zakona, ali je očito da u okviru ove žalbene osnove zapravo pobija pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog po sudu prvog stupnja, a što je, prema shvaćanju ovog optuženika, rezultiralo i pogrešnom primjenom materijalnog prava.

Međutim, protivno navodima žalbe, sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje nije pogrešno primjenio kazneni zakon, a i ne može se isticati kao povreda kaznenog zakona kad žalitelj na temelju svoje subjektivne ocjene dokaznog materijala smatra da je trebalo utvrditi neko drugo činjenično stanje iz kojeg bi se izveli zaključci povoljni za optuženika, a u konkretnom slučaju da mu inkriminirano djelo nije dokazano ili eventualno da je počinio blaže kazneno djelo, tešku krađu.

Ali, utvrđenje i zaključci suda prvog stupnja u odnosu na sve odlučne činjenice, pa tako i one koje se pobijaju žalbama optuženika, utemeljeni su na rezultatima dokaznog postupka i ne ostavljaju nikakove dvojbe, pa ih je kao pravilne usvojio i ovaj sud. Prema tome, usvajajući kao pravilne razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda Vrhovni sud kao sud drugog stupnja ocijenio je, da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio kazneni zakon kada je optuženike proglasio krivim za kazneno djelo razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH koje im se optužnim aktom stavlja na teret, pa se stoga žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao i žalba opt. A.H. zbog bitne povrede odredab kaznenog postupka ili povrede kaznenog zakona ukazuju neosnovanima.

Neosnovano optuženici ističu da im je izrečena prestroga kazna. Dapače, državni odvjetnik je u pravu kad pobija odluku suda prvog stupnja o kazni.

Naime, prema ocjeni ovog suda a imajući u vidu težinu i društvenu opasnost inkriminiranog djela te način izvršenja, očito je da izrečena kazna ne bi mogla ostvariti očekivani cilj. Radi toga valjalo je uvažavanjem žalbe državnog odvjetnika preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni i optuženike osuditi na duže zatvorske kazne. Izrečena kazna prema zaključku Vrhovnog suda adekvatna je težini počinjenog djela, stupnju kaznene odgovornosti svakog optuženika, a imajući u vidu utvrđene otežavajuće i olakotne okolnosti po sudu prvog stupnja i potrebna da bi se u konkretnom slučaju realizirale kako posebne tako i opće svrhe kažnjavanja predviđene zakonom.

Kako ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 366. st. 1. ZKP nisu nađene bitne povrede formalnog kao niti povrede materijalnog prava na štetu optuženika, iz izloženih razloga valjalo je presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 28. kolovoza 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Katica Jelić, v.r.